Apsolutni hit hrvatsko-srpske stvarnosti – baš toga, mada je SFR Jugoslavija umrla u mukama i zločinima – ovih je dana činjenica da je Bojan Dimitrijević, srpski historičar koji je upravo u postupku rehabilitacije Milana Nedića ustanovio da su tadašnje srpske vlasti samo evidentirale, a ne i samim time sudjelovale u ubijanju srpskih Židova – od najnovijeg ministra hrvatske kulture Zlatka Hasanbegovića, kao potporu za svoje knjige, dobio 32.000 kuna.

Nije valjda mnogo za takve likove, to je tek nešto manje od pet hiljada eura, ali – kao što znamo – i mala para čovjeka veseli.

Pogotovo ako je čovjek srpski historičar, a donator hrvatski ministar koji ljubi ustaški režim, prezire antifašizam – floskula je to, kaže – pa se sve svede na omraženi termin bratstva i jedinstva koji, vidi čuda, u ovoj konstelaciji odlično funkcionira.

Piše Viktor Ivančić u svom tekstu u srpsko-zagrebačkim "Novostima", kojega su prenijeli svi portali koji drže do sebe, da "adorant četnika Mihailovića i kvislinga dolazi kao poručen", Bojan Dimitrijević, naime.

"Od potpuno je istog materijala načinjena i spona između hrvatskoga ministra i njegovog intelektualnog druga iz Beograda: gospoda historici su se prepoznali po liniji svojih snažnih afiniteta prema fašizmu. Jedini koji u tom prizoru ustaško-četničkog zagrljaja tragično izostaju su, naravno, partizani", piše lucidni Viktor Ivančić.

Vidjeli smo i ovdje u Srbiji taj izostanak partizana: od onog smiješnog i tragičnog dočeka Vladimira Putina nedavno (kad je pala kiša na premijera i njegove ministre i pokvarila frizuru Ivana Tasovca), do današnje nove najave imenovanja ulica po ruskim generalima, kojima su ulice oduzete, da bi se sad ponovo vraćale, negdje drugdje u gradu, ponovo o trošku građana.

ACA, TIM I OBEĆANJA: I u Hrvatskoj su partizani prognani iz kolektivne svijesti koju grade vladajući: nakon izjednačenih rezultata izbora socijaldemokrata i hadezeovaca, a u međuprostoru je fluidna koalicija "Most" bez ideoloških stavova (ima ih ovih i onih), dobili smo golu borbu za vlast i golu ideologiju antikomunizma, u kojoj su zaigrali – uz šutnju mostovaca koji su potpuno nesenzibilirani za aktualna događanja u javnom prostoru – oni koji su devedesetih godina širili mržnju, navijali za ratove, a kojima su se i neki navodno važni ljudi, poput Zdravka Tomca (bio je uz bok Ivice Račana i za komunističkog i naknadnog socijaldemokratskog vakta) i Ive Banca, američkog profesora, člana Helsinškog odbora za ljudska prava, saborskog branitelja ljudskih prava (što se mjeri hiljadama eura i silnim metrima polica za knjige u vlastitom stanu, koje je napravio po mjeri hrvatskih poreznih obveznika; i za vlastiti stan mu je plaćan najam), a danas – kako kažu – potencijalnog ambasadora u Americi. Tamo je i počeo: kad je krajem osamdesetih godina prošloga vijeka tadašnjem "disidentu" Franji Tuđmanu organizirao turneju po tom dijelu svijeta.

Mimo svega ovog političkog i prošlošću omeđenog, u Hrvatskoj se ne događa baš ništa. U toj konstataciji ćemo ponovo naći sličnosti evropsko-unijske Hrvatske i vanevropske Srbije: jedna i druga vlada i jedan i drugi premijer, Aleksandar Vučić i Tomislav Orešković zvani Tim (i njegov tim) puni su obećanja koja se ne ostvaruju. Vučić, pritom, jak je lider koji ima podršku gotovo 50 posto izašlih na izbore, Tim je postavljen kao netko tko dolazi kao nepoznat netko (široj javnosti) i kojega podržava – uz taj čudnovati pokret "Most", koji se pokazao kao nepouzdan i ni u što uvjeren – HDZ Tomislava Karamarka.

JEDNA KARIJERA: Taj je, pak, bio svašta u prošlim vremenima: i blizak predsjedničkom uredu Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika kojemu sad ukidaju ured (iako je jedini koji je bar nešto učinio za demokratizaciju političkog života u Hrvatskoj; na stranu Ivo Josipović, on je samo pojavno bio pristojan, najviše nalik na Borisa Tadića), i obavještajnim službama. Sve to u aktualnim društvenim okolnostima ne smeta Karamarku, čovjeku unjkavom i neosjetljivom na bilo što osim njegove lične vlasti, ali ga smeta njegova nova žena i stara ljubavnica (usprkos kršćanskom moralu, na koji se HDZ i sateliti pozivaju) Ana Karamarko, rođena Šarić. Gospođa je, naime, znatne biografije: osim vlasnice raznih salona, bila je netko i nešto u "Europa Press Holdingu", izdavaču "Jutarnjeg lista", "Globusa", "Glorije" zagrebačke i beogradske, ali i PR agencije. Ta PR priča se sada razvlači po hrvatskim medijima i javnosti: hrvatski bivši premijer Ivo Sanader je jedini nepošten (iako je čitava njegova tadašnja vlada podržala sve njegove odluke) čovjek koji je hrvatsku "Inu" predao mađarskom "Molu".

Vuče se Sanader po sudovima (nešto počne, nešto se drugo od sudskih odluka ukine, i tako u nedogled), nitko osim Sanadera nije "umočio" u tu priču, a onda se ustanovi da je (nedavno) novopečena gđa Karamarko, u vrijeme kad je država Hrvatska već u arbitražnom sukobu s državom Mađarskom, bila PR upravo mađarskog lobiste. I ne samo ona, već i firma u čijem je upravnom odboru bio i sam Karamarko, ali tek ćemo vidjeti kako će se taj dio priče razvijati.

SVE NAŠE DALEKOVIDNICE: Ta ozbiljna priča koja stoji u suštini neefikasne države i vlade gospodina hrvatsko-kanadskog Tima Oreškovića, zbog koje građani kopaju po kontejnerima, zbog koje su u dužničkom ropstvu (a SDP je ukinuo ovaj nakaradni sistem izvršitelja, kakav postoji u siromašnijoj Srbiji), zamagljena je blesavim ideološkim raspravama.

Isto je kao i ovdje, u Srbiji: treba maknuti nepodobne novinare, iste one koji su se devedesetih napatili zbog držanja principa profesionalnosti, valja vratiti one iz HRT-ovih – tako smo ih zvali – "Mokrišta" (motrišta su bila, inače), a desetkovati sve profesionalce iz "dalekovidnice". Treba i u "Novom listu" podaviti sve one koji misle svojom glavom, doduše, jednog po jednog, za razliku od srpske vlasti koja ima malo jači zamah, pa nakon Olje Bećković, Radija B92, slijede udari na Televiziju Vojvodine, a uskoro će i na "žutog Bujketa" i "žutu Olju" (koja nije Bećković) i ostale koji misle svojom glavom i koji bi da se bave svojim poslom.

Hrvatska vlast – na čelu sa ministrom Hasanbegovićem, ljubiteljem historičara Dimitrijevića – na medije se navrzla otpočetka, pa je tako Hasanbegović pokušavao relativizirati svoje fotografije sa ustaškom šapkom i ustašoljubive tekstove iz vremena svojih ranih radova. Onda je krenula hajka protiv njihovog REM-a, Vijeća za elektroničke medije, u kojoj su "domoljubi" i njima slični četnikušom i neprijateljicom Hrvatske proglasili jednu od najboljih hrvatskih vanjskopolitičkih novinarki Mirjanu Rakić – njena biografija je bezmrljna skroz – koja je potom, zgađena, podnijela ostavku. Ne treba posebnog obrazloženja za činjenicu da su potom neprofitni mediji – oni portali i novine koji predstavljaju civilno društvo – ostali bez najvećeg dijela novčanih potpora, da bi novac bio dodijeljen onima koji propagiraju nejednakost, netrpeljivost, Thompsona, "Mi Hrvati" parolu…

Svaka sličnost sa Srbijom je slučajna, jer je Srbija nakaradnom medijskom reformom javne, lokalne u prvom redu, medije privatizirala u naprednjačku korist (medijsku i financijsku), tvrdeći da je to evropska praksa, iako uopće nije.

A jedni i drugi su postigli isto.

ANTIFAŠIZAM, NE: Na gušenje ljudskih prava i sloboda i medija – tu smo skroz isti – ima nekog sitnog (nažalost) odjeka: u Beogradu "Ne da(vi)mo Beograd" u slučaju Savamale, u Novom Sadu protesti zbog vojvođanske televizije, javnog servisa, u Zagrebu zbog svega navedenog zbog čega se kulturnjačka i ina javnost pobunila peticijama i protestima, kao što se pobunila i zbog "šetnje za život" prošlog vikenda (u čemu je sudjelovala i kanadska državljanka, supruga premijera Tima Oreškovića) koji se, u krajnjoj konzekvenci, zalaže za "katolički pogled" (a ni "pravoslavni" nije drugačiji) na svijet lišen prava na abortus, tj. na odlučivanje žena o vlastitom tijelu.

Stvari su, mimo toga, potpuno notorne: nekoliko komemoracija godišnjice Jasenovca u Hrvatskoj, posebna komemoracija u Bosni i Hercegovini (s Dodikom na čelu) ponovo su ponizile žrtve tog ustaškog zločina, novi cirkus na Blajburgu pod pokroviteljstvom hrvatskih institucija (koje je ponovo uspostavljeno ove godine). U Srbiji, rehabilitacija – već obavljena Draže Mihailovića – i valjda izvjesna Milana Nedića.

U obje države gledamo vraćanje likova iz devedesetih godina prošloga vijeka, što u politiku, što u medije, uz ritualne sukobe u kojima su važni samo novo-stari vlastodršci, a ne građani kojima je uglavnom preko glave svega, ustaša i četnika i partizana i koji više niti o antifašizmu – a trebali bi bar o tome – neće ni misliti, niti govoriti.

Hrvatska u EU, Srbija u debelom predvorju EU: u čemu je, pobogu, razlika?