Dok Aleksandar Vučić i njegovi o istragama, optužnicama i sudskim postupcima pričaju, tužilaštvo u Srbiji šuti: točnije, republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac se ne oglašava godinama, bez obzira na to što se u dvorištu njene nadležnosti događalo. Nije to ništa od vakta ove vlasti: isto se ona ponašala i za prethodne vlasti, kad iz kabineta tadašnje ministarke pravde Snežane Malović izbijala nije, da bi isto nastavila za vrijeme Vučićevih naprednjaka koji su ju ocijenili kao poslušnu tužiteljku koja neće talasati ni sada, kad što ni ranije nije, a pride naprednjačku vlast neće teretiti za još jednu stranačku čistku.

Ocjena preteška? Teško da je tako, ako se za analizu rada Zagorke Dolovac uzmu samo tri slučaja o kojima ona nikada – usprkos tome što je na vrhu tužilačke strogo hijerarhijske organizacije – nije rekla niti riječ: o smrti dvojice gardista na Topčideru (predistražni postupak traje više od deset godina), padu helikoptera u kojem je stradalo šestoro odraslih i jedna beba (nakon silnog čekanja, slučaj je završio obustavom u smislu "mir, mir, niko nije kriv"), te o skandaloznom rušenju objekata u Savamali od strane "kompletnih idiota", kad su maltretirani građani i kad se policija oglušila na njihove pozive da ih se zaštiti.

CENTAR PRIČE: Niti jednom prilikom se Zagorka Dolovac, republička tužiteljka nije oglasila, za razliku od premijera, ministra policije dr Nebojše Stefanovića, gradonačelnika dr Siniše Maloga (koji, očito, ne spada u "kompletne idiote" iz vrha gradske vlasti koje je premijer odavno već prozvao) i ostalih, koji su već dali pravorijek svim tim događanjima: helikopteri padaju svuda po svijetu, pa od toga ne prave problem ni premijerima niti njihovim porodicama oni koji ih mrze; Savamala je ionako cijena napretka oličenog u Beogradu na vodi, čije je "tri barake" trebalo srušiti danju i bez fantomki, a ne obrnuti, pa bi i premijer lično zajahao neki bager u toj plemenitoj raboti poklanjanja savskog amfiteatra arapskim prijateljima.

Treću stvar, tu smrt gardista na Topčideru, davno je još – i prije Zagorke Dolovac – uništio najprije onaj sudija iznikao u (ukinutom potom) vojnom pravosuđu, a zatim i razni sudski vještaci, a znamo: ako je do vještaka, krava je naša…

Zašto je Zagorka Dolovac u centru priče? Pa zato što je upravo ona na vrhu hijerarhije u kojoj je "svaki javni tužilac podređen Republičkom javnom tužiocu i svako javno tužilaštvo Republičkom javnom tužilaštvu", kako to kaže Zakon o javnom tužilaštvu (vidi okvir). Ta žena godinama nije rekla niti riječ o bilo kojem slučaju za koji je javnost zainteresirana – nema obraćanja javnosti, medijima, nema intervjua, nema ničega – usprkos tome što ju član 46 već spomenutog Zakona, u odredbi o nepristranosti, obavezuje ovime: "Funkcija javnog tužioca vrši se u javnom interesu radi obezbeđivanja primene Ustava i zakona, pri čemu se moraju obezbediti poštovanje i zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda. Funkcija javnog tužioca mora se vršiti nepristrasno." Takvim ponašanjem Dolovčeva, odnosno tužilaštvo u cjelini, ocjena je tužilaca različitih nivoa s kojima smo ovih dana razgovarali, štiti policiju, a tužilaštvo, tj. sebe, potkopava.

Nije ona prva, to traje godinama. Sjetimo se slučaja ubojstva Slavka Ćuruvije (suđenje je u toku, nakon što je istražnu ulogu preuzela državna komisija, a vidjet ćemo kako će sve to završiti), sporne smrti Dade Vujasinović (tu su najvidljiviji učinci različitih vještačenja), pa sve do smrti gardista na Topčideru, koji se nije mrdnuo s mrtve točke i u kojem imamo također različita vještačenja. Nekoliko izvršnih vlasti se tu promijenilo, bilo je tu i Ratka Mladića i mlađahnih sinova tad aktualnih generala koji su, navodno, bili umiješani u kriminal, a tužilaštvo – ma tko mu bio na čelu – nije odmaklo od početka. Predistražne radnje – na njihovu sramotu i na tugu roditelja stradalih mladića – nisu mrdnule s mrtve točke, a s obzirom na protek vremena, niti neće. Znaju oni koji se bave kriminalistikom i krivičnim pravom (pa tako i tužioci, sudije i advokati) da protekom vremena dokazi postaju sve nedostupniji, a oni dostupni bljeđi (svjedočenja pogotovo) i da će od cijelog tog slučaja jedina konstanta ostati onaj sudija već spomenuti, koji će bez obzira na svoju sramnu ulogu dočekati časnu penziju.

HELIKOPTER I PATKE: O "slučaju helikopter" već sve znamo: to nikakav pravosudni epilog dočekati neće. Po mnogim tužilačkim mišljenjima, ali i mišljenju kritičke javnosti, na taj je slučaj stavljena točka već kad je svemoćni Aleksandar Vučić izjavio da "ne da" svoje ministre zdravlja i obrane Zlatibora Lončara i Bratislava Gašića. Što je, uz šutnju i tužilačko statiranje Zagorke Dolovac, moglo raditi nadležno tužilaštvo? Razvlačila se istraga, vojne komisije su za svaki slučaj donijele disciplinske mjere protiv svojih aktera (što je apsurdno izgledalo nakon tužilačke odluke), javnost je svaki puta na svoja pitanja dobijala osione odgovore od premijera. Kraj: obustava istrage, jer nitko nije kriv, sve ostaje na onim tabloidnim odvratnim pljuvačinama usmjerenima na posadu helikoptera, zbog čega nikome nije neugodno.

Pritom, stručnjaci kažu da bi – i da nije bilo ovako sramnih pritisaka Vučićevih na tužilački posao – bilo teško dokazati da je riječ o krivičnom djelu, naročito umišljajnom; najvjerojatnije bi bila riječ o nehatu. Kad je o lancu komandiranja riječ, tu je druga stvar. Tu bi se možda mogla naći i krivična odgovornost nadležnih, ali bi dvojica ministara zasigurno – da se moglo raditi nepristrasno, kako to Zakon traži, snosili barem moralnu, ako ne i političku odgovornost.

Epilog "slučaja helikopter": nema odgovornosti, nema slučaja, osim što se ovih dana javnost naslađuje zašto je postupajuća tužiteljka u tom slučaju Gordana Jovanović napustila tužilaštvo i prešla u notare, pa se i oko toga predu razne priče. Iako, upravo je ona pokazala neposlušnost odbijanjem da obustavi postupak, pa je ovih dana, u odgovoru Insajderu, Više tužilaštvo saopćilo: "Obaveštavamo Vas da je odluku da se ne pokreće postupak u formi službene beleške potpisala javna tužiteljka Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nataša Krivokapić imajući u vidu da se radilo o složenom predmetu za koje je interesovanje javnosti bilo veliko, a da u praksi Tužilaštva ovo nije presedan niti je prvi put da tužilac preuzme na sebe odgovornost u komplikovanim i važnim predmetima i bude potpisnik konačne odluke donete u predmetu, zbog čega i nije bilo razloga da javni tužilac postupi shodno čl. 24 Zakona o javnom tužilaštvu i izda obavezno uputstvo."

Ukratko, ono što nije htjela potpisati zamjenica Jovanović, potpisala je viša javna tužiteljka, iznad koje je – jasno je već – vrhovnica Zagorka Dolovac. I sad smo kod rušenja u Savamali: i taj je slučaj premijer Vučić već presudio, a bune se samo oni koji su strani plaćenici, mrzitelji premijera i njegove porodice i protivnici svenarodnog i svedržavnog napretka. I tu šuti najprije Zagorka Dolovac i cijelo tužilaštvo, da bismo onda ipak saznali da se (navodno) nešto radi. Kad javnost pita što, tužilaštvo se obrecne na javnost da što ih se ima pitati, javit će se sami kad bude rezultata (kao u slučaju gardista, do danas ič od rješenja nemamo), da bi se čak i ime postupajućeg tužioca i broj predmeta označilo tajnom. Kad su legalisti ipak shvatili da to ne može biti tajna – jer, tužioci su javni, a ne partijski (tako bar piše u Ustavu i zakonima) – onda su na jedvite jade objavili ime tužiteljke. Kao da je s time sve završeno, sa pričama da je taj podatak povreda njenih prava na zaštitu ličnih podataka, da je svako suprotno ponašanje pritisak na pravosuđe (Vučić i Maja Gojković), iako nitko ne radi pritisak ni na postupajuću tužiteljku, niti na ostale koji se bave kriminalnim rušenjem u Savamali prije gotovo pola godine.

I dok se oko objavljivanja imena postupajuće tužiteljke lome koplja, dok dio pravosuđa napada povjerenika Rodoljuba Šabića, zaštitnika građana Sašu Jankovića, OEBS, građane i ljubitelje ljute patke koji ne pristaju na suspenziju (pravne) države u Savamali i ukidanje vladavine prava, Zagorka Dolovac i dalje šuti, iako je u ovom slučaju nadležno tužilaštvo i nadležna tužiteljka tek druga adresa na koju se treba obraćati. Naime, do dana današnjeg – a temeljem toga nadležno tužilaštvo može postupati – MUP Srbije nije dostavio tužilaštvu podatke koje je ovo tražilo.

I tu sve staje: Nebojša Stefanović, čija policija nije zaštitila građane u rušilačkom činu, nije tužilaštvu dostavio ono bez čega ono ne može dalje postupati. Stefanović, i sam odgovoran, ne radi svoj posao, u čemu ga očito podržava premijer Vučić. Šefica svih tužilaca Dolovac protuustavno i protuzakonito šuti, čak i na napade ne sebi podređene koji bi (možda) da rade svoj posao, ali im izvršna vlast ne da. Zakonsku odredbu treba čitati: Gospodar Vučić već je presudio, a Zagorka Dolovac i njeni podređeni tužioci svoje odluke moraju da obrazlažu samo nadležnom Gospodaru Vučiću.