Ove godine se navršilo osamdeset i pet godina od rođenja Borislava Pekića kao i tačno pola stoljeća od njegovog trijumfalnog ulaska u književnost. Godine 1965, naime, Pekić je objavio svoju prvu knjigu – roman Vreme čuda. Bilo mu je trideset pet godina i već je bio zreo pisac. Vrijeme između svoje osamnaeste i dvadeset i treće godine, kad većina budućih pisaca uživa u bezbrižnoj boemiji studentskog života, Pekić je proveo na robiji. Poslije izlaska iz zatvora studira eksperimentalnu psihologiju, a književnost kao vlastitu sudbinu otkriva zaobilaznim putem, preko filma. Prije nego se pojavio kao romansijer, pisao je sinopsise i scenarije (za filmove Dan četrnaesti i Ne diraj u sreću). U tom smislu, možda i nije nelogično i nepravedno ući u Pekićev (književni) svijet preko filma. Za moju generaciju, generaciju rođenu između polovine sedamdesetih i početka osamdesetih godina, hronološki najraniji kontakt sa Pekićevom umjetnošću često je zapravo predstavljao Paskaljevićev film Vreme čuda.

ŠTA JE KOMUNIZAM: Čudno je zapravo koliko je taj film dio intimne memorije čak i onih mojih vršnjaka koji ga uopšte nisu gledali. Tajna je u tajmingu – godine su 1989. i 1990. – i u, današnjim rječnikom govoreći, snažnoj marketinškoj podršci. Foršpan za taj film i pripadajuću mini-seriju vrtio se na televiziji nemilice, a neke scene i replike ušle su direktno u rezervoar popkulturnih opštih mjesta: od momenta kad uniformisani Miki Manojlović pred vratima crkve, kao u citatu nekih prethodnih i nekih budućih uloga, naređuje: "Razvaljuj!", do onog dijaloga učitelja i učenika koji više nije bio dnevnopolitički subverzivan, ali je u vickastom ključu dobro demonstrirao šta je s komunizmom zapravo pošlo krivo ("Šta je komunizam?" "Komunizam je kad imam da jedem." "Samo ti?" "Samo ja."). Nedugo poslije ovog filma, ili tačnije reći približno u isto vrijeme, otkrivamo Pekića kroz još dva kanala: kao pisca koji je prethodno nadahnuo Idole za naslov albuma Odbrana i poslednji dani, odnosno kao autora Besnila. Na prvi pogled, priča o Pekićevom uticaju na album koji se po pravilu smatra jednim od ključnih u istoriji jugoslovenskog rokenrola usporediva je sa pričom o filmu Vreme čuda – u oba slučaja nije, naime, riječ o književnosti kao takvoj, nego o filmu i muzici sa nadahnućem unutar književnosti. Na isti taj prvi pogled, svi mi kojima je prva pročitana Pekićeva knjiga bila Besnilo i svi mi kojima je ona, barem na neki način, u cijelom ogromnom Pekićevom opusu ostala privatno najdraža, trebali bismo reći da smo "pravog Pekića" otkrili kad smo ga počeli čitati, odnosno preko Besnila. Ali ako se samo malo bolje zamislimo o sadržaju pojma "pravi Pekić", vrlo brzo ćemo spoznati da to zapravo nije tačno. Jer "pravog Pekića" – a pod tim podrazumijevamo dominantnu auru kojom njegovo ime i njegov opus utiču na našu kulturu – u većoj mjeri pronalazimo u Paskaljevićevom filmu ili pomenutom albumu Idola, nego u ovom njegovom romanu. Toga je, izgleda, bio svjestan i sam Pekić kad se podnaslovom "žanr roman" na neki način ogradio od kontekstulizovanja Besnila u "glavni tok" njegovog opusa, što se vidi i iz nekih intervjua gdje djeluje iskreno zbunjen (i obradovan) pozitivnim prikazima Besnila od ozbiljnih kritičara i u ozbiljnim medijima. S Besnilom je Pekiću zapravo uspjelo ono što nije uspjelo Kišu sa Grobnicom za Borisa Davidoviča – da se čuvajući reputaciju ozbiljnog i umjetničkog relevantnog pisca po tiražu i popularnosti približi Momi Kaporu, Pavlu Pavličiću, Goranu Tribusonu i inim koriferima Crnkovićeve Biblioteke Hit. Amblem toga je i činjenica da će prva izdanja Pisama iz tuđine i Atlantide objaviti upravo Crnković u Hitu. Žanrovski Pekić, onaj koji je napisao Besnilo, za većinu čitalaca ove knjige nije bio važan kao disident Pekić, antikomunista Pekić, odnosno "pravi Pekić" čija je aura obasjala Paskaljevića i Idole.

BIĆE VAZDUHA: Za najveći dio Pekićevih savremenika, do 1983. godine (kad je Besnilo prvi put publikovano) on je već bio klasik. I Vreme čuda i Hodočašće Arsenija Njegovana i Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana i Kako upokojiti vampira i Odbrana i poslednji dani i najveći dio Zlatnog runa (prvih pet tomova) već su bili objavljeni, uz silne fanfare pohvala. (Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je u tom vremenu Pekić jedan od najproduktivnijih i najizvođenijih naših dramskih pisaca.) Nakon Besnila, međutim, ako izuzmemo dovršavanje Zlatnog runa, odnosno objavljivanje posljednja dva toma, najveći dio Pekićevog fikcijskog opusa nastavlja se na brazdu započetu Besnilom: tu, naravno, mislim na romane 1999. i Atlantida. I tu je još i knjiga koja je u dobroj mjeri maketa i paradigma cijelog njegovog opusa, jedina Pekićeva knjiga priča: Novi Jerusalim (s podnaslovom Gotska hronika), prvi put objavljena u Nolitu 1988. godine.

Možda je to samo moje subjektivno osjećanje jer sam ja, u generacijskom ključu u kome zapravo pišem u ovom tekstu, najprije pročitao Besnilo, 1999. i Atlantidu, a tek poslije Pekićeve romane iz šezdesetih i sedamdesetih, ali za mene je Novi Jerusalim zapravo karika koja spaja dvije struje Pekićevog romanesknog opusa. A unutar Novog Jerusalima je i jedna od najljepših beogradskih priča svih vremena i jedna od najboljih kratkih priča srpske književnosti uopšte i paradni primjer Pekićeve umjetnosti proze: Svirač iz zlatnih vremena. Na primjeru Novog Jerusalima mogao bi se napisati veliki esej o Pekićevom odnosu prema Danilu Kišu. Božo Koprivica je negdje već primijetio da je Novi Jerusalim nezamisliv bez Enciklopedije mrtvih. Kišovu ideju o zbirci priča koja istorijski obuhvata nekoliko hiljada godina, a geografski se prostire po cijelom svijetu Pekić programski usvaja. U središte cijelog tog kompleksa ubacuje jednu beogradsku priču isprepletenu s vlastitom biografijom. Ipak, Pekićev postupak bliži je Kišu iz Jurija Goleca i Laute i ožiljaka nego onom iz priče Enciklopedija mrtvih. Zanimljivo je da su i Jurij Golec i Lauta i ožiljci do posljednjeg trenutka trebali biti dio knjige Enciklopedija mrtvih, kao i da je epizodni lik Jurija Goleca – prisutan samo kao glas snimljen na telefonskoj sekretarici – Kišov prijatelj pisac sa londonskom adresom B.P. U svakom slučaju, u knjizi objavljenoj 1988. godine je i priča kojoj se najveći dio radnje dešava 1987. godine u Beogradu, koja govori o bićima vazduha (Pekić je bio Vodolija u horoskopu, a to je vazdušni znak) i koja se zove Svirač iz zlatnih vremena.

STRMINA MAKENZIJEVE: Kao i gotovo sva najveća i najsugestivnija umjetnička djela, Svirač iz zlatnih vremena je priča na arhetipsku temu, ali ukorijenjena u vrlo konkretne vremensko-prostorne koordinate. To je isto ono osjećanje koje je Maka Dizdara, recimo, navelo da napiše Zapis o izvoru, a Sergeja Aleksandroviča Jesenjina odvelo do Crnog čovjeka. Lakše je to zapravo naslutiti lirikom nego opisati u prozi.

Kad bismo to osjećanje banalizovali u svakodnevnu kolokvijalnu frazu moglo bi se reći da je to priča o iznevjeravanju mladalačkih ideala, o faustovskom prodavanju sopstvene duše i predstaračkom razočaranju spoznajom da je trampa bila pogrešna i da smo jeftino i budzašto prodali jedino vrijedno što smo imali. Tu arhetipsku situaciju, međutim, Pekić vješto i efektno kontekstualizuje u dileme sopstvene generacije u Beogradu nakon Drugog svjetskog rata. I zato je ta priča dvostruko katarzična. S jedne strane nas dira kao svaka dobra bajka ili mit, a s druge – konkretnom istorijskom tragedijom. Kaže se na jednom mjestu u Sviraču iz zlatnih vremena ovako: "Posmatrao sam ulicu kojom sam prolazio na putu do škole. Gimnazija se nalazila u Njegoševoj. Put strminom Makenzijeve bio je brži, ali smo išli Krunskom. Ne verujem zbog drvoreda koji nas je štitio od sunca i kiše. Pre će biti da je to bila jedna od retkih beogradskih ulica koja je preživela hitro prilagođavanje arhitekata novom dobu. U njoj smo se osećali u svom gradu, iza čijih je niskih, secesionističkih kuća bio tuđinski, ružan, neprijateljski." U vrijeme kad je Pekić pisao priču i u vrijeme kad je Novi Jerusalim prvi put objavljen, ulica koju on zove Krunska se zvala Proleterskih brigada. Sada se (opet) zove Krunska. Nezavisno, međutim, od čitaočevih ličnih političkih ili ideoloških preferencija, ono što je u ovom pasusu i ovoj priči najljudskije i najdirljivije jest neka čežnja za kontinuitetom u sopstvenom životu, čežnja koju nam možda i najkompletnije ostvaruju gradovi koje volimo i velika umjetnost. A umjetnost, koliko god bila velika, uvijek ima i kontekst u kome se prvi put usvaja. Danas kad je Pekićev opus zaokružen i kad se percipira sa sviješću o njegovoj cjelovitosti, ovako se prisjećam jedne specifične generacijske recepcije njegovog opusa.