Kultura

Proza – Nikuda ne idem

Bosonogi ples po srči života

Sedam novih i bez izuzetka odličnih priča Rumene Bužarovske ukazuju na dalji uspon ka vrhovima bez gubitka od ranije poznatih vrlina

Bio je nedavno onaj književni festival, Krokodil, i na njemu, među inima, a zbijeni u isto veče, jedan pisac koji nije došao i jedna spisateljica koja je došla. Mnogi su došli tamo zbog onog koji nije došao, pa su besni napustili objekat kad su shvatili da onaj zbog kojeg su došli nije došao i da neće doći. Oni koji su ostali, mnogi od njih, rekao bih, ostali su nekako ponajviše zbog one koja je došla: zbog Rumene Bužarovske. I došli bi, naravno, i da nikada nije ni najavljen onaj koji naposletku nije došao, jer šta oni mare za njega, došao-ne došao, ako je ona tu? Okej, on je malo veća zvezda, ali ona malo bolje piše. Pri čemu nije da on ne piše dobro, i nije da ona nije zvezda.

Rumena Bužarovska (r.1981), to valjda znate, piše priče. Radi i još ponešto, recimo, predaje američku književnost na univerzitetu u Skoplju: blago njenim studentima, ali nama drugima je to nešto manje važno. Ono što nam je bitno jeste ono što izlazi s njenim imenom na koricama. A to je, evo, već četvrta zbirka priča; ona debitantska nije se probila izvan Makedonije, ali zato su ove potonje redom prevođene na naš jezik, i tamo gde se ovaj zove srpski, i tamo gde se zove hrvatski, a ni bosanski i crnogorski nisu mnogo zaostajali. Slovenci su je, pak, takođe dosta prevodili, tako da se može reći da je Bužarovska samonikla i autentična književna zvezda postjugoslovenskih literatura, a da je pri tome daleko premlada da bi bila nekakav "zaostatak" iz jugoslovenskih vremena koji krčmi staru slavu stazama mladosti svoje, što je jedan veliki plus u priči o ovom književno-recepcijskom fenomenu, i da pri tome ne postoje nikakvi bitni vanknjiževni razlozi, povodi ili epifenomeni njene slave, što je drugi veliki plus, a ima ih još.

Kako sam o dvema njenim prethodnim knjigama pisao na nekim drugim mestima, s one strane bajakovske duge, radoznale mogu samo uputiti na internetsku pretragu neizvesnog ishoda, uz uverenje da je Bužarovska ipak već dovoljno poznata da joj neki detaljan "uvod u lik i delo" i nije neophodan. Njena nova zbirka Nikuda ne idem (prevela Irena Šentevska; Booka, Beograd 2019) sastoji se od sedam priča – u sadržaju ih je navedeno šest; brljotina netipična za ovog izdavača – u proseku, rekao bih, nešto dužih (onako, nabokovljevski…) nego ranije, što već ukazuje na izvesno dalje usložnjenje autorskog izričaja. Ali, nije li jedan od velikih kvaliteta Rumeninih priča, na kojem sam i sam insistirao kad god mi se pružila prilika, to da ih ona finalno oblikuje svojevrsnim sažimanjem (bar takav utisak ostavlja na čitaoca; nismo joj inače virili u laptop) i tesanjem dok ne nestanu svi mogući viškovi i balasti? O da, i upravo ništa od te velike i dragocene vrline nije izostalo ni kod njenih novih priča, tako da to što su u proseku duže i što se doimaju još razvijenijim i složenijim samo govori o tome da njen uspon – koji smo s radošću nagovestili – do alis-monroovskih visina nije prekinut; pre će biti da je ubrzan.

Drugi veoma vidljiv pomak dešava se na tematsko-motivskoj ravni, utoliko što su sve ove priče "internacionalizovane" na najbolji i književno, baš koliko i kulturološki (tj. značenjski, recepcijski…) najproduktivniji način. To neće reći da su izmeštene u nekakav apstraktno-internacionalni fizički i kulturni prostor (e ne bi li tako tobože lakše prodrle do mitskog "svetskog čitaoca", valjda onog koji kupuje paperback knjige u aerodromskim papirušnicama) nego da se sve do jedne ostvaruju u relacijama između, recimo, makedonskih emigranata u Americi, Engleskoj i drugde i njihovih nesporazuma kako s okruženjem u koje su prispeli, tako i s onim koje su napustili, ili s privremenim ili trajnim povratnicima iz dalekog sveta, koji u mestu u kojem više ne razaznaju prave životne koordinate pokušavaju da uspostave nekakav nemogući i neostvarivi životni kontinuitet, ili u relacijama "domovinskog" pripovedača sa ljudima koji su otišli nekuda daleko, ne samo u fizičkom smislu, te naposletku, u traumatično-tragikomičnim odnosima nešto pretencioznijih "domorodaca" sa "dobronamernim kolonizatorima", celom onom svitom diplomata, humanitarnih i en-dži-o radnika, stranih dopisnika i slične muške i ženske glavate gospode koja odrađuje svoju šihtu među nama balkanskim urođenicima.

No, najdublja sonda istraživanja Bužarovske, dakako, smeštena je u području muško-ženskih relacija i mnogovrsnih teško podnošljivih aporija tzv. građanskog braka, ali i u identitarnim, odnosno pitanjima samospoznaje i samopoštovanja njenih junakinja, žena mahom iz (polu)intelektualnih slojeva, izdanaka blažene socijalističke srednje klase (koja se rasula kojekuda u svakom smislu) u potrazi za čvršćim utemeljenjem u domaćem, zavičajnom svetu, verbalno i dizajnom možda i izašlom iz najzagušljivih odaja kafkijanskog zamka Patrijarhata, ali ne mnogo više od toga, ili u belom svetu u kojem dolazi do izražaja njena dubinska nesigurnost, vrišteći provincijalizam, ili neartikulisani angst vodeći ka slomu ili oslobođenju – češće onom prvom.

Bužarovska je, dakle, vrhunski pripovedač intimne introspektivnosti i sociokulturne opservativnosti, dok u najboljima od ovih priča – a među ovih sedam nema ni jedne koja bi se zvala barem prosečnom ili tek solidnom: sve su daleko iznad čak i najkvalitetnije "konfekcijske" prozne produkcije – autorka dotiče uistinu filozofski spektar prigušeno melanholičnih promišljanja i uvida o ljubavi, vernosti, samostatnoj, sebičnoj vrlini i ubogom, samozatajnom grehu i mnogo čemu drugome sa čime se sudaramo gazeći kroz srču sopstvenih života, neretko bosi, pijani, mahniti i slepi. U tom je smislu teško izbežno ne izdvojiti (polu)naslovnu priču Tu sam. Nikuda ne idem, jednu od onih koje se bez premišljanja nose na poslovično "pusto ostrvo", ono na koje nikada nećemo dospeti, mada bi nam to možda koristilo, naročito ako je snabdevanje knjigama tamo koliko-toliko uredno.

Sve u svemu, Onaj Koji Nije Došao propustio je više od vas: uz ovu knjigu, vi ste svoju dozu serotonina dobili na najbolji mogući način.

Iz istog broja

Finansiranje

Jedan odsto za kulturu

Sonja Ćirić

Intervju – Saša Marjanović, slikar

Sistem lajkovanja

Zora Drčelić

Jubilej

Pismo mladim piscima

Jasminka Petrović

Balet

Ceo labud za kilo mesa

Damjan Rehm Bogunović

Izložba

Deformisana lica

Tanja Čanak

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu