Pišući prije pet i po godina o trilogiji Milenijum Štiga Lašona (vidi "Vreme" broj 1014 – Junakinja našeg doba), negdje pred kraj teksta sam napisao "Lašon je, navodno, planirao napisati ukupno deset romana o Mikaelu Blumkvistu i Lizbet Salander. Tri je završio i ta tri su objavljena širom svijeta. Po nekim izvještajima, napisan je i dobar dio planiranog četvrtog nastavka, a postoje i sinopsisi za peti i šesti. Može se učiniti da je prozi usporedivoj sa Dikensovom ili onom koju je pisao Dostojevski suđeno da ostane nedovršena, kao Tajna Edvina Druda ili Braća Karamazovi. U današnjoj kulturi, međutim, utjecaj Dostojevskog i Dikensa jače se osjeti na televizijskim serijama negoli u književnosti. I Lašonovi romani zapravo, usprkos švedskim filmovima snimljenim po njihovim predlošcima i najavama njihovih američkih varijanti, podsjećaju na sezone savremenih popularnih televizijskih serija. Kao što vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako se i pojedina serija snima dok joj se potencijal ne potroši. Milenijum je, međutim, prekinut prije nego mu se potencijal počeo trošiti, a zbog Lašonove prerane smrti. Izdavačko-filmska industrija će, naravno, nastaviti jahati na cijelom konceptu do iznemoglosti."

NA ZADATU TEMU: Ne bih se sada, pišući o četvrtom nastavku serijala Milenijum, romanu Ono što nas ne ubije (srpsko izdanje: Čarobna knjiga, 2015, sa švedskog preveo Dorijan Hajdu), možda ni prisjetio ovog "proročanstva" da autor romana nije David Lagerkranc, dosad najpoznatiji po biografiji Zlatana Ibrahimovića pod naslovom Ja sam Zlatan (vidi "Vreme" broj 1113 – Sve će to Zlatan pozlatiti). Naime, upravo njega je izdavačka korporativna industrija unajmila da nastavi Milenijum franšizu. I napravili su dobar posao.

Kao što je u knjizi o Zlatanu Ibrahimoviću, savršeno "skinuo" Zlatanov glas, tako se i ovdje vješto naslonio na Lašona. Ima nečeg ironičnog, ali istovremeno i tipičnog, u tome da jedna korporativna industrija (makar i izdavačka) danas "cijedi" djelo pokojnog Lašona, dok su njegove knjige prepune kritičnosti spram korporativno-industrijskog svijeta. Uostalom, na taj segment njegovog svjetonazora snažno se nastavlja i Lagerkranc u ovoj knjizi. To je valjda i najopakija karakteristika korporativnog kapitalizma – sposobnost da se hrani i najstrastvenijom kritikom sebe samog, odnosno da sa svakom kritikom biva sve jači. To je zapravo baš kao u varijaciji na valjda najslavniju Ničeovu frazu iz koje je izveden i naslov ovog romana: ono što ga ne ubije, samo ga jača. Welcome to the Machine, što kaže stara pjesma.

Ipak, vratimo se Lagerkrancu i njegovom romanu koji je u onoj nezahvalnoj situaciji da će neprestano biti uspoređivan sa Lašonovim. Da ovdje odmah iznesemo i tu ocjenu: Ono što nas ne ubije je znatno slabiji roman od Muškaraca koji mrze žene, od Lašonovog prvenca, dakle. Isto se, međutim, može reći i za druga dva Lašonova romana. U poređenju s njima, Lagerkrancov roman stoji dosta bolje i zapravo im praktično ni u čemu nije inferioran. Ako bi se Lagerkrancu nešto moglo i zamjeriti, onda je to činjenica da se zapravo odlučio za lakši put, odnosno za nastavljanje na slabije strane Lašonovog opusa. S druge strane, pitanje je i da li bi bilo moguće napisati knjigu jednako dobru kao Muškarci koji mrze žene, a da ona bude prepoznatljivo lašonovska. Bilo bi, naime, potrebno unijeti previše novih elemenata, a to pominjanoj izdavačkoj industriji i ne bi bilo u interesu. Da je htio novo, Lagerkranc je mogao da piše sopstveni potpuno originalni krimić sa vlastitim likovima. Ovako je morao da igra po zadanoj muzici.

DIGITALNA ZRELOST: Ono što nas ne ubije je vješto napisan i zanatski besprijekorno spakovan triler koji se brzo čita i čija radnja vuče čitaoca da više od četiri stotine stranica pročita u jednom dahu. Ipak, bilo bi prestrogo svesti ga samo na efektan i površan zaplet. Najinteresantniji segment romana jest zapravo onaj koji neskriveno kritički govori o savremenoj situaciji unutar medijskog sektora u Švedskoj. U mnogo čemu to je očito velika tema naših dana, uostalom na srodnoj stvari je baziran i najnoviji roman Umberta Eka. Za ovdašnjeg čitaoca, međutim, posebno uzbudljive će biti očite podudarnosti sa stanjem u našim medijima. Koliko god Švedska bila u središtu, a Srbija na periferiji globalnog poretka, neke stvari su uznemirujuće slične.

Uglavnom, neka velika skandinavska korporacija kupila je određeni postotak dionica nezavisnog političkog nedjeljnika Milenijum uz garanciju da se neće miješati u uređivačku politiku. Kako je vrijeme prolazilo, međutim, počinju ipak da stižu pritisci. A najveći problem za korporaciju jest to što novinari Milenijuma, a naročito njihova glavna zvijezda Mikael Blumkvist, nisu dovoljno "digitalno zreli". Hajci se pridružuju kolege iz konkurentskih korporativnih medija: "Više mladih novinara takođe je iskoristilo priliku da se profiliše ukazujući na to da Mikael Blumkvist i ne razmišlja moderno, jer nije aktivan ni na Tviteru ni na Fejsbuku, i da bi na njega ponajviše trebalo gledati kao na relikviju iz davnih vremena, kad je bilo novca u izobilju. Neki su samo iskoristili priliku da napišu zabavne heštegove, kao što je

kaoublumkvistovo vreme i slično. (…) Na površinu su ponovo ispuzale sve one zavidne i sitne duše i počele da bljuju žuč po Tviteru."

Takođe, jedna od prvih situacija u kojoj se pojavljuje Lizbet Salander jest ona u kojoj svojim hakerskim veštinama pomogne svom bivšem poslodavcu na koga se ostrvila gomila anonimnih internet-komentatora, otkrivajući njihov stvarni identitet: "Komentari su eksplodirali. Na stotine anonimnih pisaca (…) Ali onda odjednom, kao nekom čarolijom, svi ti koji su pisali više nisu bili anonimni. Naprotiv, pisalo je tačno kako se zovu, gde žive i čime se bave, čak i koliko godina imaju. Bilo je vrlo uredno – kao da su svi popunili neki formular. Moglo bi se reći da je ceo sajt bio razotkriven i pokazalo se da uopšte nije reč o društveno neprilagođenim teoretičarima zavere, već i o mnogim uglednim građanima…" Zanimljivo je isto tako kako Blumkvist na jednom mjestu razmišlja kako je ozbiljno novinarstvo postalo moguće samo na državnom radiju ili državnoj televiziji.

GEOPOLITIKA: Osnovni zaplet romana je zapravo tehnotrilerski. Frans Balder, lik koji se pojavljuje u prvoj rečenici prvog poglavlja, jeste švedski kompjuteraški genije na rubu epohalnog otkrića. Zbog toga je na zubu raznih kriminalnih, državnih i paradržavnih grupacija i lobija. Kad ga ubiju, jedini svjedok će biti njegov autistični sin Avgust. Kad požele da uklone svjedoka, na putu će im se naći Lizbet Salander. Cijelu priču je nemoguće čitati bez pomišljanja na Snoudena i Asanža, bez svijesti da se Asanž već godinama krije u ambasadi Ekvadora iz straha da će ga upravo Šveđani izručiti Americi.

Indikativno je da su u svijetu ovog romana negativci raspoređeni na potezu od ruske Dume do američkih tajnih službi. Ipak, u Americi osim "trulih jabuka" postoje i pošteni likovi, dok je Rusija, po pamtljivoj frazi jednog od protagonista, ništa više od "benzinske pumpe sa zastavom" jer "izvozi samo naftu i prirodni gas, a ne proizvodi ništa vredno pomena".

Interesantno je takođe kako je i Lagerkrancova Švedska nezamisliva bez emigranata sa naših prostora. U Lašonovim romanima, pojavljivao se lik rođen u Hrvatskoj, a Blumkvist je išao na burek u bosanski restoran, dok je kod Lagerkranca jedan od važnijih likova mladi novinar Andrej, rođen u Sarajevu. (Usput, ne mogu makar u digresiji da ne napravim paralelu sa romanom Raj Lise Marklund, takođe velikim svjetskim hitom iz žanra švedskog krimića, koji je kod nas objavljen u izdanju Lagune. Riječ je o jednom iz serije trilera u kojima je novinarka Anika Bengston, glavna junakinja, a konkretno u Raju rolu analognu Andrejovoj u Ono što nas ne ubije ima Aida iz Bijeljine.)

Bilo kako bilo, Lagerkrancov završetak je istovremeno i otvoren i hepiendovski, što će reći da se novi nastavci očekuju. Epoha "digitalne zrelosti" je epoha digitrona i ono što donosi zaradu ima zagarantovan nastavak. Ipak, Lagerkranc nije autor koji je potpuno nesvjestan važnosti suštine Krležinog poučka o "kutiji olovnih slova" (mada ga vjerovatno nikad nije pročitao). Ispod krinke brze i površne tehnotrilerske proze krije se ipak makar i jedva primjetan trag vjere u ljudsko dostojanstvo.