Afera prisluškivanje

KOGA SLUŠA I ŠTA SLUŠA: Direktor BIA B. Gašić

foto: tanjug / zoran žestić

Političke i ostale mere

Prema zakonu, primena posebnih mera koje primenjuje BIA može trajati tri meseca, pa potom biti produžavana još tri puta po tri meseca, a ukoliko se u roku od šest meseci ne pokrene postupak protiv osoba koje su nadzirane, prikupljeni materijal (video, tonski, prepisi razgovora, razni izveštaji, izjave saradnika) sudski se uništavaju. To se odnosi na materijal dostavljen sudu, ali ne mora da bude obaveza da BIA uništi svoje interne dokumente o tom slučaju, kao što je slučaj sa papirom kojim je mahao Vučić

Svakog čuda za tri dana – tom narodnom izrekom mogla bi se nazvati prepucavanja preko medija predstavnika vlasti i opozicije oličene u Savezu za Srbiju (SZS), oko toga da li je, ko i kako prisluškivao političke protivnike. Takođe i da li je sve to zakonito ili nezakonito?

Sve je počelo kada je jedan od lidera SZS Dragan Đilas ukazao da su oni koji drugačije misle od septembra prošle godine "na merama" Službe za specijalne istražne metode Uprave kriminalističke policije bez naloga suda ili tužilaštva. Ta služba je jedna od tri koja ima savremenu opremu za prisluškivanje, ostale dve su BIA i Vojnobezbednosna agencija (VBA).

Potom je usledio žestok odgovor vlasti, prvo demanti ministra unutrašnjih poslova dr Nebojše Stefanovića, a potom i samog Aleksandra Vučića; on je, inače, mahao dokumentima BIA klasifikovanim kao "državna tajna" na TV Pink i tvrdio kako je on lično prisluškivan "na perfidan način". To je potom izazvalo novu polemiku i optužbe, sve uz pozivanje na "analitičare" koji otvoreno ili samo navijački rade za jednu ili drugu stranu.


IDEALNI ZA PRISLUŠKIVANJE

Da li je Vučić nezakonito praćen time što su slušani njegovi telefonski razgovori sa licima koja su bila "na merama" po nalogu suda, ili su, možda, na drugi način, prisluškivani susreti uživo? Odgovor znalaca, bivših pripadnika Resora državne bezbednosti ili BIA jednoglasan je: "Nije. Nas nije briga ko je osoba sa kojom ‘objekat’ – tako se u žargonu zove prisluškivano ili praćeno lice – razgovara, važan nam je sadržaj razgovora, on ukazuje na mnogo toga. Ako Vučić posle toga nije stavljen ‘na mere’ – a radi se o periodu od 2007–2012, kako tvrdi predsednik Srbije – onda šta ima da se buni", kaže jedan od sagovornika "Vremena".

On tvrdi i da bi, ne ulazeći u imena ostalih 12-14 lica, trojicu koje je Vučić imenovao – tadašnjeg novinara Radio Fokusa (a danas poslanika) Vladimira Đukanovića, funkcionera KK Crvena zvezda (danas faktičkog gradonačelnika) Gorana Vesića i vlasnika kafea (danas predsednika Fudbalskog saveza Srbije) Slavišu Kokezu – svaka ozbiljna služba u ozbiljnoj državi držala "na merama".

Na pitanje zašto, drugi sagovornik, penzionisani pripadnik BIA, objasnio je slučaj Đukanovića, koji se u dokumentima Službe vodio u odeljku "ekstremizam". "Evo jednog primera: bilo je to negde početkom 2008. kada je u javnost neko pustio lažnu informaciju, a Đukanović je satima ponavljao na Radio Fokusu pozivajući pri tom na rušenje ustavnog uređenja. Uglavnom, pozivao je ‘braću Srbe’ da se okupe i sruše ‘izdajničku vlast’, govorio otprilike u stilu ‘ko noćas ne izađe na ulice i ne krene u borbu protiv izdajnika, taj nije Srbin’, ‘noćas se brani srpstvo’ i slično. Svašta je on mnogo puta i pre i kasnije izgovarao i to je dovoljan razlog da se nadzire s kim komunicira i šta priča".

Što se Vesića tiče, ovaj sagovornik "Vremena" tvrdi da je bio prisluškivan zbog toga što je kao funkcioner KK Crvena zvezda bio svojevrstan koordinator navijača. A navijači su poznati kao "cvećke". Kako je istakao, ako se izuzmu mutni poslovi kojima se navijačke vođe bave i za to regrutuju potčinjene, huliganstvo na utakmicama je razlog što je i Vesić stavljen na listu jer je redovno komunicirao s njima i organizovao im kupovinu i distribuciju karata "na crno" kad je Zvezdinim navijačima zabranjeno da dođu na neku utakmicu, pa do organizovanja "akcija" u samoj hali.

A za Kokezu je kratko objasnio: "Vlasnik kafića u kome se skupljaju razni likovi iz kriminalnog miljea i ne samo oni, nego i neka druga bezbednosno interesantna lica. Kokeza ih poznaje i šta više reći – idealan za prisluškivanje."

Vučić je optužio vlast da je prisluškivala i dvojicu stranih diplomata, zvaničnog predstavnika francuske službe bezbednosti Žorža Urioa i ruskog diplomatu Olega Dzizu, sekretara u ambasadi. Jedan od "stare garde" Državne bezbednosti objašnjava za "Vreme" da je to normalno u svakoj zemlji jer su diplomate bezbednosno interesantni ljudi. On smatra da nije bilo baš pametno priznati i to javno obelodaniti, pošto je to svojevrstan skandal bez obzira na to što diplomate, a posebno zvanični ili prikriveni obaveštajci (obično u formi raznih sekretara ili savetnika), znaju da su u svakoj zemlji pod nadzorom, ali se niko time ne hvali:

"Zašto se prate – pa ne zbog njih, nego zbog naših građana sa kojima dolaze u kontakt, a posao im je da stvaraju saradničku mrežu i izvuku što više informacija. Na primer, ako se neki od zaposlenih u BIA ili VBA ili u MUP sastaje sa stranim obaveštajcem, mimo zvaničnih susreta, a to unapred ne najavi ili bar kasnije ne prijavi svojim šefovima, postoji odmah sumnja. I zato se takvi nadziru. I ne samo telefonski, iako je sad tehnika napredovala, nego često i fizički, neposrednom pratnjom, stara dobra metoda. I stranci to znaju". Kao primer on navodi hapšenje 2002. godine tadašnjeg potpredsednika Vlade Srbije Momčila Perišića koji se tajno sastajao sa američkim obaveštajcem Džonom Nejborom. Da nije praćen Nejbor, ne bi se došlo do Perišića. Što se fizičke pratnje tiče, taj sagovornik ukazuje da običan čovek ili kontraobaveštajno neobučen političar nju teško može da primeti, (osim Vojislava Šešelja, dodaje). Tvrdnju "sveobaveštenog i sveznajućeg bivšeg funkcionera Državne bezbednosti Božidara Spasića, stalnog gosta režimskih medija, o nekakvoj "japanskoj metodi" praćenja koja se primenjuje, naziva jednom od nebuloza koju sad tabloidi nadgrađuju.


"NEKAD SE ZNALO…"

Kada je o prisluškivanju reč, to se sada radi savremenom opremom, preko centrala mobilnih operatera, a time se može pratiti i kretanje "objekta". Da li su moguće zloupotrebe? Upućeni kažu da jesu, ali je to sada mnogo teže uraditi nego nekad, pošto se radi o dvema stranim kompanijama operatera, te da je i u Telekomu to sad komplikovanije.

"Nekad se znalo – u pošti u gradu gde je bila glavna centrala za taj pozivni telefonski broj, postojala je soba pored takozvane kablovske glave, gde su paralelno bili izvodi i tu se montirala oprema za prisluškivanje. Zna se, recimo, da je Vuk Drašković prisluškivan iz pošte na Kalenić pijaci – tamo je bio najveći takav centar DB za Beograd, gde se radilo u tri smene", ilustruje raniji način prisluškivanja naš sagovornik, ukazujući da to postoji i sada, ali da je zbog nove tehnike posao ljudima iz BIA umnogome olakšan i potrebno ih je manje.

Što se tiče optužbi opozicije da je Vučić pokazivanjem dokumenta BIA odao državnu tajnu, pojedini pravnici – ali i oni koji su nekad bili zaduženi da brinu da se to ne desi – slažu se da nije prekršio zakon. Naime, on je na televiziji Pink pokazao samo papir sa sažetim izveštajem – zaključkom, što mu zakon omogućava.

Kako? Zato što mu i kao građaninu Zakonik o krivičnom postupku (ZKP) to omogućuje. Oni navode da član 286. ZKP predviđa da lice prema kome je preduzeta neka od posebnih mera, a nije podignuta optužnica, ima pravo da podnese pritužbu nadležnom sudiji za prethodni postupak i traži da bude upoznat sa svojim slučajem. Ipak, zakon je tu nedorečen pošto ne postoji obaveza sudije za prethodni postupak ili tužioca da obavesti građanina da je bio "na merama". No, ako on to sazna, moraju da mu daju informaciju.

Pošto Vučić nije obični građanin nego predsednik Srbije i jedno vreme je bio na čelu tela koje koordinira službama bezbednosti, lako je mogao saznati da je bio prisluškivan i morali su mu dati dokumenta o tome, navode ti izvori. Isto tako, imao je pravo i da kao predsednik države sa dokumenta skine oznaku državne tajne, što tvrdi da je uradio. Ali i da nije, ne radi se o kršenju zakona.

Prema zakonu, primena posebnih mera koje primenjuje BIA može trajati tri meseca, pa potom biti produžavana još tri puta po tri meseca, a ukoliko se u roku od šest meseci ne pokrene postupak protiv osoba koje su nadzirane, prikupljeni materijal (video, tonski, prepisi razgovora, razni izveštaji, izjave saradnika) sudski se uništavaju. To se odnosi na materijal dostavljen sudu, ali ne mora da bude obaveza da BIA uništi svoje interne dokumente o tom slučaju, kao što je slučaj sa papirom kojim je mahao Vučić. Državnom tajnom se štiti metodologija rada a ne podaci, objasnio je jedan bivši pripadnik te službe, uz konstataciju da nikad ne bi uradio to što je učinio Vučić i mahao papirima, jer je "politički neukusno".

Ni Služba nije što je nekad bila

Među građanima Srbije proteklih decenija širena je fama da Služba sve prisluškuje, namerno je poturana dezinformacija da se to oseti po specifičnom krckanju u slušalici, pa su mnogi bili u uverenju da im se telefon sluša. To nikad nije dokazano, a bivši debeovci se na te priče smeju, objašnjavajući da su ti šumovi i krckanje bili zbog dotrajalosti "parica" na starim analognim centralama, a da je, u stvari, više trebalo da se zabrine onaj koji ima čist ton u slušalici.

Jedan od "veterana" se seća reakcije jednog starijeg čoveka koji je sebe nekad smatrao za disidenta, kada je 2001. došao u beogradski centar DB-a, da nakon što je dozvoljeno obelodanjivanje dosijea, pogleda svoj. I začudio se kad u njemu nije našao ništa o prisluškivanju telefona. Jer na čoveka jednostavno nisu hteli da troše resurse, nije im bio bitan. A dosije je imao zbog nekih potpuno marginalnih stvari.

BIA je, prema sopstvenim zvaničnim podacima, u prošloj godini prisluškivala 226 građana i telefone jedne firme, dok je u 2017. na "merama" bilo 276 fizičkih i nijedno pravno lice. Kako je došlo do objavljivanja te informacije? Institut za evropske studije tražio je podatke od BIA, oni ih nisu dali sa obrazloženjem da ugrožavaju bezbednost zemlje, pa se Institut obratio Povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka koji je doneo rešenje da taj broj ne može biti tajna.

Inače, BIA je 2015. primenila posebne mere prema 360 fizičkih i osam pravnih lica, a u 2016. broj građana je povećan na 405, dok je broj pravnih lica ostao nepromenjen. Da li je to stvarno tako, da li su podaci tačni – stvar je do svakog pojedinačno; neko će poverovati, a neko neće.


Halo, halo

Vučićeve priče o privatnim prislušnim centrima koje je imao Boris Tadić dok je bio predsednik Srbije nisu od juče, kao što i inače, kad je o toj oblasti reč, to traje odavno.

Pre toga je, nakon cepanja Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj optužio Vučića da je za 35.000 evra kupio opremu za prisluškivanje, a još ranije je, u vreme vlasti DOS-a, nastala afera sa optičkim kablovima, i optužbe da je tadašnji predsednik SRJ Vojislav Koštunica, navodno, naredio vojnoj bezbednosti da upadne u prostorije Biroa za komunikacije Vlade Srbije koji je vodio Vladimir Popović poznatiji pod nadimkom Beba. Radilo se, naime, o sumnji da se do tog Biroa dovode podzemni optički kablovi koji bi služili za povezivanje prislušne opreme. Vlada je to demantovala, ali sumnja je ostala.

Sa novom tehnološkom revolucijom mnoge stvari su postale dostupne svima, pa tako i oprema za prisluškivanje. Ona se može kupiti i na legalnom, a pogotovo nelegalnom, crnom tržištu – stvar je samo koliko novca neko želi da za to izdvoji. Prisluškivati mobilni telefon postala je prilično laka stvar, čak i kad njegov vlasnik ne razgovara sa nekim ili kada je ugašen. Dovoljno je da je u njemu baterija. DB je tu opremu nabavila još devedesetih, pa je ostalo zabeleženo da je Đinđić od svih članova Predsedništva DOS tražio 1999. i 2000. da na sastancima izvade baterije iz telefona.


Muk u kancelariji zaštitnika građana

ZA RAZLIKU OD SADAŠNJEG ZAŠTITNIKA GRAĐANA RADIO SVOJ POSAO: S. Janković

U svemu ovom zamešateljstvu interesantno je da se nije oglasio Skupštinski odbor za kontrolu službi bezbednosti niti Zaštitnik građana koji bi trebao naći za shodno da odu u BIA i provere čitav slučaj, kao i dokumentaciju, što im nije samo pravo, nego i obaveza. Raniji Zaštitnik Saša Janković je odlazio u kontrolu BIA i davano mu je sve što je od njih tražio, uvid u svaki zatraženi predmet, pa je objavljivao saopštenja o tome, kao i o činjenici kako nije našao da je kršen zakon, posebno kad se radi o tajnom nadzoru. I skupštinski Odbor je do sada to činio u više navrata, isto davao saopštenja, ali ovaj slučaj nikome nije interesantan iako su optužbe više nego ozbiljne. Druga stvar je koliko su članovi odbora stručni i kvalifikovani da se bave tom problematikom – od predsednika naniže. Janković je, međutim, u svom timu imao jednog ozbiljnog profesionalca, nekadašnjeg načelnika jedne važne uprave u BIA. A zašto je ceo slučaj prošao bez aktivnosti nadležnih za kontrolu BIA, nije teško zaključiti – afera "prisluškivanje" bila je isključivo za medijsku halabuku.

Iz istog broja

10 najvećih naprednjačkih afera

Nasleđe Aleksandra Vučića

Slobodan Georgijev

Lični stav

Tajlandska veza

Bojan Stojanović

Kosovo u očekivanju izbora

Naslednici hipoteke Haradinajeve vlade

Tatjana Lazarević

Dijalog vlasti i opozicije

Sve forme rastuće tenzije

Ivana Milanović Hrašovec

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu