Politika gonjenja

BEZ ISTINE DVANAEST GODINA: Ekshumacija ubijenog gardiste Dražena Milovanovića

foto: n. fifić

Kosturi u ormanu

Da je vojno pravosuđe 2004. postupilo po pravilima kriminalističkog zanata i pošteno, znali bismo odmah ko je ubio dvojicu gardista u kasarni na Topčideru. Ali tu su druge neke sile bile na delu, a o tome i dalje ništa ne znamo, niti ćemo saznati, kako stvari stoje

Ovih dana iz Amerike je stigla loša i očekivana vest: superveštačenjem slučaja dvojice gardista poginulih 5. oktobra 2004. kod objekta "Karaš" ispod Dedinja utvrđeno je da se nisu poubijali međusobno, što je 11 godina bila zvanična verzija, već da ih je ubilo treće lice. To smo, inače, slutili od samog početka i to je zaključila i nezavisna komisija na koju niko nije obratio pažnju – osim rodbine i njenih pravnih zastupnika. Pre toga je stigla podjednako loša i podjednako očekivana vest iz Holandije: pogibija Dade Vujasinović, novinarke "Duge", mogla je – kažu tamošnji stručnjaci koji su takođe radili superveštačenje, posle 22 godine – biti: ubijena, mogla je stradati nesrećnim slučajem i mogla je izvršiti samoubistvo. U oba slučaja – Dade Vujasinović i dva vojnika – uviđaji i veštačenja urađeni su kriminalno šljampavo; dokazni materijal je kompromitovan, kao i lica mesta; bio je jasno vidljiv nedostatak političke volje da se slučajevi reše – sve dok ne bude prekasno. Slično je bilo i sa ubistvima Slavka Ćuruvije, Milana Pantića i još nekim slučajevima, sve do najnovijih dana.

LJUDSKE I POLITIČKE ŽRTVE: Ostavimo sada po strani deset krvavih godina vlasti Miloševića i njegove kamarile; recimo samo da je ubistvo Željka Ražnatovića Arkana nominalno rasvetljeno, a počiniocu je omogućeno bekstvo; naručilac i organizator ostali su nepoznati do danas i to nikome naročito ne smeta.

Pođimo od ubistva Momira – Gavre Gavrilovića, visokog funkcionera Državne bezbednosti početkom avgusta 2001. godine. Taj slučaj je značajan jer njime počinje lanac zlokobnih događaja koji će na kraju kulminirati atentatom na Zorana Đinđića i pratećom akcijom "Sablja". Uveče istoga dana kada je posetio Kabinet predsednika SRJ (bivšem kolegi rekao je na stepenicama Palate federacije da je išao da traži posao) Gavru ubija nepoznati počinilac na parkingu u Ulici Džona Kenedija, kad je išao iz dućana. Istraga nije stigla nigde, ali je zato politička i prateća medijska scena uzavrela: ukratko, jedni (DSS i prateće snage) tvrdili su da su Gavru ubili oni iz DOS, jer da je navodno ispričao svašta o njima u Kabinetu predsednika, a i obećao je da će ispričati još i više, kažu. Šta je Gavra tamo rekao nismo doznali nikad, ali to je bio početak nepomirljivog sukoba DOS i DSS koji će trajati do kraja 2002. i odneti izvestan broj žrtava, ljudskih i naročito političkih, što je sve poznato.

Onda je – u sklopu pomenutih sukoba – došlo do oružane pobune Jedinice za specijalne operacije Državne bezbednosti, novembra 2001. Niko nije imao građanske i političke hrabrosti da pokrene postupak zbog očiglednog i skandaloznog krivičnog dela. Tek u nekoliko proteklih meseci počeo je da se vuče mlitav i bezvoljan postupak pred sudom, a kraj mu se ne vidi.

Posle akcije "Sablja" nastalo je kakvo-takvo normalno stanje, sve do maja 2004, kada se Milorad – Legija Ulemek neočekivano predao vlastima u Beogradu. On je suđen i osuđen, ali niko nikada nije pitao da gde je bio 14 meseci, kod koga i od čega je živeo. Preko toga se prešlo sasvim olako, što zabrinjava.

BEZVOLJNO, MLITAVO, NIKAKO: Ubistvo – sada je sasvim izvesno da je o ubistvu reč – dvojice vojnika pod Dedinjem posebno je skandalozan slučaj. General u penziji Svetko Kovač, bivši načelnik Uprave bezbednosti i odličan kriminalista, jasno je rekao da je lice mesta tog zločina bilo kompromitovano i kontaminirano. Vojno pravosuđe uporno je insistiralo da je jedan od njih ubio drugoga, pa onda sebe, iako je nezavisna komisija utvrdila da ih je ubilo treće lice, iz pravca objekta, što je sada i potvrđeno. Vojni istražni sudija Vuk Tufegčić istakao se protivrečnim i povremeno nepristojnim izjavama, ali bilo je očigledno da vojska ne želi rasvetljavanje tog zločina. A ako vojska neće – nema načina da se s njom izađe na kraj, kao što ćemo videti u slučaju pada helikoptera Mi-8 marta 2015, s tim da je u tom slučaju vidljiva sprega civilne vlasti i vojske. Ali o tome kasnije.

U slučajevima Slavka Ćuruvije i Milana Pantića (očigledna ubistva) i Dade Vujasinović (uzrok smrti nije utvrđen) istrage su išle mlitavo, uplašeno i preko volje; uloga Komisije Vučić-Matić za istraživanje tih ubistava bila je – svim hvalisanjima uprkos – samo propagandna. Ništa se u činjeničnom stanju i dokaznom materijalu nije promenilo u tim predmetima od 1994, 1999. i 2001. Odmah u jesen 2000. znali smo da bez koga ne bi bilo ubistva Ćuruvije, a sudi im se tek sad, kad je Miki Kurak, optužen za neposredno delo ubistva, strelac, bezbedan u Africi. Sve te slučajeve moglo se rešiti odmah – da je nekome bilo stalo, ali nije bilo stalo nikome – i bez joint venture komisija i prateće propagande. Da je vojno pravosuđe 2004. postupilo po pravilima kriminalističkog zanata i pošteno, znali bismo odmah ko je ubio ta dva momka. Ali tu su druge neke sile bile na delu, a o tome i dalje ništa ne znamo, niti ćemo saznati, kako stvari stoje.

To se nekada zvalo "politika gonjenja" i nju su sprovodili – po naređenjima političara – tužioci po liniji subordinacije. Kako se to danas zove, niko neće da kaže, ali je pojava ista: postupajući tužilac dobije od više instance obavezno uputstvo da odustane od krivičnog progona i on mora da posluša. Može, doduše, da o tome sačini službenu belešku i uvrsti je u spis (što mnogi i čine), ali to ne pomaže nimalo. Ima i neformalnih načina: postupajućem tužiocu skrene se pažnja na fin način da malo oladi ili da malo razvuče, ljudi su, dogovoriće se…

TRI SLUČAJA: Vratimo se, dakle, novijim danima. Imamo sada tri aktuelna slučaja: sukob žandarmerije i braće Vućić-Mali; pad helikoptera u martu 2013. (sedam mrtvih) i Savamalu. Imamo ih još, ali spadaju u sektor privrednog kriminala, kršenja Ustava i korupcije uopšte (Etihad, Beograd na vodi, poljoprivredna zemljišta itd.). Premijer Srbije Aleksandar Vučić, koji inače već mesecima (od rušenja u Savamali) grmi protiv "pritisaka na tužilaštvo", istoga dana (24. septembra 2014.) kada je do te ulične tuče došlo javno je na TV-u optužio žandarme iz Niša da su njegovog brata tukli "zbog prezimena u ličnoj karti"; šta je drugo preostalo tužilaštvu? Taj se slučaj vuče po sudu na opštu nelagodu, razvlači se i mrljavi očigledno, jer – ko će protiv Vučića i njegove porodice?

Slučaj pada helikoptera Mi-8 iz marta 2015. još je tužniji. Tužilaštvo je, posle nepristojno dugog vremena, zaključilo da nema mesta gonjenju. Pritom nikada nismo doznali zašto je taj helikopter pokušao da sleti tamo gde se ne može, umesto tamo gde se moglo. Kraljevo i Kragujevac imali su medicinske kapacitete da zbrinu petodnevnu bebu ("druge veroispovesti", kako je rekao Vučić i ušao u anale teologije); uostalom, medicinska ekipa iz Novog Pazara (koje je stradala uz bebu i posadu helikoptera) prvobitno je i bila krenula ka Kraljevu, ali je put bio presečen odronom. Komunikacija sa helikopterom išla je GSM telefonijom, umesto vazduhoplovnim VHF i UHF radio-vezama koje se snimaju rutinski. Ni sadržaj, ni listinge tih razgovora nikad nismo doznali. Postupajući tužilac dugo je odbijao da odustane od istrage i na kraju je dao otkaz.

Slučaj rušenja u Savamali (rano jutro 25. aprila 2016.) posebno je skandalozan, jer je te noći policija odbila da interveniše u očiglednom slučaju više krivičnih dela i prekršaja. Da bi se tako nešto (težak prekršaj pravila službe i krivično delo ako nastupe posledice) desilo, potreban je bio "samo jedan telefonski poziv" (jedan iskusni kriminalistički inspektor). Ali, taj poziv morao je da dođe barem sa nivoa kabineta ministra unutrašnjih poslova, ako ne i sa neke više instance. Nepobitno je utvrđeno da je policija imala naređenje da ne izađe na teren. Uporno suočavan sa pitanjima na tu temu (od novinara koji ga "mrze") premijer Vučić nervirao se sve više i upadao u protivrečnosti, kao što smo svi videli toliko puta. Tužilaštvo već skoro šest meseci sedi na predmetu i "istražuje", javljajući se povremeno sa zahtevima da ih se ostavi na miru da se "ne vrši pritisak", što i Vučić i njegovi stalno govore. Pa dobro: ovaj slučaj je barem jasan i dade se rasvetliti za dan-dva – ako bi policiju pustili da radi. Nije nikakav problem pronaći maskirane počinioce; nije problem ni da oni kažu koji su ih to "kompletni idioti" poslali da to rade; još manji je problem ustanoviti ko je policiji naredio da ne radi svoj posao.

Ali tužilaštvo nikako da pokrene tužilačku istragu i naredi policiji šta da radi. Umesto toga, oni cvile da su "pod pritiskom" javnosti, a premijer im tercira. Je li to "politika gonjenja" na nov način?

Iz istog broja

Festival duvan čvaraka

Gadan pičvajz

Dragan Todorović

Politička klima 2016 – Energetski menadžment

Vrbas – primer za celu Srbiju

Radmilo Marković

Pravosuđe

Ćutanje i tužilačko statiranje

Tatjana Tagirov

Stranački život i smrt

Ko bi reko da će i to da se desi

Slobodan Georgijev

Pregovori Beograda i Prištine

Teški kao Trepča

Radmilo Marković

Intervju – Miša Gleni, moderator razgovora srpskog i albanskog premijera

Zašto je Vučić miljenik Zapada

Dejan Anastasijević

Evropske integracije Srbije (11)

U svemu je ekonomija

Katarina Stevanović

Emocionalno zlostavljanje dece

Pretnje, ucene i očekivanja

Priredila: J. Gligorijević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu