Prema nekim medijskim izvještajima, preko pola milijuna građana se skupilo u centru Zagreba u ponedjeljak kako bi proslavili epski uspjeh hrvatske nogometne reprezentaciju. Neki su u centru od samog jutra do navečer proveli pjevajući i slaveći hrvatsku nogometnu reprezentaciju, koja se gotovo šest sati probijala od zračne luke do centralnog trga. U sveopćoj euforiji koja trese naciju već od prolaska Rusije u četvrtfinalu, građani u javnom i privatnom prostoru "žive" hrvatsku nogometnu reprezentaciju i njihove uspjehe. Nogomet je doručak, ručak i večera i jedina tema u hrvatskim medijima i kavanskim raspravama. Tijekom ovog prvenstva, možda kao nikad prije, nogomet je u Hrvatskoj prešao sve barijere i ušao u živote i ljudi koji su ga do tada uspješno ignorirali. Nogomet je od četvrtfinala ušao u dućane i kafiće, automobile i domove.

Kako je došlo do toga da nogomet zavrije nacionalnu euforiju do vrhunca?

Jedan razlog je svakako nogomet per se, odnosno nogomet koji je hrvatska reprezentacija pokazala dospijevši do finala kao u nekom naivnom holivudskom filmu. U osmini finala je gubila od Danske od 1. minute, samo kako bi dobila nakon dramatičnog izvođenja penala, kada je golman Danijel Subašić skinuo tri udarca. Potom je od Rusije opet gubila u prvom poluvremenu, kako bi opet dobila nakon penala. Na kraju, Engleska je pala nakon 120 minuta iako je vodila od 5. minute utakmice.

Drugi razlog masovne euforije, pa čak na momente i histerije, svakako je i medijska reprezentacija tih pobjeda i te momčadi. Od samih prvih utakmica, mediji su galvanizirali navijače ali i ostale, potencijalno rezervirane, građane. Osim hvalospjeva za samu igru, pojedinačni igrači su slavljeni i hvaljeni ne samo na temelju svojih loptačkih sposobnosti, nego i karakternih. Tako gotovo nitko nije mogao ostati ravnodušan kada vidi video u kojom petogodišnji Luka Modrić vodi koze na vrletima Velebita, okružen vukovima. Modrić je (s pravom) postao moderna inscenacija Pepeljuge, dečko iz dalmatinskog zaleđa koji kao izbjeglica bježi pred ratom – u kojem mu je ubijen djed i spaljena kuća – i u gradu, probijajući se s dna, dolazi do zvijezda.

Još jedan razlog euforije je taj što hrvatski navijači vide ovaj uspjeh kao eskapizam, bijeg od čemerne i jadne svakodnevnice, bez sjajnih rezultata i perspektive na horizontu. Nogometni uspjesi su ispušni ventil, koji kanalizira tu ogromnu energiju koji obični građani često ne mogu ili ne znaju izraziti. Neki se svakako užive u potpunosti i iskreno su sretni radi pobjede, ali mnogi svakako vole događaje koji raspiruju masovnu euforiju. Nije za zanemariti ni nivo do kojeg se ljudi personificiraju s reprezentacijom – "mi smo prvaci".

Ono što je također važno je to da ovakve pobjede, a naročito njihove proslave, imaju snagu reafirmiranja nacionalnog identiteta jedne suštinski mlade države. Mnogobrojne zastave, dresovi, nacionalni, pa čak i religijski simboli nisu bez značenja, iako tako mogu djelovati na prvi pogled, u poplavi te ikonografije u javnom prostoru. U tom smislu, postoji određeni nivo masovne identifikacije građana sa svojom državom i političkom zajednicom kroz naizgled banalne rituale.

Ono što je svakako problematično je česta, naizgled nesvjesna etnička homogenizacija tijekom ovakvih događaja. To se očitava kako u medijskoj reprezentaciji utakmica – Hrvati zamjenjuju hrvatske igrače – tako i u navijačkom folkloru – navijanje "mi Hrvati". U hrvatskom slučaju, u navijački folklor se uvukao i muzički asortiman Marka Perkovića Tompsona, gdje se naročito stvar "Lijepa li si" doživljava kao lijepa i neutralna domoljubna pjesma – usprkos pozdravima Herceg Bosni, hrvatskoj verziji Republike Srpske.

Svakako ne pomaže ni ratna terminologija koja postoji u sportskom novinarstvu, kada se koriste glagoli poput "poginuti" ili se na igrače referira kao na "ratnike" ili "vojnike". U Hrvatskoj to ima dodatnu konotaciju, jer se u par logičkih skokova veže uz rat 90-ih. To se odražava kako u komentarima voditelja, tako i u navijačkom imaginariju koja je nastao 90-ih, kad su ratne rane još bile svježe. Također, i u sportskim i društveno-političkim analizama bilo je neizbježno izbjeći paralele s uspjehom Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, u vrijeme vladavine Franje Tuđmana, kada su nacionalističke poruke bile daleko snažnije i direktnije nego danas.

Usprkos svemu, ova reprezentacija je mobilizirala navijače i van granica Hrvatske. Za Hrvatsku se u "kockastim" dresovima navijalo u Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu i Skoplju. Sigurno je pomogao mnogo bolji PR unutar reprezentacije, odnosno brza reakcija na manje incidente – pjevanje Tompsonove pjesme "Bojna Čavoglave" u svlačionici i pozdravljanje sa "Slava Ukrajini" putem društvenih mreža. Sigurno je pomogla činjenica da je Novak Đoković rekao kako navija za Hrvatsku, na što su hrvatski igrači uzvratili kako navijaju za njega. Sve to je na možda jedan način malo zbližilo regiju, pa makar na samo jednoj razini i na samo jedan rok. Sport ima tu snagu napraviti puno više nego protokolarne deklaracije i sastanci.

Jedino se moramo nadati da sav taj potencijal regionalnog zbližavanja, pa makar i preko jedne sporedne stvar – a nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu – nije prokockan prisutnošću Tompsona na proslavi.