Kolumna

TV manijak

Sluškinjina priča

U centru totalitarizma kontrola pokazuje interes za seksualnost i majčinstvo, a deca postaju proizvod i vlasništvo društva. Da bi se postigao stepen kontrole, potreban je teror i apsolutno potčinjavanje žene

Ovih nedelja se na filmskom kanalu HBO završava treća sezona serije "Sluškinjina priča", adaptacija čuvene knjige kanadske spisateljke Margaret Atvud. Kreator serije Brus Miler je na vrhunski način uspeo da prikaže distopijsko totalitarno društvo u našoj neposrednoj budućnosti.

Neobično je kako je knjiga, inače objavljena 1985, uspela da anticipira globalni trend militarizacije, desnog konzervativizma, kao i klerikalizma koji je danas dominantan u različitim delovima sveta i različitim kulturnim i verskim okruženjima. Ove godine, pažnju gledalaca širom sveta zaokupljao je kraj "Igre prestola", a zatim jednako snažno i "Černobilj". Igre moći su očigledno ključna inspiracija za TV serije. "Sluškinjina priča" govori o društvu nastalom na tlu Amerike, kada verski fundamentalisti posle Drugog građanskog rata stvaraju Republiku Gilead, autokratiju sa piramidom moći i strogo definisanim društvenim ulogama žena i muškaraca, a sve zasnovano na čudnom tumačenju Starog zaveta.

Ovaj hrišćanski fundamentalizam dovodi do društva koje je paradoksalno republika, ali ima kastinski sistem, sa kontrolom seksa i rađanja kao osnovnom opsesijom. Tu dospeva oteta mlada žena sa detetom i postaje "služavka" odnosno surogat majka za neplodne pripadnice više klase. Serija prati njenu borbu za oslobađanje dece, koja se, nužno, pretvara u sukob sa celokupnim sistemom.

Ova serija je neobično važna i za naše gledaoce, iz najmanje dva razloga.

Prvi se tiče mogućeg pravca razvoja društva danas, u Evropi, dakle sada i ovde. Margaret Atvud je definišući žanr svoje knjige rekla da se ne radi o naučnoj fantastici koja sadrži imaginarne elemente koji ne postoje u našem vremenu. Nema tehnoloških izuma, niti vanzemaljskih uticaja, u pitanju je, kako ona kaže, "spekulativna realnost", odnosno jedan od mogućih pravaca u kojima će se razvijati naše društvo u neposrednoj budućnosti. U tom smislu je Atvud "odlično predvidela stvari" jer je populizam u politici, u kombinaciji sa konzervativizmom i verskim fundamentalizmom, naša sadašnjost. Možda je osamdesetih godina 20. veka izgledalo da su demokratski procesi na Zapadu nepromenjivi, da će ljudske slobode sa tehnološkim napretkom samo biti veće.

Svet koji je opisan u "Sluškinjinoj priči" pokazuje da je moguće zamisliti sasvim drugačiju budućnost, deo Amerike koji će postati vojno jaka teokratija, u sukobu sa "slobodnim svetom". Moć zasnovana na strahu, društvo koje nudi "čistoću" i "sigurnost".

Tu dolazimo do drugog genijalnog aspekta "Sluškinjine priče", jer je u takvom društvu, što je otkriće velikog Vilhelma Rajha, seksualnost ključna opsesija politike. U centru totalitarizma kontrola pokazuje interes za seksualnost i majčinstvo, a deca postaju proizvod i vlasništvo društva. Da bi se postigao stepen kontrole, potreban je teror i apsolutno potčinjavanje žene. To je osnova dramske radnje u seriji jer je "sluškinja" metafora za ulogu žene u porodici i društvu. Ona je ujedno i nosilac otpora totalitarizmu, pa se može reći da Margaret Atvud daje odgovor na čuveno pitanje ko bi u 21. veku mogao da bude pokretač društvenih promena u svetu. Posle proletera, intelektualaca, marksista, nacionalista ili verskih fundamentalista, ovde ulogu pokretača dobijaju žene. Otud bi Drugi građanski rat u Americi – prvi je označio kraj robovlasništva – mogao dovesti do podele oko uloge žene i njenih prava. Naravno, možemo raspravljati o tezi, o ravnopravnosti, ali ćemo primetiti da u svim fundamentalističkim pokretima žene pod manjom ili većom prisilom prihvataju podređenu ulogu u društvu. Možda se može reći da je ravnopravnost polova mera slobode, a da se neravnopravnost tumači potrebom za sigurnošću, po pravilu uz amin vere i politike.

Kreativnost i vizija knjige i serije leže u finim nijansama unutrašnje borbe, jer paralelno sa otporom prema spolja prepoznajemo borbu sa našim unutrašnjim otporima. Kako nas totalitarni režim menja iznutra, kako pervertira vrednosti i kreira društvo bez autentične bliskosti među ljudima.

To stvara i kulturu zasnovanu na "ceremoniji" (što je fraza za silovanje sluškinja), ali su ceremonije i u javnom prostoru, uz javna pogubljenja kao oblik starozavetne pravde. Stvoren je novi jezik, zasnovan na frazama i pravilima, koji prati društvenu piramidu moći, a društvo je gotovo monohromatsko, sa propisanim načinom odevanja i bojama za određene kaste.

Nažalost, današnji svet je u mnogim aspektima dostigao i prestigao ovu distopiju. Posebno mesto i moralnu dilemu daje pitanje vlasništva nad životom, eugenetika i "proizvodnja dece" koja postaju državno dobro. To u krajnjoj liniji postavlja pitanje vlasništva nad životom ili tačnije tuđim životima. Zato je mučna i teška poruka "Sluškinjine priče" neophodna, jer je svet pokazao kako se lako lišava dostignutih prava i sloboda. Ovo je mračna opomena da nam se ne desi još gora budućnost.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu