Koliko košta rat? Petar Đurić, koji ovo pitanje postavlja u naslovu jednog od poglavlja svoje knjige Rekvijem za Kraljevinu, odgovara da je, naravno, tako nešto teško izračunati, jer bi "osim efektivnog utroška za čisto vojne stvari i cene uništenih materijalnih dobara" trebalo izračunati poginule, obogaljene, zarobljene, umrle od bolesti i gladi, dakle sve one elemente koji su neizmerljivi. Pa ipak, posle svakog rata podvuče se crta i ispod nje se napiše neki broj.

Na primer, Ministarstvo finansija SAD je na kraju fiskalne 1920. godine objavilo da je državu Prvi svetski rat koštao 27 biliona dolara. Kako bi bilo jasnije, Đurić napominje da je američki bilion evropska milijarda, kao i da je prema ondašnjoj vrednosti dolara utrošeni novac na rat bio velika suma. Međutim, nakon malo savesnijeg računanja, 1936. godine taj trošak je povećan na 45 milijardi, a posle dve godine dodata mu je još jedna milijarda dolara.

Nakon Drugog svetskog rata, navodi Đurić, stručnjaci za globalne ratne proračune u SAD su predložili da je utrošeno nešto više od 300 milijardi dolara, ali je kasnije u jednom govoru predsednik Henri Truman rekao – 350 milijardi. Britanci su izračunali da su na rat potrošili 20 milijardi funti, a Nemci su izračunali da je to 420 milijardi maraka. Izlišno je upuštati se u ove procene i nabrajati kako su formirane, i Đurić to i ne radi. Međutim, on navodi neke detalje – kao što to čini od korica do korica Rekvijema za Kraljevinu i zbog čega je ova knjiga interesantna i za istoričare isto koliko i za one koji to nisu – one koji su, iako vrlo važni, zbog raznoraznih interesa retko kome poznati. Na primer, pomoć poslata partizanskom pokretu naplaćena je iz zlatnih rezervi koje je Jugoslavija deponovala pred sam rat prvo u Velikoj Britaniji pa u SAD. Nije poznato da li je tu uračunat i materijal koji su Amerikanci slali pokretu generala Mihailovića, niti da li je London tražio od Jugoslavije da plati za pomoć koju su njegovi avioni bacali iz vazduha. Nema podataka o pomoći koju su Britanci davali partizanskom pokretu.

Ali zna se da su Mihailovićeve jedinice primile oko sedam i po miliona dolara, oko 100 hiljada funti sterlinga (deo toga u zlatnicima i zlatnim polugama), oko 50 miliona italijanskih lira, oko 17 miliona bugarskih leva, milion rumunskih leja i oko 14 miliona srpskih dinara. Pomenute informacije, kao uostalom i sve druge u knjizi, Đurić bogati dokumentima i pričama iz života, što je za nas nestručne glavni razlog zašto je čitamo. Ovom prilikom, na primer, podseća da su nakon oslobođenja, vlade zapadnih sila, podrazumeva se u skladu sa svojim politikama, počele da umanjuju doprinos svojih istočnih saveznika protiv sila Osovine, pa tako i Jugoslavije. "Srbi se ne mogu pozivati na 27. mart 1941. godine jer smo mi tu revoluciju kupili!", rekao je Vilijam Donovan, američki pukovnik koji je tih godina u Jugoslaviji udarao temelje Centralnoj

istražnoj agenciji, jedan od prvih koji je javno istakao stav svoje vlade o doprinosu saveznika. Slično je rekao, podseća Đurić, i britanski istoričar Siton-Vatson: Britanija je "za ulazak Jugoslavije u rat platila pola miliona funti, pa mi Srbima ne dugujemo ništa". A Hju Dalton, šef SOE (Special Operations Executive) u Beogradu, u izveštaju Čerčilu je napisao: "Otkad sam preuzeo SOE u Jugoslaviji, potrošili smo najmanje 100.000 funti na finansiranje Zemljoradničke stranke i ostale vidove podmićivanja." Zna se da je među tim ostalim bio i list "Pravda" sa 150.000 dinara mesečno, a da su, na primer, Samostalna demokratska stranka Svetozara Pribićevića, Udruženje starih ratnika, Seljačka stranka Dragoljuba Jovanovića, Srpski kulturni klub, generali Bora Mirković i Dušan Simović, nekoliko oficira, ađutanata, pisara, policajaca, carinika i razni mali listovi dobijali neutvrđene iznose redovno ili povremeno.

Mala su to bila sredstva za veliki učinak, za formiranje političkog stava hiljada pojedinaca, pogotovo u vreme nevelike moći medija, zaključuje Đurić, uz pretpostavku da je u vreme kad je neprijatelj bio pred vratima pa nije bilo vremena za mudrije trošenje, tim novcem mogao samo da se podmiti neki službenik i da se kupi bunda za poneku gospođu.

Odeljak o ceni rata u knjizi Rekvijem za Kraljevinu je detalj u pričama o ulozi folksdojčera u rušenju Kraljevine Jugoslavije, o špijunskim centrima u Beogradu, i o Paktu – državnom udaru, koji su osnova Đurićeve studije. Petar Đurić je začetnik dokumentarnog programa na Jugoslovenskoj radio-televiziji i publicista. Kako je objasnio u uvodnim napomenama, Rekvijem za Kraljevinu se delom nastavlja na iskaze Branimira Altgajera, jednog od vođa nemačke nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji (ti iskazi su, zahvaljujući Đuriću, takođe objavljeni) i umnogome ih pobija, što je posebna dimenzija njegove studije, koja je sasvim sigurno interesantna stručnjacima. Rekvijem za Kraljevinu je objavila Izdavačka knjižara Jugoistok.