Novu 1990. godinu dočekujemo u Ka­me­narima, u vikendici kod najbolje prijateljice moje djevojke. Dvadeset i tri su mi godine, njoj će skoro devetnaest, iz Sarajeva smo putovali u nekim starim, rashrndanim autima, mene je boljelo grlo, imao sam temperaturu. U kući je bilo hladno, s Lovćena i sjevernih krajeva spuštao se neki leden vjetar, a nas dvoje smo se grijali na nekom uskom, poluraspadnutom kauču, kakvi su se, već rashodovani, nosili u vikendice, umjesto na deponije s krupnim otpadom. Novu smo dočekali u mjesnom disko klubu, a mene je, valjda od morskog zraka, prošla grlobolja. Sutradan nas evo kako kao jedini putnici plovimo za Lepetane, trajektom koji napola presijeca zaljev, kao nožem grlo. U malenoj, mračnoj konobi uz pristanište doručkujemo usoljene srdele i pijemo neko gusto crno vino. Intenzivno se osjećamo kao odrasli ljudi.

Tri sedmice kasnije u Sarajevu smo, magla je, led i smog, te godine snijeg ne pamtim, nalazimo se po omladinskim klubovima, u kafiću kod Čenge, u džez klubu Zvono, kod Vedrana Muftića i Saše Bukvića. Kući sam oko ponoći, uključujem televizor i gledam – čini mi se u direktnom prenosu – kako slovenska delegacija izlazi iz velike dvorane centra Sava i napušta izvanredno sazvani, Četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije. Ispraćaju ih pljeskom, koji u meni budi bijes – premda sam prethodno, ne bez cinizma u nastupima, višekratno propuštao priliku da postanem član SKJ – nakon čega za govornicu izlazi drug Slobodan Milošević, koji predlaže da kongres normalno nastavi s radom, te da se započne s donošenjem kongresnih odluka. Odmah zatim odlaze i Hrvati, a za njima i dijelovi bosanskohercegovačke i makedonske delegacije. Pamtim iz te noći i još uvijek mladog, dugokosog Zdravka Grebu, bile su mu nepune četrdeset i tri, kako poziva na razum. Gledao sam znak pod koji su govornici izlazili, vrlo moderno dizajniran, savršeno postavljene tipografije, s jurećom petokrakom, koja stremi budućnosti, i činilo mi se kako nikako ne može biti da će ti ljudi, Milan Pančevski, Slobodan Milošević, Dobrivoje Vidić, Siniša Batalo, pod takvim znakom pobijediti. Znak je bio moderan, oni su bili demodirani. Te sam se noći prvi put uplašio rata. Mislio sam da će me ujutro dočekati neki sasvim izmijenjen svijet. Međutim, sutra je sve izgledalo isto kakvo je bilo jučer. Takvi će me noćni strahovi pratiti u sljedeće dvije godine. I takva jutra, koja su održavala iluziju normalnosti.

ŠTO SAM VIDIO U ZAGREBU, A ŠTO U BEOGRADU

Tokom 1990. jednom sam bio u Zagrebu, triput u Beogradu. U Zagrebu sam bio u aprilu, desetak dana prije prvih višestranačkih izbora. Grad je bio oblijepljen plakatima, vladalo je šarenilo kakvo nikad prije nisam vidio i kakvog, vjerojatno, u našim krajevima neću ni poslije viđati. Bio je to onaj jedinstveni trenutak u kojem su sve mogućnosti i svaki izbor bili legalni i dopušteni. Ali nisam ja zbog toga došao u Zagreb: zanimale su me, kao i trideset godina kasnije, knjige i gramofonske ploče, zanimale su me antikvarnice, koje su tih godina izgledale veličanstveno, prepune nekih opasnih i prijetećih knjiga iz vremena NDH i vremena maspoka. Ostao sam tri dana, a vratio sam se kako sam i došao: vlakom s tog veličanstvenog Glavnog kolodvora, ispred kojeg je konjanička figura kralja Tomislava i pogled na Zrinjevac i na zgradu Umjetničkog paviljona. To je ona vizura Zagreba koju smo mi iz drugih gradova i republika pamtili iz sedamdesetih, kada bi se u glavni televizijski dnevnik telefonom javljao dopisnik iz Zagreba, a vizualno bi ga pokrivala ta vječno ista razglednica Zagreba, s konjanikom i tom bajkovitom građevinom.

U to vrijeme nisam Teofila poznavao – kasnije, kad god bih mislio o tim svojim predratnim putovanjima u Zagreb, zamišljao sam ga kao dugokosog kolportera Poleta i Studentskog lista, baš tamo negdje oko Glavnog kolodvora – niti sam imao zagrebačkih prijatelja, većina mojih tadašnjih jugoslavenskih prijatelja bili su u Ljubljani, ali mi se čini da su ljudi koje sam viđao po ulicama za moja tadašnja mjerila bili zabrinjavajuće opčinjeni višestranačkim izborima i svojim naglo spoznatim antikomunizmom. Činilo mi se kao da su u kratkom roku preskočili desetak godina svojih budućih života, da su nekako ostarili. Od poznatih sreo sam Simu Mraovića. Sjećam se da sam ga pitao za koga će glasati, i da mi je odgovorio da će svi glasati za Koaliciju narodnog sporazuma. A za koga ćeš ti glasati, insistirao sam. Simo je slegnuo ramenima, rekao nemam pojma, i onako se simomraovićevski nasmijao.

U Beogradu sam bio u maju, augustu i u oktobru, u vrijeme Sajma knjiga. Grad je, opet iz perspektive nekoga tko dolazi iz Sarajeva, bio obilježen s dvije vrlo snažne vizualne senzacije: lice Slobodana Miloševića bilo je sveprisutno, njegova brada uzdizala se visoko, s postera izlijepljenih po prašnjavim i umašćenim izlozima zanatskih radnjica i samoposluga, zurio je s vjetrobranskih stakala gradskih autobusa i tramvaja, istovremeno se pojavljivao u dvije međusobno suprotstavljene funkcije: kao znak vlasti i kao znak pobune. Na mjestima gdje je njegovo lice označavalo vlast, napadno je zamijenio Tita, ali nikako nije bilo jasno protiv čega se to lice buni, tamo gdje je bez sumnje ono bilo lice pobune i želje za promjenom, kao recimo u izlozima tih dućančića po Dorćolu. Druga, i još šokantnija vizualna senzacija bili su četnici, njihove zastave s mrtvačkim glavama i kokarde, koje su se prodavale po Knez Mihajlovoj. Dizajn tog znakovlja, kao i dizajn onih koji su njime trgovali, kao da je bio izašao iz filmova i televizijskih drama Veljka Bulajića, Žike Mitrovića i Save Mrmka. Naravno, bili su potpuno marginalni u odnosu na slike Slobodana Miloševića, ali su činili radikalni rez u odnosu na prethodno iskustvo i na sve ono što sam u dotadašnjem životu vidio kao stvarno i moguće. (U to vrijeme, recimo i to, još nisam uživo vidio nikakve ustaške insignije, u Zagrebu ili bilo gdje drugdje. Je li netko već samu šahovnicu mogao doživjeti kao ustašku insigniju? Možda i jest, ali samo ako nikad nije vidio službeni grb Socijalističke Republike Hrvatske, s golemom šahovnicom i sasvim malom petokrakom pri vrhu…)

TKO JE TKO U SARAJEVU

U Sarajevu se sve događa polaganije, tiše i nekako prikriveno, osim što vladajući mediji, praktično svi, osim omladinskih Naših dana, te nekih novopokrenutih glasila i Omladinskog radija, prilično glasno i otvoreno drže stranu Slobodana Miloševića. Glavna prijetnja su ustaše, što će potom biti posebno naglašeno nakon što 30. maja Tuđman i HDZ pobijede na izborima u Hrvatskoj. Sam grad ispunjen je samopouzdanjem, vjerom u Jugoslaviju, njezinu nogometnu reprezentaciju i njezine grbove i zastave, bez obzira na to tko, gdje i kada tim zastavama maše. Istovremeno se, nekako na rubu medijskog interesa, os­-nivaju i obnavljaju nacionalna kulturna udruženja, koja su komunisti jednom davno ugasili, da bi se zatim, nakon što su već prošli izbori u Hrvatskoj, prešlo na osnivanje stranaka s nacionalnim predznakom. Najprije Muslimani, predvođeni donedavnim političkim zatvorenikom Alijom Izetbegovićem, osnivaju Stranku demokratske akcije – tako nazvanu jer se još uvijek nije znalo hoće li biti dopušteno da se nacionalno ime upisuje u naziv partije – nakon čega svoje nacionalne stranke osnivaju Hrvati i Srbi.

Zanimljivo mi je bilo sve to sa strane gledati, a onda i izvještavati za "Nedjeljnu Dalmaciju", čiji sam bio dopisnik. U osnivanju nacionalnih stranaka su, uz malobrojne izuzetke, sudjelovali ljudi koje ne samo da nismo poznavali, moji roditelji, ljudi s kojima su oni kontaktirali, ljudi s kojima sam se ja poznavao, nego uglavnom nismo bili ni svjesni njihova postojanja. No, dok su u muslimanskom slučaju to, ipak, često bili neki ljudi iz grada, HDZ i SDS su došli da osnivaju ljudi iz unutrašnjosti, provincijalci i čudaci svih vrsta, prema kojima je u neko prethodno vrijeme postojala velika socijalna i kulturna distanca. Od svih koji su u tome sudjelovali poznavao sam trojicu ljudi: jednoga liječnika koji je radio s mojim ocem, pisca mlađe generacije s kojim sam se prethodno družio i Radovana Karadžića. Sva trojica osnivali su SDS. Istina, Karadžić je nekoliko sedmica ranije osnivao i Stranku Zelenih, ali se u međuvremenu stigao predomisliti.

Takva je bila ta 1990. u Sarajevu, a takva će biti i 1991, pa i 1992, sve do početka opsade: nećeš znati kakav je tko, sve dok ti taj sam ne odluči to pokazati. Nije to samo Karadžićev slučaj, koji je birao i izabrao između nove europske ljevice, opsjednute ekologijom i budućnošću planeta, i guslarsko-četničkog nacionalizma, zasnovanog na oružanoj sili JNA. Za mene, još uvijek neiskusnog, njegov se izbor činio kao izbor između Sex pistolsa, Pankrta i Laibacha i, recimo, Nade Topčagić, Dragane Mirković i Cece Veličković. Ali i većina drugih u prvom je naletu tako izabirala. Tridesetak godina kasnije bivat ću svjestan i toga da su neki sasvim slučajno izabrali Pankrte, a ne Draganu Mirković…

No, većini ljudi s kojima sam se družio činilo se da je sve to luzerska priča i da će izbori, pod uvjetom da ih bude, pokazati da ti papci nemaju u Bosni i u Sarajevu nikakve šanse. Htio sam vjerovati da su u pravu, ali nešto mi je govorilo da stvari drukčije stoje. Bratstvo&jedinstvo u Bosni pripadalo je javnoj, a ne privatnoj, porodičnoj i intimnoj sferi ponašanja, a javno od privatnog u ovoj zemlji, kao, vjerojatno, i u svim nedovršenim višenacionalnim zajednicama, dramatično se razlikovalo. Da su, nekim slučajem, prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini bili javni, ili da je svatko mogao znati za koga je glasao onaj drugi, rezultati bi bili onakvi kakve su najavljivale prethodne javno provedene ankete: tročetvrtinskom bi većinom pobijedili reformisti Ante Markovića. Ali kako su izbori tajan i privatan čin, pobijedili su nacionalisti iz nacionalnih stranaka, kojima će zatim, malo-pomalo, prići i nacionalisti iz onih drugih stranaka, koji su krivo procjenjivali snagu bratstva&jedinstva. Tako su, recimo, gotovo svi viđeniji reformisti odgovarajućih imena i prezimena završili među karadžićevcima. (A ni oni čija imena i prezimena ne zvuče tako dobro nisu previše ustrajavali na svom reformizmu.)

Na kraju, nacionalne su stranke izgubile u samo tri općine: u Tuzli, Brčkom i Varešu. Pobjeda privatnog i intimnog, ispunjenog predrasudama, međusobnim nepovjerenjem i vječnim nesnošljivostima, bila je potpuna. Samo je još trebao početi rat, pa da se cijela stvar dovrši, tako što će se svakoga i za sva vremena ticati samo njegove rane, i samo tuđi zločini.

Ali do toga je trebalo proći još mnogo vremena, pogotovo u Sarajevu i u Bosni, i u našim pojedinačnim životima. A za takav vremenski protok potrebno je bilo vjerovati da se ipak neće dogoditi sve ono što je nakon izbora u Bosni i Hercegovini bilo nužno da se dogodi.

KUĆA U KOJU VIŠE NEĆU UĆI

Prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su u nedjelju, 18. studenog 1990. Slučaj je htio da sam se tog mjeseca, nakon honorarne suradnje, stalno zaposlio kao dopisnik "Nedjeljne Dalmacije" iz Sarajeva. Iste jeseni objavio sam drugu svoju knjigu pjesama, naslova "Uči li noćas neko u ovom gradu japanski". Književne kritike i televizijske kritike te sam jeseni, pa sve do kraja sljedeće godine, objavljivao u Oslobođenju, pisao sam za Naše dane. Dovršavao sam roman o Greti Garbo, koji poslije nisam objavio. Svakodnevno sam kupovao i čitao troje dnevnih novina, te svake sedmice desetak tjednika (da ih pokušam nabrojati: "Mladina", "Danas", "Polet", "Studentski list", "Nedjeljna Dalmacija", "Naši dani", "Nedjelja", "Nin", "Intervju", "Mladost", "Non", "Svet", "Monitor"…), barem dva dvotjednika ("Start", "Duga"…), kao i "Književnu reč", "Književne novine" i "Oko", koje će još vrlo kratko izlaziti. Nekoliko puta sedmično išao sam u kino, nabavljao sam ogromne količine novih knjiga i vjerovao da ih sve moram pročitati. Činilo mi se da imam mnogo prijatelja. Većinu ih danas više ne poznajem. Prvi broj "Vremena", na kojem je bio datum 29. oktobar 1990, kupio sam u srijedu 31. oktobra, na željezničkoj stanici u Pločama, oko jedanaest sati ujutro.

Kada bih razmišljao o mjestu na kojem bih rado živio, nijedan mi grad te godine nije na um padao osim Sarajeva, premda nisam mislio da je Sarajevo baš neki grad. Kasnije će mi postati baš. Ali sam mislio da čovjek treba da živi tu gdje jest, pogotovo ako se bavi književnošću. Znao sam da ću objavljivati prozu, znao sam i da ću pisati romane, ali nisam znao da će ti romani imati ikakve veze sa Sarajevom i s Bosnom. Možda ne bi ni imali da su stvari drukčije krenule, i u intimnom, i u društvenopolitičkom pogledu. Rat koji ću doživjeti, onaj rat koji se bude vodio u Sarajevu, bit će određujuća okolnost moga života. Djevojka s kojom ću ostati sve dok nas rat fizički ne razdvoji već tada je planirala da ode negdje u svijet, u neku Ameriku, i računala je na to da ću poći s njom. Nisam znao hoću li. Ali mi je bilo nezamislivo da pođem.

Nakon 1990. u našim je životima, sada to već svi onovremeni znamo, slijedila 1991. Trebalo je proći još pet dugih godina, pa da se u (danas nepostojećoj) kavani Imperijal u Sarajevu upoznam s Teofilom. Ali ta 1991. bit će važna u našim životima, jer će se u jednom trenutku, tokom te godine, naša vremena razdvojiti i razići. Dok će, na različite načine, iz zagrebačke, a onda i iz beogradske perspektive 1991. biti ratna, možda i najratnija godina, iz sarajevske perspektive 1991. bit će predratna godina. I ta će je predratnost učiniti najzanimljivijom i najneobjašnjivijom godinom mog života. Pa onda kada govorim o 1990. ja zapravo ne kažem ništa od onog što je stvarno važno. I kao što Hobsbawmov "kratki dvadeseti vijek" nije završio ni 1999, ni 2000, nego jedne prethodeće im godine, tako ni 1990. nije završila 31. decembra, nego je potrajala sve do 8. januara 1991, kada je javno obznanjeno da je dva tjedna ranije, 26. decembra 1990, Srbija provalila u zajednički monetarni sistem i štampanjem polugodišnje ukupne emisije dinara otuđila skoro milijardu i pol dolara. Bio je to dovršetak nečega što se počelo događati one noći u kojoj je slovenska delegacija napustili Četrnaesti kongres SKJ, premda se činilo da je između prošlo neko veće i duže vrijeme.

U posljednjih dvadesetak godina često se vozim onim trajektima između Kamenara i Lepetana. Danas ih je više nego što ih je tada bilo. I svaki se put zagledam u ono brdo iznad Kamenara, malo desno od trajektne luke, pa pogledom pokušavam prepoznati vikendicu u kojoj smo dočekivali novu 1990. Uzalud, nemam se za što pogledom uhvatiti. Pamtim samo unutrašnjost kuće, u koju više nikad neću ući. Nitko od onih s kojima sam dočekao 1990. nije danas u Sarajevu, nitko osim mene nije ni u bivšoj Jugoslaviji. Vrijeme koje je u međuvremenu prošlo duže je od vremena naših života, premda se ponekad učini da je sve bilo jučer i da rat još nije ni počeo.