U Belešci o romanu na kraju svoje knjige Gorski (Geopoetika, Beograd, 2015) Vesna Goldsvorti najprije otvoreno priznaje svoj dug Frensisu Skotu Ficdžeraldu i njegovom romanu Veliki Getsbi, a nešto kasnije ističe: "Moglo bi se reći da moj glavni junak nije Roman Gorski, već London. To je grad u kome živim i koji volim već gotovo trideset godina." Ficdžeraldov Veliki Getsbi (izvorno objavljen 1925. godine) po opštem je mišljenju jedan od dva-tri najvažnija romana napisana na engleskom jeziku u dvadesetom vijeku te ponajbolji američki roman u istom periodu. U decenijama koje su slijedile Ficdžerald je inspirisao mnoge pisce. Roman Gorski Vesne Goldsvorti, objavljen devedeset godina poslije Velikog Getsbija, vjerovatno je umjetnički najostvareniji, muzičkim rječnikom rečeno, remiks Ficdžeraldovog klasika. Kad kažem remiks, mislim zapravo na isti odnos koji Džojsov Uliks ima spram Homerove Odiseje. Uostalom, upravo je Uliks jedini roman napisan u dvadesetom vijeku na engleskom jeziku kojem kritičari priznaju primat u odnosu na Velikog Getsbija.

IZGUBLJENE GENERACIJE: Osnovu zapleta, dakle, Vesna Goldsvorti preuzima od Ficdžeralda: došljak iz provincije u velikom gradu upoznaje nevjerovatno bogatog tipa čiji je jedini cilj u životu da ponovo bude sa ženom koja mu je bila ljubav u mladosti, a koja se, u međuvremenu, udala za drugog. Kod Ficdžeralda, veliki grad je Njujork u koji došljak stiže sa američkog Srednjeg Zapada. Kod Vesne Goldsvorti, veliki grad je London, a došljak u njega stiže iz Jugoslavije, odnosno iz Srbije, odnosno iz Beograda. ("Potičem iz jedne male i beznačajne nacije u beznačajnom uglu Evrope i drago mi je što je tako.") Ficdžeraldov narator zove se Nik Karavej i veteran je Prvog svjetskog rata. Narator Gorskog zove se Nikola Kimović (koji se ponekad predstavlja kao Nikolas, zato što je Nikola, u engleskom, žensko ime, pa na kraju najpraktičnije biva zvati ga Nik) i dezerter je iz ratova što su pratili raspad Jugoslavije. Obojica, svaki na svoj način, pripadaju izgubljenim generacijama. Evo kako se o tome govori na samom početku Gorskog, uz znalački mig u pravcu Velikog Getsbija, odnosno njegovog autora: "Dopro sam do Londona kao izbeglica, u moru drugih izbeglica, deo talasa koji se dizao na ratnom Balkanu i obrušavao na tvrdim, ali poroznim stenama Dovera. Oni koji pominju izgubljenu generaciju kada pričaju o Hemingveju ili Ficdžeraldu nemaju pojma šta znači reč izgubljen."

Nikola Kimović je doktor engleske književnosti sa Beogradskog univerziteta kojem taj doktorat u samoj Engleskoj nije od prevelike praktične koristi. Ipak, posao prodavca u maloj knjižari dovešće ga u kontekst sa Gorskim, "Velikim Gorskim", kako ga naziva u komunikaciji sa vlasnikom knjižare. Gorski od Nikole želi da mu opremi biblioteku u ogromnoj kući koju gradi: "Gorski je zidao kuću tu u komšiluku i nas je zadužio da je opremimo najboljom bibliotekom u Londonu, i da zadatak okončamo onoga dana kada kuća bude spremna za useljenje. Najboljom privatnom bibliotekom u Evropi. I to ne bilo kakvom bibliotekom, već bibliotekom skrojenom za ruskog džentlmena i naučnika koga interesuju umetnost, književnost i putovanja, i koji govori evropske jezike; bibliotekom koja će izgledati kao da je Gorski knjige sam kupovao i godinama pažljivo čitao, ili je – ako ih već nije pročitao – ozbiljno nameravao da ih pročita. Štaviše, bibliotekom koja će izgledati kao da je nasledio veći njen deo od knjigoljubivih predaka. Gorski je želeo prva izdanja svega mogućeg, uključujući i Stari zavet, i to tako da svaki primerak bude u savršenom stanju. Novac, ne znam da li treba i da pomenem, nije predstavljao problem."

PRVI I POSLEDNJI TAJKUN: Gorski iz naslova romana, Roman Borisovič Gorski, je, naravno, Rus, tačnije ruski Jevrej. Iz masmedijske perspektive, London je u posljednje dvije decenije, između ostalog, i grad u koji hrle ruski tajkuni, uključujući i onog imenjaka Gorskog što se preziva Abramovič. A riječ tajkun je, kad smo već kod nje, u kontekst književnosti engleskog jezika uveo upravo Frensis Skot Ficdžerald, preko naslova svog posljednjeg (nedovršenog) romana (po kojem će Elija Kazan snimiti film). U tom smislu, roman Vesne Goldsvorti je izuzetno aktuelan i savremen, a njen opis bajkovite raskoši u kojoj živi Gorski nadmašuje Ficdžeraldove jazz age standarde.

Maestralan je način na koji autorka vodi radnju. S jedne strane, Veliki Getsbi je klasik, a klasike uvijek, kako negdje reče Borhes, čitamo drugi put, u smislu da i prije nego što ih počnemo čitati o njima znamo dovoljno da smo svjesni osnovnog okvira, ali ako ipak, posve hipotetski, zamislimo potencijalnog čitaoca koji o najslavnijem Ficdžeraldovom romanu ne zna apsolutno ništa, ovaj bi bez problema mogao savršeno da uživa u čitanju Gorskog. Oni, međutim, koji znaju za Getsbija, uživaće više. Moglo bi zapravo da se kaže: što bolje znaš Getsbija, više ćeš da uživaš u Gorskom. Beskrajno je inovativan način na koji se Vesna Goldsvorti igra sa elementima iz Ficdžeraldove proze. Ovdašnji fanovi Velikog Getsbija dobro pamte scenu u kojoj Getsbi Niku Karaveju pokazuje orden koji je dobio od crnogorskog kralja Nikole. U Gorskom Vesne Goldsvorti, Roman Borisovič u jednom momentu Nikoli Kimoviću takođe nešto pokazuje: "Gorski je preturao po pretincu za rukavice ugrađenom u široki naslon za ruke između nas i izvadio kutijicu koju mi je dodao, škljocnuvši pritom kopču da bi je otvorio. Na jastučiću od tamnog satena ležala je medalja. ‘Pogledajte. Pročitajte šta piše na reversu.’ Podigao sam prepoznatljiv beli krst. ‘Romanu Borisoviču Gorskom, zahvalan srpski narod’, bilo je ugravirano finim ćiriličnim krasnopisom." Vješto se Vesna Goldsvorti igra i sa imenima. Fatalna ljubav Gorskog zove se Natalija, ali njena ćerka se zove Dejzi, baš kao fatalna ljubav Džeja Getsbija.

MOJ BEOGRADE: I makar svaki čitalac unaprijed zna – ili barem naslućuje – kako će se radnja odvijati, šta će na kraju biti sa junakom iz naslova, roman je takođe i trilerski uzbudljiv. Ipak, književni sladokusci najveće će zadovoljstvo pronaći u tonu samog naratora. Svaki roman u prvom licu je – kako nezaboravno reče Margerit Jursenar – portret jednog glasa, a glas Nikole Kimovića je neodoljiv. Teško je sjetiti se naracije u kojoj se tako skladno miješaju erudicija, šarm i duhovitost. Za londonske šetače on veli da se vrckaju i šepure "s tolikim egzibicionizmom da ti se čini da svako zamišlja da je zvezda sopstvenog spota na Jutjubu"; za Gorskog pak, na samom početku primijećuje da ga podsjeća "na nekog pajtosa Ernsta Jingera, na lutalicu s Baltika, ili na kakvog germanskog korespondenta s kojim se dopisivao Lord Bajron, a koga je s leđa naslikao Kaspar Fridrih, uhvativši ga upravo u trenutku kada se okreće prema posmatraču s nekakvim dubokim uvidom u ledeno more u koje je zurio sve do tog trenutka"; Natalijin engleski je omekšan ruskim "kao šumsko voće potopljeno u med"; Englezi u Ruskinjama vide ili "pokorne prefeminističke boginje koje su od Boga – ili po sopstvenom nazoru – stvorene samo zato da ugode muškima" ili "Amazonke iz filmova o Džejmsu Bondu" što su "nemogući ukrštaj Lare Kroft i Feliksa Đerzinskog".

Čitajući srpsku verziju Gorskog, prevod iz pera same autorke, čitalac je sve vrijeme svjestan da nijedan drugi prevodilac, ma koliko pismen i kompetentan, ne bi bio u stanju ovako dobro i tačno prevesti knjigu. I nema to toliko veze sa banalnim uvidom da prevodilac ne može ni teoretski razjasniti svaku autorovu dvosmislenost, naslutiti svaku njegovu intenciju. Ovdje nije toliko važno što je Vesna Goldsvorti u stanju pretočiti svoj engleski u srpski, mnogo je važnije to što ona savršeno pogađa srpski registar Nikole Kimovića: od specifičnog beogradskog idioma i urbanog slenga karakterističnog za osamdesete do prodora anglizama u jezik, koji je mnogo drukčiji od one vrste prodora kakav se desio kod srpskih govornika u domovini. (Nikola, recimo, neće kazati da neko u mobilni kuca poruku ili SMS, reći će da kuca tekst.) Ima u Gorskom i mnoštvo efektnih aluzija na velika djela svjetske književnosti, referenci na velike i važne knjige, odnosno njihova rijetka izdanja, kao i sugestivnih detalja iz raznih aspekata londonskog velegradskog života, naročito iz života one vrste ljudi kakvih je mnogo u velikim gradovima, u Londonu, kao i u Beogradu, onih što žive u "nekoj vrsti produžene adolescencije" i koji su "opsednuti kvalitetom jutarnjeg espresa više nego sopstvenom nacionalnošću".

Na kraju, kad sve prođe, Nikola će iz Londona da se vrati u Beograd. "Ja jutrom trčim pored Dunava da održim kondiciju. Predveče sedim pored iste vode s čašom lokalnog vina u nekom od mnogih kafića na obali i gledam reku kako beskrajno teče prema Crnom moru." Ta pomisao na veličanstvenu deltu Dunava, pomisao što se javlja na ušću jedne njegove velike pritoke, dostojan je završetak velikog romana čije niti tvore filigranski isprepletano tkanje u kojem se dotiču i međusobno prožimaju jezici, kulture i tradicije uobličavajući artefakt što se u pamćenju čuva pomno i pažljivo poput vrijednog ordena.