Postoje te fraze koje su uglavnom koriste u pežorativnom kontekstu, fraze kao "šutljiva masa" ili "tiha većina". Postoji i vremena kad takav kontekst za navedene fraze ima smisla. Postoje, međutim, i drugačija vremena, vremena poput onih o kojima govori Ivo Andrić u čuvenom pismu Borivoju Jevtiću gdje veli da šutnju vidi kao svoju dužnost jer tako može "bar za jedan glas" da umanji haos i dreku svih oko sebe. Sada su, reklo bi se, takva vremena.

U okruženju tabloidne buke i bijesa, u svijetu histeričnih objava po zidovima i lajnama, oni koji šute su diskretni heroji; oni, naime, bar za jedan glas umanjuju haos i dreku svih oko sebe. To, međutim, ne znači da su se povukli u ilegalu, u unutrašnju emigraciju. Na njih valja računati, kao na crne rupe (bez ikakve metaforske konotacije). Kao što slika svemira nije vjerna bez svijesti o crnim rupama, realna slika društva je nezamisliva bez uzimanja u obzir gravitacije "tihe većine". O tome sam mislio u utorak 23. juna, oko pola sedam uveče, silazeći polako niz Resavsku ulicu. Te večeri je Mario Vargas Ljosa u knjižari Delfi potpisivao svoje knjige, a rijeka njegovih čitalaca slivala se sve od Nemanjine ulice do Studentskog kulturnog centra. Stotine i stotine ljudi, uglavnom mlađih, s knjigama u rukama, čekali su da im ih Mario Vargas Ljosa potpiše. Ljosina popularnost među čitaocima u Srbiji nije politička. Nije se on devedesetih zalagao za srpsku stvar ili srpsko stanovište; naprotiv. Nije njegova popularnost takođe ni estradna, mada on jest dobitnik Nobelove nagrade. Ljudi iz Resavske su slika jednog dirljivog povjerenja u duh i u kulturu. Ima u tom prizoru nečega što podsjeća na legende iz starih vremena, na gostovanje Josifa Brodskog, recimo, u obližnjem Jugoslovenskom dramskom pozorištu s kraja osamdesetih. U prethodnih četvrt vijeka promijenilo se skoro sve, jedna država je nestala, stvoreno je šest novih, ali taj normalni svijet koji posvuda od Ajdovščine do Bitolja samo kap veselja traži, samo malo, malo duha, ukazao se sada u Resavskoj ulici, kao što će se neki drugi put možda ukazati negdje drugdje. I mada Ljosa jest svjetska zvijezda gdje god da se pojavi – od Geteborga do Sidneja – ovakav doček ni za njega nipošto nije nešto rutinski i uobičajeno. Ispisujem ove riječi dok Sunce zalazi, dok se spušta Ivanjska noć. Ima onaj Borhesov stih koji Vargas Ljosa dobro zna, stih koji kaže da samo u Ivanjskoj noći "ulice pamte da su nekoć bile polja". U takvoj noći, kao u onom njegovom naslovu, Vargas Ljosa u Beogradu je arhetipski pripovjedač koji priča, onaj koji je svojim riječima stotinama i hiljadama svojih ovdašnjih čitalaca pomagao da rastjeraju mrak, kao što su ga tjerale riječi epskih rapsoda u davnom djetinjstvu čovječanstva.