Roman Herkul Miljenka Jergovića (Booka, 2019) mali je samo po svom obimu. Po temama kojima se bavi, ogroman je, jer čuvena teza da su "samo mrtvi videli kraj rata", da se od posledica rata umire i nakon njegovog završetka, o mržnji, o položaju manjinaca u većinskim sredinama, o tome šta se, na kraju, može desiti ukoliko bi se mržnja koja se ispoljava na društvenim mrežama prelila u stvarnost… Sve te teme postaju bolno opipljive nakon čitanja ovog romana.

Jergović je promovisao prethodni roman Selidba, kao i najnoviji Herkul, u novosadskoj knjižari "Zenit", kroz razgovor sa pesnikom Srđanom Sekulićem. Posle malo je reći uspešne večeri, na kojoj je preko stotinu ljudi sat i po vremena slušalo piščeve priče, od toga zašto je prvo objavljivao poeziju pa tek onda prozu koja ga je za ove tri decenije i proslavila, do toga da bi najviše voleo da napiše knjigu o sarajevskim grobljima. Miljenko Jergović uvek ističe da je pisac koji piše samo o temama koje ga se tiču, pa se na samom početku razgovora neminovno nametnulo pitanje o tome.

"VREME": Šta vas se najviše ticalo pa ste napisali Herkula?

MILJENKO JERGOVIĆ: Čovjeka se, valjda, tiče ono što ga boli, ono što voli, čime je bolesno opsesioniran, ili ono što mu stvara tjeskobu. Kada mislim o sebi, čini mi se da sam najčešće u životu pisao o onome što mi stvara tjeskobu. Društvene prilike u kojima sam odrastao, ili u kojima živim negdje od zime 1979, kada je doživotni predsjednik SFRJ proglasio krizu, najavio teška vremena i program "ekonomske stabilizacije", za mene su bila vremena socijalne tjeskobe. Evo, takva vremena bez prekida i pauze traju već punih četrdeset godina. Srećom, usporedo s tim teku i vremena unutarnje, porodične i intimne, moje lične tjeskobe, pa postoji nekakva ravnoteža "unutarnjeg svijeta vanjskoga svijeta unutarnjeg svijeta", kako bi to rekao jedan veliki pjesnik čije ime u našim krajevima nije halal spominjati. Herkul možda

najdirektnije i najeksplicitnije govori o nadopunjavanju i nadgornjavanju vanjskih i unutarnjih tjeskoba.

Brojni kritičari su već pisali o ovom romanu kao o mozaiku sa mnogo žanrovskih elemenata, od satire, distopije, alegorije, alternativne istorije, kao o naučnofantastičnom štivu ili ljubavnoj priči… ali svi napominju da je on, nakon porodičnih saga – romana Rod, Sarajevo, plan grada i Selidba – nekako iznenađujući, da ste "iskočili" iz teme u kojoj ste već nekoliko godina. Da li vi to tako doživljavate?

Ja to nikako ne doživljavam. Uostalom, ono što je prethodno predstavljalo autofikciju, ili pokušaj dovršenja vlastitoga fiktivnog životopisa, u Herkulu se samo nastavlja drugim sredstvima.

Jedna od tema vašeg novog romana su "odlasci iz Sarajeva", i odmah na početku imamo lik Kasima koji ne čeka da rat počne, već odlazi u Beč i, za razliku od svega što je do tada radio, a bio je penzionisano vojno lice, počinje se baviti kuvanjem i postaje poznat i uspešan u Beču. A Zoran, još jedan lik, sa porodicom napušta Sarajevo netom pošto je opsada prestala i rat se završio. I kao što mu tokom opsade nije bilo upitno da u gradu ostane, tako je još manje bilo upitno da se na prvi poziv za odlazak odazove bez razmišljanja. Kako ste svojevremeno napisali o tim životnim "prelomima", da oni izgledaju kao kada "preskoči igla na gramofonu, proklizne na sljedeću pjesmu, i na slijedeći život" koji sa prethodnim nema veze…

Svatko tko je devedesetih, ali i dvijehiljaditih, odlazio iz grada u kojem je bio ukorijenjen – o odlascima sa sela ne znam ništa – dobro zna da je u njegovom odlaženju slučaj igrao važnu ulogu. Moglo se, naime, i drukčije dogoditi. Moglo se dogoditi da ne odemo. Sa činjenicom da smo ipak otišli, i da se to dogodilo na načine i u okolnostima koji nisu sasvim u skladu s našom voljom, jer smo odlazili iz rata, iz poslijeratne čamotinje i nestabilnosti, iz gradova u kojima smo bili svjetonazorski, etnički, vjerski ili politički manjinci, različiti ljudi se mire ili ne mire na različite načine. I to je, zapravo, izvanredno zanimljiva književna tema. Prije dvadesetak godina bio sam uznemiren vlastitim odlaskom, zdvojan i jadan kao neka iščupana biljčica koja u drugoj zemlji ne može da se primi, dok mi je danas jasno da u svemu tome nisam imao izbora, i da je odlazak bio jedina sretna mogućnost. Na kraju krajeva, mi i nismo istjerani iz nekog prostora, naši gradovi nisu zemljopisne činjenice; mi smo istjerani iz svoga vremena, naši su gradovi ostali u nekoj nedohvatljivoj prošlosti. Do te prošlosti se, kao i svake druge, stiže vremeplovima. A šta su to vremeplovi i kako izgledaju, to neka odgovori svatko za sebe.

No, ovo je svakako roman o mržnji, kritika narastajućeg domaćeg nacionalizma i lokalnog fašizma. Postavili ste temu i šta bi se desilo kada bi se ogromna mržnja koju ljudi ispoljavaju na društvenim mrežama izlila u stvarnost. Koliko je opasna ta proizvodnja mračnog, šovinističkog sveta na portalima?

Ne bi bila opasna kada bi postojali normalni javni mediji. U Hrvatskoj više ne postoje nijedne dnevne novine s kulturnim ili književnim dodatkom, nijedna komercijalna televizija nema ni sekunde programa iz kulture, a Hrvatska radio-televizija, kao javna i od građana financirana televizija, utvrda je primitivizma, klerikalizma i fašizma. Na Hrvatskoj radio-televiziji program kulture proizvode uglavnom savršeno nekompetentni, ograničeni, idiotizirani organizmi, koji, ugađajući vlastitom antitalentu, zapravo ugađaju proklamiranom primitivizmu i fašizmu. Strašno je, recimo, to kada se na javnoj televiziji književnošću bave propali pisci. To je, zapravo, mnogo gora stvar od opskurnih portala i novinskih tabloida, koji proizvode gorivo narodne mržnje. Rekao bih to ovako: oni pokreću hajke, pljuju i zapljuvavaju ljude, ali se strijeljanja i vješanja obavljaju na HRT-u.

U romanu se bavite i paradoksom hrvatskih branitelja i veličanjem herojstva. Nedavno ste izjavili da je to, iako nije glavna tema Herkula, upravo jedna od motivacija da napišete ovaj roman. Da li smo se zaista pretvorili u društva u kojima su ratni generali najveće zvezde?

Nije to, zapravo, ništa novo. Prethodno su četrdeset i pet godina najvažniji članovi društva bili prvoborci, nosioci Spomenice 1941, među kojima je bilo i generala. A među tim generalima, također, bilo je razbojnika i zločinaca. Naši mitovi i legende su u pravilu naslijeđeni, a zatim prepravljeni po potrebama novog vremena. Srbija je tu, barem zasad, u prednosti, jer se u njoj još uvijek nije kreirala mitologija heroja iz ratova devedesetih. Vidim da se u posljednje vrijeme i na tome udarnički radi s proizvođenjem heroja s Košara. Hrvati i Srbi se međusobno utrkuju i dostižu u ludostima i nepočinstvima. Nikad ne možeš biti siguran kad su koji u prednosti.

Prelomni događaj u knjizi dešava se dok u isto vreme traje utakmica između Srbije i Hrvatske na obližnjem stadionu u Splitu. Mnogi analitičari su markirali početak rata u Jugoslaviji na zagrebačkom "Maksimiru", a vi "zatvarate" taj krug. Zašto su, po vašem mišljenju, stadioni ti na kojima se uvek oseti "bilo" dešavanja u društvima?

Mislim da tu nije riječ o "bilu", nego o načinima vođenja politike. Stadionsku politiku je krajem osamdesetih proizvodila savezna Udba. Otkud Arkan na čelu Zvezdinih navijača? Kasnije će, naravno, hrvatski nogometni navijači, pogotovo navijačke skupine dva najslavnija kluba u zemlji, pronositi oganj ustašluka i protukomšijske mržnje, i postajati ne samo mjera domoljublja u Hrvatskoj, nego i oni koji će, naravno po narudžbi vladajućih struktura i policije, prijetiti neistomišljenicima, odmetnutoj inteligenciji, autsajderima i nacionalnim nepodobnicima, a bogme ih po potrebi i batinati. Stadioni, dakle, nisu slika, ogledalo, a ni bilo ovdašnjih društava. Stadioni su zborišta lokalih hitlerjugenda.

Položaj manjina u većinskim sredinama malo je tretiran u ovdašnjim književnostima. U Novom Sadu, predstavljajući roman Herkul, govorili ste upravo o nestajanju šarenila u nekada višenacionalnim sredinama kao što su Novi Sad i Sarajevo. Koliko je današnji svet dvoličan u tom smislu?

Današnji svijet vodi računa o kulisama i kulturnohistorijskim spomenicima. Šarenilo gradova ogleda se u šarenilu živih identiteta, a ne u raznorodnosti građevina ili recimo grobalja. To što negdje imate različitih hramova i bogomolja, ne samo da ne znači da ste se zatekli na multikulturnom i tolerantnom mjestu, nego je mnogo vjerojatnije da ste na mjestu etnički očišćenom. Treba čitati knjigu Marka Mazovera Solun, grad duhova. Tamo sve piše.