Nedavno je filozof Boris Buden, u jednom intervjuu (u Globusu) rekao kako je njemu nemili proces tranzicije u Hrvatskoj počeo kad je na Trg republike vraćen spomenik banu Jelačiću. Dalje, kaže Buden, "još danas mi nije jasno što je hrvatska malograđanska inteligencija, koja je to izvela, vidjela loše u ideji republike". Ne treba, naime, smetnuti s uma da je narečeni glavni zagrebački trg istom prigodom izgubio ime po Republici, a vratio ono davno, po banu Jelačiću (jednom, inače, prilično prilježnom i surovom habzburškom vazalu, rođenom u Petrovaradinu).

Beograd još nije izgubio Trg republike, tačnije, nije izgubio to ime – mada je bilo i takvih nastojanja. Za sada je taj trg samo ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, simboličkog ili fizički prisutnog. Umesto preimenovanja on je, moglo bi se reći, anonimizovan. Ako se do kraja ostvare ideje gradskih očuha (i Velikog Očuha, naravno), biće i prostorno marginalizovan, jer će prestati da bude saobraćajna žila kucavica tzv. prestonice. Simbolički, a s vremenom sve više i faktički centar grada preseliće se koji kilometar nizbrdo, na Savski trg, na mesto kojim je do nedavno dominirala Glavna železnička stanica, izgrađena još 1885. kao deo modernizacijskih nastojanja tadašnje Srbije, i te kako zainteresovane za svakovrsno otvaranje prema istovernoj i inovernoj južnoslovenskoj braći, balkanskim i srednjoevropskim susedima i Evropi uopšte. Umesto železničke stanice, novim simboličkim središtem glavnog grada dominiraće srpska varijanta "bana Jelačića" u vidu hiperinflatornog Spomenika Stefanu Nemanji. Ne povlačim ovde realno-istorijsku paralelu između Jelačića i Nemanje, jer te paralele uglavnom nema; govorim o naknadnim simboličkim učitavanjima u njih, o "očekivanjima" koja bude kod oholih i neznavenih potomaka.

"Tranzicija" o kojoj je govorio Buden zapravo je bila ne samo akt raskida sa socijalizmom, nego još i više "nulti trenutak" ponovnog, ovaj put trajnog i neopozivog "rađanja nacije", što je pre i iznad svega značilo – raskid sa Jugoslavijom. Svakom i svugde, pa čak i retroaktivno! Raskid toliko radikalan da je Tuđman čak i u hrvatski Ustav uneo (a niko se nikada neće usuditi da to "iznese"!) zabranu bilo kakvog učestvovanja Hrvatske u mogućim budućim jugo- ili južnoslovenskim asocijacijama whatsoever. E sad, iako je nezavisna Hrvatska i dalje republika, Buden tačno primećuje da je taj raskid, simbolički ovaploćen u promeni imena jednog (hm, ne bilo kojeg) trga zapravo značio (retrogradnu, autodegradirajuću) kompromitaciju "ideje republike".

Trideset godina kasnije, kao da vrlo srodan proces u Srbiji ulazi u zrelu i, rekao bih, bespovratnu fazu. Upravo povodom sve ove "državotvorne" pompe oko puštanja u promet jednog drugorazrednog ruskog šloseraja kao kičastog ornamenta u panorami Beograda na vodi, neki su ovdašnji autori sa tvrde desnice uskliknuli s ljubavlju i trijumfalističkom radošću da ovaj akt znači da Beograd najzad prestaje da bude glavni grad Jugoslavije, i da ponovo postaje prestonica (ovaj monarhistički termin usred deklarativne republike nije slučajan, još manje pogrešan) suverene i samosvesne Srbije. Koja, dakako, neće biti ostrvo na Balkanu, jer će postepeno, na razne dostupne joj načine, integrisati sav "svoj narod" u nešto što se već i oficijelno naziva "srpski svet".

Mada obično greše i oko toga da li je utorak ili petak, ovaj put su desničarski mudroslovi – sasvim u pravu. Utoliko što je, naime, baš to intencija vladajuće politike. Srednjostrujaška kritika Vučića i "vučićizma" stalno naglašava kako su to samo nekakve (post)tranzicijske lopine koje "nemaju ideološku agendu" (pa se onda s njima ni ne vredi ideološki kačiti, nego je dovoljno preturati im po sumnjivo prepunjenom buđelaru). To je plitko i pogrešno, i pokazuje svu bedu "antivučićizma" zasnovanog na premisama koje se od njega strateški uopšte ne odmiču. U stvarnosti, dakle, dešava se jedno tektonsko pomeranje koje može imati dalekosežan značaj, jedna sveobuhvatna promena "identitetske politike" upravo po uzoru na ono što se dogodilo u Hrvatskoj ranih devedesetih, a što nije moglo proći bez radikalnog raskida sa stvarnom i fantomskom Jugoslavijom, s "jugoslovenstvom" u politici i naročito u kulturi. Pri čemu je "jugoslovenstvo" neretko, po uzoru na neke strukturno srodne režime na drugim meridijanima, bilo zgodna metonimija za "anacionalni kosmopolitizam", "odnarođenost" i slične floskule bez pravog sadržaja, ali sa krivičnom težinom. Bajdvej, lokalni geniji su smislili još neke zlokobne termine za to: "autošovinizam", "duh samoporicanja" itd.

Razume se da ovu tvrdnju ne baziram samo na priči o jednom trgu i jednom spomeniku. Primera i indikativnih trendova je mnogo više: recimo, nagla i prilično dosledna "dejugoslavizacija" imena (pre svega) beogradskih ulica, "kulturne strategije" poput one Vukosavljevićeve u kojoj srpska kultura ima sve moguće aspekte osim južnoslovenskog, sve bizarniji i agresivniji jezički purizam i separatizam (ranije ovde nesvojstven čak i nacionalistima!), medijska i kuloarska histerija i koordinisani pritisak oko npr. NIN-ove nagrade zbog njene tobožnje "regionalizacije" kao eufemizma za "jugoslavizaciju" etc. To već postaje prava jugofobija, iako Jugoslavije nigde nema ni na vidiku…

I eto gde na koncu završava provincijalni srpski nacionalizam: u istom ideološkom stroju sa malograđanskim light ustašlukom ili sa VMRO-ovskim "antičkim" buncanjima, kao do sada najjačim primerima revizionističke "dejugoslovenizacije" na razvalinama SFRJ. Ali, ironije tu nema: u pravom je društvu, među svojima je, tamo mu je i mesto.