Kolumna

Lisica i ždral

Kadgod i sade

Bilo pa prošlo, to mi je uzrečica koju bih da proizvedem u autentično svoje vjeruju (a koje ne bi bolelo), a opet, uprkos njoj, zažalim ponekad za vremenom kad nismo imali baš ovoliko samopouzdanja

Imao sam pre nekoliko godina izvestan ja ga zovem zdravstveni ispad, trudio se trudio da ga omalovažim, i u sebi, i pred drugima; smatrao sam ga zabunom, greškom, kao da sam se razboleo umesto nekog drugog, ama se ono što je pripisano meni i o čemu postoji istorija bolesti ipak bilo raščulo, pa šta je to bilo, je li tačno da si imao xxxxx, ma jesam, bilo pa prošlo… – A, nije ti to bilo pa prošlo! To te je žigosalo do kraja života… – Jeste, ali sve čoveka žigoše, i zlo i dobro, svakoga kako ti reče žiga nešto…

Bilo pa prošlo, to kažem i kao veleoštećeni, kad me bližnji savetuju kako da se svojim nezahv. dužnicima ili bezobz. konkurenciji suprotstavim, kako da predupredim njihove marifetluke, za koje su očito spremni i koji su im kao dobar dan, a kako da im uzvratim za nelepe postupke uveliko dovrhunjene i nepozive. Gotovo je to, kažem, a tako i mislim: u osveti, kao god i u kazni koju shodno zakonu izriče društvo, ima nešto unapred promašeno, nešto samoismevajuće, nešto besmisleno – između prestupleniya i nakazaniya jedva da postoji ikakva nit, ta nit, iskrzana i natrula kao ličina koja je nekoliko zima kisnula u slami nad šupom, to je sam kažnjenik, njegovo telo i njegova duša koja sve teže razumeva i kako je do zločina došlo, i kako je moguće da život sklizne u košmar od koga nema predaha ni poštede, a kome se nazire nezamislivi kraj. Kamo lepe sreće da se ništa nije ni desilo, da se zlodelo dalo izbeći, da je počinilac mogao imati veran i jasan uzorak buduće kazne, i da je video makar jedan svoj dan u keliji sa kiblom; ili da je mogao videti silna svitanja, podneva i sumrake u vrbacima, u lukama, u ravnici, na vetrovitim visoravnima, a što će mu, kao i drugi neprebrojivi prizori i događaji, biti uskraćeno… Očito mu u kobni mah nisu pred očima proletele prve krupne paljuljice snega, nije čuo letnju kišu kako šušti po kukuruzu okopanom već drugi put, nije video lastu u gnezdu na debeloj štalskoj gredi, nisu se kroz sunčano podne začula crkvena zvona, da jesu, možda bi se trgao i zločina ne bi bilo… Kazniti ga naknadno, kad žrtvi i ožalošćenima nema pomoći, zar nije deplasirano?

Ma jeste, ali pošto niko ne može biti kažnjen unapred, ili što bi ti rekao ‘blagovremeno’ – šta onda?! Da se zamrzne sve u nekoj pravno-etičkoj aporiji?… Ne bi ni ti ostavio da nagoni čopora nesputano vitlaju, pa ako nekog predatora bude mučila savest, dobro jest, ako ne, nikom ništa! Ne, ne bih, naravno, ali kad čujem da vozača za čiji se život lekari bore čeka toliko i toliko godina zatvora, ta njegovom su šoferskom krivicom putnici autobusa otišli u crnu zemlju umesto na kolodvor gde ih je neko može biti i čekao, imam problem sa likovanjem: kao da će tragediji biti dodata još jedna, umerena doduše, ali planirana, dogovorena nesreća.


&


Na konferenciji za štampu, gde je razgovarao sa turskim i ruskim novinarima, Putin je čuvši pitanje jednog žurnaliste (o podsticajima za izvoz nečega što se proizvodi u guberniji gde potonji živi) rekao: "O, pa vi niste iz Turske!?", a ovaj će: "Nisam. Tako je kako je."

Tako i ja. Kad god mogu, i ja kažem: tako je kako je. Pa opet, nije li štošta bilo bolje pre trideset godina? Telefon tada beše uvođen u već prežaljeni Farkaždin, platili smo, nevoljno, premda među prvima papreni samodoprinos, i čekali istorijski dan, kad mi kolega Bracika (Ilijin, iz Kikinde) reče da se moji roditelji neće možda uopšte prilagoditi novome mediju. Bracikinoj materi, koja samo što je postala pretplatnica PTT-a, evo šta se desilo: "Sedim ja predveče u kujni, kad telefon, odjedared – zvoniii… Ko je sad, dal’ si ti, dal’ nisi, i dok sam se ja mislila, on prestane… Šta sad? Da ja zovem, il će opet da zvoni, čekala, čekala, smrklo se uveliko, niko se ne javlja…"

Zašto ovo pišem? Zato što mi nedostaje malo strahopoštovanja i malo nesnađenosti iz doba našeg početništva, današnji se homo sapiens, avaj, odveć dobro srodio sa mobilnim telefonom i nema milosti, nema obzira ni prema kome: u kafiću slušam monodrame preduzimača i preprodavaca stanova, u autobusu preglasno blebetanje bez kraja i konca (jer neko ima hiljadu osamsto besplatnih minuta i neće mu ijedan minut propadne), ljudi se svađaju, prete jedni drugima, u tramvaju je, od Vuka do Ustaničke, jedan mladac kovao planove da kazni nevernicu, koja je dakako i lagala dok nije dolijala, što ga je pogodilo više nego i samo sladostrašće kome se s drugim odavala, svome doušniku potanko je i tronuto zahvaljivao za prijateljsku dostavu i svedočenje, a naslađivao se planiranim nasiljem kao jedinim prikladnim odgovorom na preljubu…

Da pomenem i svoju rođ. sramotu iz doba medijske neprilagođenosti: kad sam prvi put bio ponuđen da telefoniram mašio sam se brojčanika ne digavši prethodno slušalicu, upozoren sam, blago, grimiz mi namah beše prekrio lice, da najpre podignem slušalicu, eto, još se toga sećam, a moglo je biti i onako kako sam ja mislio da je: uostalom, zar nije tako sada sa bežičnim i mobilnim telefonima – biraš najpre broj, overiš ga palcem, i čekaš šta će biti.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu