Kolumna

Lisica i ždral

Svi smo mi Diković

Na početku beše dron: performans sa dvoglavim orlom i dvogl. mapom troglave Albanije na stadionu pok. JNA toliko je uzrujao osetljive dušice ovde da sam ne časeći časa naučno (empirijski) dokazao kako je suživot sa Albancima makar tu i tamo bio moguć

I sa Romima sam, kao i sa Albancima, gle, mogao da živim, pa sam serijal usmerio ka narodima koje mi obožavamo, tja, možda nam je gore sa njima, nego sa ovima koji nam idu na živce, rade o glavi i sl.? Ispostavilo se da mi je i sa prijateljskim narodima i te kako prijatno i zabavno, alnisam istrajao u nakani da obradim sve kojima sam to obećao, nego sam rekao: dobro, i na ovolikom uzorku dokazao si da se sa svima može, lako je sa svima i živeti i o svima pisati, daj ti vidi može li da se živi sa tabloidima i sa otrcanim frazama! Ispade da je to pakao, others su cveće naspram oveštalih baštinjenih mudrolija koje po pravilu ne podležu preispitivanju: njima se ne gleda ni hemijski sastav, ni neželjeni efekti, ni rok trajanja.

1. Proradio je čuveni srpski inat

To kad čujem tri dana sreće nemam, a čujem dvared nedeljno, pa vi vidite! Najpre, srpski inat nije uopšte toliko čuven koliko mu se pripisuje, i nije to nekakva naša autorizovana osobenost, drugo, teranje inata ne obuzima ceo narod, to je ponašanje kojem se, češće ili ređe, priklanja pojedinac ili manja grupa (potonja k sozhaleniu može biti i državno rukovodstvo ili generalštab). I šta znači "čuven"? Mladi Oskar Vajld kovao je plan da postane ako ne slavan, onda barem ozloglašen. Kad bismo mi svoje inadžijstvo opisivali kao nešto što nije za podičiti se, ali čemu, eto, i mi tu i tamo pribegnemo ili podlegnemo, bilo bi još i podnošljivo; kao narod nadasve istinoljubiv priznajemo i inadžijstvo kao jednu od naših slabosti, pa svako se ponekad zainati, uskopisti, u nevolji, kad mu je povređen ponos i sl. (mada bi i sam ponos svaki put trebalo potanko i pošteno ispitati: zašto se ponosim, koliki je moj udeo u Đokovićevoj pobedi, koliko sam ja pomogao Tesli da ga ne ubiju one njegove munje, šta je mene koštalo da pojedinim hajducima turski organi gonjenja prebiju ruke i noge?). Prekjuče se pokrovitelj Evrosonga slavodobitno priseća godine kad smo tamo uzeli prvo mesto: "E, onda je proradio čuveni srpski inat!" Ugasim televizor: možda mi inatom nazivamo i onu blagoslovenu i dobrodošlu trgnutost, kad čovek sam sebi zazvoni na uzbunu, kad priziva i prikuplja svu svoju poznatu snagu, ali i onu koju mu priroda čuva za crne dane ili za crne trenutke u karijeri, meču, na prijemnom ispitu? To se stanje očituje u rečenici "pokazaću vam svima", "videćete vi ko sam ja", "još Poljska nije propala"…

Čuveni srpski inat, dakle, uopšte ne postoji, te prema tome ne može nikad ni da proradi. I koliko onda treba neko da bude nezreo i nesiguran u sebe i u nacion kojem (posve slučajno) pripada, da bi se radovao bilo kakvom atributu, kakav je da je, samo neka se o njemu govori kao o nečemu što je naše, srpsko: niko nema što Srbin imade. Ne mislim da su ostali narodi pelcovani od stereotipa, dapače, ali sam zatočenik ovog jezika i ovog mentalnog karantina.

2. Draga mi je istina, ali mi je moj general draži

Da se u odbranu lika i dela našeg oklevetanog generala diglo i staro i mlado, da je nas milion izišlo na ulice sa transparentima i nalepnicama "Svi smo mi Diković" ne bi predsednik Nikolić načelnika morao da odlikuje, ovako nije imao kud: general Diković je naše gore list, naše tradicije baštinik, znam ga lično i jasno po njemu vidim da ne bi taj časni visoki oficir nikad prekršio ni Pravilo službe ni neku od deset zapovesti, zato, tužioče, pripazi gde kopaš…

Iako mi se čini jasnim zašto je general Diković odlikovan (proradio je čuveni srpski inat! Ipak, a!? Ne! Proradila je ina-džijska narav pojedinca koji se zabunom biračkog tela, greškom ljudskog faktora obreo tu gde se obreo), ipak sam očekivao da će predsednik svoj očinski i pokroviteljski gest koliko-toliko obrazložiti, evo, novinarska udruženja kad nekog odlikuju sroče u okv. sv. mogućnosti nešto pohvalno i povoljno po laureata, ne, general je nagrađen za doprinos i zasluge, tako nekako, pa za to prima platu, a ne mora kao negdašnji oficiri JNA da bude ni podšišan! Ili nisam dovoljno dugo i dovoljno duboko kopao – ako neće kopati tužilac ne moram ni ja – ili nigde ne piše šta je general u ovo mirno i zlatno doba učinio da bi od vrhovnog komandanta dobio karakteristiku "ističe se".

3. Amerikanac gleda sve kroz dolar, a Rus bi skinuo gunj sa sebe i dao bi ti ga za uspomenu, makar ga to koštalo zdravlja ili i samog života

Čuo sam svojim ušima hiljadu ljudi koji nikada ne bi otišli u Ameriku, vaša stvar, braćo, zašto mi to govorite, ja vas ne nagovaram da pođete mojim muzikantskim i fandrokaškim stopama. Nisam bio, i ne pada mi na pamet, rekli bi egzaltirano, kao da tim rečima još jedared overavaju pripadnost rodnoj grudi i prečistom istoku (na koji ja planiram da idem, jer me, gle, i tamo štošta privlači).

4. Ciganinu je slađe da ukrade nego da njegov broj na lutriji izvuče jako lepa devojka koja će se razviti u savetnicu predsednika Republike

Šta, ostavio si Ciganina samog u kući, i nije ti ništa uzeo, ha, ha, ha, kad budeš ustanovio šta ti fali biće prekasno, samo se ti opijaj političkom korektnošću, tako ti i treba!

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu