Kolumna

Nuspojave

Razglednica iz zaliva

Kad nacionalistička ili neka druga malograđanska sebičnost postane mera stvari po kojoj se svi ravnaju, demokratija postaje agens sopstvenog obesmišljavanja

Nisam sklon kolektivnim bratstvima, nacionalnim ili međunacionalnim. Brat mi je ili samo čovek kojeg je rodila moja majka – ili mi je brat svaki čovek; sve međuvarijante su arbitrarne, i lako se pretvore u poziv na nekakvo zlo. Pa ipak, dok sedim na terasi nad Kvarnerskim zalivom, prisećam se one opomene koju smo nekada davno učili u školama: "Ko neće brata za brata, imaće tuđina za gospodara." Velika je to istina na koncu, ako je umemo razumno primeniti, ma koliko mi inače s razlogom dekonstruisali sve te nepouzdane i destruktivnim potencijalom nabijene pojmove, od brata pa do tuđina. Takođe, ne marim ič za "slovenstvo", tu kičastu utehu niščih i tržišnu nišu intelektualnih tajkuna i profesionalnih eksploatatora "ono malo duše", a jugoslovenstvo su mi pak ogadili ne njegovi protivnici nego njegovi na bezbroj načina dubiozni nadrientuzijasti (sve do ovih današnjih, tako pompeznih a tako na koncu žalosno potkapacitiranih), pa ipak, dok gledam u ove brodice između Cresa i kopna, sve gladeći svoj crvenkasti pasoš stranog državljanina, ja ne mogu ovde da se osećam drukčije nego kao među svojima, po jednoj snažnoj, neraskidivoj niti koja nije "krvna" nego je emotivna, kulturna, istorijska i politička, sumarno – identitetska.

Ova je kolumna, dakle, sezonski prikladna razglednica s plavog Jadrana, pa se posvećujem onome što vidim oko sebe.

Radi se, naime, o tzv. Piranskom zalivu ili Savudrijskoj vali, to jest sa sada već četvrt stoleća dugom hrvatsko-slovenačkom teritorijalnom sporu oko inače sasvim sićušnog parčenceta vode i kopna, a koji iznova vrišti sa svih naslovnih strana sa obe strane granice. Gledam to izbliza ovih dana, i šta vidim: čitava je slovenačka politička klasa (vlast i opozicija) na jednoj strani, čitava hrvatska pol. kl. na drugoj, a i većina medija poslušno je postrojena oko svoje "nacionalne istine i pravde". Velika je afera izbila oko tzv. kompromitacije međunarodne arbitraže oko sudbine Zaliva, ali detalji tog spora u kontekstu ovog teksta su nevažni, koga zanima naći će ih na drugom mestu, baš kao što će naći i bezbroj teorija zavere, koje možda i nisu puke teorije nego bar delom realnost, npr. da u ovom sporu "Evropa stoji iza Slovenije", ali zato "Amerika stoji iza Hrvatske" jerbo je besna na Slovence koji pripuštaju Ruse u luku Piran etc. Sve je to, rekoh, možda i tako, ta zašto uostalom raznooblični "tuđin" iz one opominjuće izreke ne bi imao i svoje interese u svemu tome, ali nije to istinski važno jer je samo posledica, a bitno je samo ovo: kako je moguće da dve susedne, veoma srodne, nikada međusobno zaraćene ni ozbiljno suprotstavljene, na razne načine savezničke i "bratske" države i nacije, ne mogu četvrt veka da se razumno dogovore oko jednog suštinski apsolutno sporednog problema, nego ih on sve više i više truje i razjeda, degenerišući ne samo međusobne odnose nego zapravo i unutrašnje političke, medijske i ostale prilike u obema zemljama?

Kako da se "pomire" oni koje nazivamo Hrvatima, Bošnjacima, Srbima i Albancima, koji su do juče ubijali jedni druge, ako pitome sestričine Slovenija i Hrvatska ne mogu razumno da se dogovore oko neke apstraktne granične linije koja inače ni jednog jedinog čoveka ne može i neće ugroziti u bilo kojem njegovom pravu ili svojstvu, ma kuda ta linija na kraju prošla? Jer, čitav je spor, kažem, mahom iz prsta isisan, a ono što se traži za Sloveniju je pak realno od sporednog značaja, a za Hrvatsku doslovno ni od kakvog – kao kad bi neki milijarder izgubio jedan dolar, pa počeo da kukumavči i da optužuje prolaznike da su ga opljačkali. Do te mere je sve ovo idiotski, nedostojno, sramno.

Ili su ovo možda pogrešne, "prejake" kvalifikacije? Možda je na koncu sve to samo – nepodnošljivo malograđanski. I to je baš najgore od svega, jer što ga duže gledam, to mi više deluje sistemski, otuda i teže razrešivo. Šta hoću da kažem? Političari se bore za glasove. Hrvatska je pred izborima, na kojima rigidna desnica ima ozbiljne šanse. Sadašnja vlast hoće da im parira u patriotizmu. Nije li "Piran" idealan mamac za to? Svi će se uhvatiti na njega, počev od Slovenaca. Uostalom, valjaće to i njima, tj. njihovoj političkoj eliti i medijskim krvoslednicima. Govorilo se da su svojevremeno Janša i Sanader napravili pakt: čim se nekome od njih bliže izbori, onaj drugi nešto zakuva oko Piranskog zaliva, dignu se malograđanske tenzije i prekoplotne zađevice, a ovaj drugi – dobije izbore. Posle vrati uslugu.

Šta dobijamo kao rezultat? Neki autoritarni poredak odavno bi razrešio gordijev čvor, odavno bi to već bilo i zaboravljeno – jer se, kažem, ionako radi o jednom gotovo sasvim veštačkom problemu. Demokratija, međutim, taj (kvazi)spor ne uspeva da razreši, naprotiv, sve ga više zapliće: politika u grozničavoj potrazi za javnom podrškom proizvodi i održava nacionalističke resantimane, a onda ih se uplaši, pa zbog njih ne čini ništa razumno, da to vox populi ne bi ocenio kao slabost ili čak izdaju. Krug je zatvoren. Demokratija u zatrovanim društvima postaje agens sopstvenog obesmišljavanja.

A što se onog zaliva iliti vale tiče, biće da je najbliže suštini Miljenko Jergović koji piše da su za spor krivi Tito i partizani, jer bez njih bi obe strane zaliva bile naprosto – italijanske, i mirna Bačka, pardon, Istra. Partizani su, eto, hteli brata za brata. Bivša braća sada prizivaju gospodara, samo ne mogu da se dogovore kojeg. Još malo pa ih kanda niko neće ništa ni pitati.

Iz istog broja

TV manijak

Državna sisa

Dragan Ilić

Navigator

Ne lomite mi botove

Zoran Stanojević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu