Ukoliko će predsjednik Srbije i kosovski premijer uz američko nadgledanje zaista razgovarati o ekonomiji, čemu tajnovitost? Zašto javnost ne smije znati o kakvim se to investicijama, infrastrukturnim projektima ili nečem trećem radi? Ako ništa drugo, barem je riječ o omiljenim temama Aleksandra Vučića.

I zbog čega baš u Bijeloj kući? Nije da zdanje prokišnjava, ali adekvatnog poslovnog prostora ima i mnogo bliže od ovog u Americi. A i to što je kućedomaćin napravio karijeru u građevinskom biznisu ne znači da mjerka placeve u Beogradu i Prištini. Mada…

Suština je, naravno, u očekivanjima da srpsko-albanski pregovori uđu u završnu fazu. Što je u tom kontekstu Ričard Grenel – specijalni izaslanik Donalda Trampa – pripremio za Vučića i Avdulaha Hotija, javnost u Srbiji nema pojma. No, svjesna je i te kako da obojica Amerikanaca nisu poznati po diplomatskom taktu, strpljenju i uviđavnosti, pogotovo usred izborne kampanje.

Vučić ne bi bio to što jeste da svojim izjavama maksimalno ne raspiruje spekulacije i nagađanja. Dakle, biće priče o ekonomiji, pa da se maksimalno priprema iako ne zna što je na dnevnom redu, zatim da o svim točkama može razgovarati osim o jednoj, te da mu nos govori kako mu spremaju političku sačekušu… Na kraju slijedi vrhunac: ako Tramp očekuje da će potpisati nezavisnost Kosova, odbiće susret. Cinici bi dodali – taman da ga Tajna služba strijelja na travnjaku ispred Bijele kuće.

Sve u svemu, svojim nagovještajima Vučić je od puta u Vašington napravio kombinaciju Kosovskog boja, prelaska Albanije i NATO bombardovanja. Stalnim naglašavanjem teškog pregovaračkog položaja Srbije, katastrofalnih postupaka vlasti od 2000. do 2012. čiji ceh sada on mora plaćati i sličnog, dojam je da priprema javnost na neku vrstu susreta sa neizbježnim – što god to bilo. Ali, uprkos svemu, neće pokleknuti pred pritiscima i ucjenama, niti prihvatiti rješenje u kojim bi Albanci dobili sve, a Srbi ništa.

Hm… Ako je sada došlo do ovakve "stani-pani" situacije, postavlja se pitanje u što su otišle sve one godine sastančenja? I kako je to onda – uz ostala njegova hvalisanja – Vučić vratio Srbiju za pregovarački stol, podigao joj međunarodnu reputaciju, stekao lično uvažavanje kod najznačajnijih evropskih i svjetskih državnika?

Zapravo, javni i tajni razgovori i pregovori nisu prestajali od 2012. Na njihov tok u velikoj mjeri su uticali interesi i kombinacije Sjedinjenih Američkih Država, uticajnih zemalja Evropske unije, te – znatno manje – Rusije i Kine. Naravno, izuzetno su važne i prilike u regionu, pogotovo na Kosovu i u samoj Srbiji, ali uz jasnu ogradu: okvir za rješavanje kosovskog problema koji je postavio NATO 1999. i danas je na snazi. Sve ostalo je dim i magla.

Nastojanja Srbije i prije Vučića da uz pomoć Moskve i, donekle, Pekinga konzervira postojeće stanje i kupi vrijeme za nedefiniranu budućnost nisu imala velikog uspjeha. Isto tako, Albina Kurtija je koštao premijerske fotelje pokušaj da isforsira svršen čin, odnosno kreira krizu čije bi rješenje bilo priznanje Kosova nakon pritiska Amerike i Brisela na Beograd po receptu devedesetih godina prošlog stoljeća. Suština je sljedeća: bez obzira na zapaljive izjave i junačenja za unutrašnjopolitičke potrebe, svaka vlast u Beogradu i Prištini prinuđena je da vodi manje-više istu politiku kao i ona prethodna, a ni neka nova ne bi imala drugi izbor.

Sa ovakvim prtljagom otprilike, gospodin Vučić stiže u Vašington. Poziv da dođe u Bijelu kuću sa predsjednikom Kosova Hašimom Tačijem koji im je krajem decembra 2018. uputio Tramp, nije moguće drugačije protumačiti osim kao jasan znak da za finaliziranje pregovora više nema mnogo vremena. Vučić i njegovi albanski sugovornici to odlično znaju i zato koriste ovaj period radi jačanja pozicija kod kuće. I da se ne lažemo: Kosovo jeste u velikoj prednosti, ali ne onoliko koliko bi tamošnja vlast željela – da bi se zamrznuti konflikt otkravio i pomjerio sa mrtve točke, Srbija ipak mora sačuvati izvjesnu dozu političke časti i zaštititi određeni minimum interesa.

Dakle, što čeka Vučića u Vašingtonu?

Moguće je da će se de jure priznanje pominjati, ali vjerojatno na njemu Grenel neće inzistirati. U ovom trenutku, realnije je očekivati pristanak Srbije na članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama, uzajamne odnose nalik na one između Bona i Berlina u posljednjoj etapi hladnog rata i slično. Također, u ovom slučaju Beograd bi mogao dobiti i dodatne garancije po pitanju zaštite srpske zajednice i kulturne baštine. A ona gromopucateljno najavljena priča o ekonomiji vjerojatno se tiče obećanja za povoljne kredite i ulaganja ukoliko dođe do pomaka na političkoj ravni, što u aktualnoj recesiji svakom dobro dođe.

Izgleda da su poslije puta u Vašington obje strane spremne proglasiti pobjedu. Hoti bi, tako, mogao tvrditi da je izborio priznanje, a Vučić da ga je spriječio. No, da li je sve samo još jedna diplomatska predstava sa zadnjim namjerama?

Poznajući javni lik i djelo Grenela, sasvim je moguće da i pismo o namjerama proglasi za istorijski uspjeh. Pregovarači također, pogotovo ako im se Tramp pridruži i podrži takvo tumačenje. Naime, svi oni zajedno spadaju u istaknute predstavnike postistine, a u izbornoj kampanji posebno; naravno, očekuje se i da ovakav izlazak u susret kasnije neće biti zaboravljen…

I još nešto. Bez obzira na veliku mogućnost smjene aktualne administracije, zanemarivanje američkih interesa koji su i pod Trampom isti kao i za vrijeme njegovih prethodnika nikom ništa dobro nije donijelo. Ako ništa drugo, Vučić makar zna kako je prošao Slobodan Milošević, a Hoti se i na primjeru Kurtija mogao uvjeriti koliko je duga Grenelova ruka.

Odlazak u Bijelu kuću i eventualni susret sa Trampom razlog su i odgađanja formiranja Skupštine i Vlade u Beogradu. To je još u junu trebalo biti veliko krunisanje jednopartijskog parlamenta proisteklog iz neregularnih izbora, ali je očito moralo sačekati do septembra zbog iznenadne optužnice protiv Tačija za ratne zločine. Jer, radi se o još jednom naprednjačkom novom početku – bez obzira što Vučić uradi u Vašingtonu, on se u Beograd vraća kao čovjek koji je istovremeno i odbranio Kosovo i otvorio nove perspektive Srbije.

Sa gospodinom Smitom iz filma Frenka Kapre gospodin Vučić nema dodirnih točaka.