Gospođa Smrt nije lišena smisla za ironiju. Kao ilustracija tog smisla obično se navodi ona zgodna skaska o Bagdadu i Samari. Smisao gospođe Smrti za ironiju najočitiji je, međutim, kad je riječ o tajmingu. Postoji nekoliko najčuvenijih priča o slavnim ljudima koji su umrli istog dana. I Džon Adams i Tomas Džeferson, drugi i treći po redu predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, umrli su 4. jula 1826. godine. Dva američka predsjednika da umru na isti dan, pa još na Dan nezavisnosti, koji komemorira usvajanje Deklaracije nezavisnosti u čijem su pisanju i usvajanju obojica učestvovala, sve zvuči kao koincidencija koja bi i za Pola Ostera bila pretjerana. Isti dan smrti – 11. oktobrar 1963. – dijele i Žan Kokto i Edit Pjaf, dvoje najslavnijih francuskih umjetnika svog vremena. U tekućem stoljeću, barem iz globalne perspektive, najčuveniji je slučaj Mikelanđela Antonionija i Ingmara Bergmana, dvojice divova sedme umjetnosti, genija za koje se činilo da dolaze iz druge epohe i sa druge planete, a koji su umrli istog dana – 30. jula 2007. godine.

ADVOKAT I NOVINAR: Srđa Popović i Aleksandar Tijanić nisu umrli istog dana, nego dan za danom, Tijanić dvadeset osmog, a Popović dvadeset devetog oktobra 2013. godine, ali je i takva bliskost njihovih smrti mnoge uznemirila. Najbolje se to vidjelo iz histeričnih napada na sve one koji bi se eventualno u istom nekrologu opraštali od obojice. Niko nije ni pokušao reći da se radi o ljudima jednake važnosti i jednake specifične težine, ali činjenica jest da su obojica u svemu čime su se bavili stizali do vrha. Takođe, iza obojice je, pokazuje to dobro proteklih godinu dana, a izvan svake fraze, ostala golema praznina. Uz sve silne razlike koje su između njih dvojice postojale, postoji jedna sličnost, za koju mi se čini da je važna, a ostala je, ako se ne varam, nezabilježena. I Popović i Tijanić, naime, spadaju u one rijetke figure koje su i u vrijeme SFRJ i u vrijeme poslije raspada Jugoslavije igrale veliku ulogu u društvu. Pravnik, advokat, borac za slobodu govora, peticionaš, početkom devedesetih jedan od osnivača "Vremena", antiratni i politički aktivista. S druge strane, novinar i kolumnista osebujnog i nezaboravnog stila, sve više postaje medijski menadžer, svjestan da stilsko umiranje u ljepoti možda i donosi prepoznavanje i malu slavu, ali da su novac i mogućnost stvarnog društvenog uticaja ipak drugdje.

UZOR: U knjizi Beskičmena Španija, filozof Hoze Ortega i Gaset iznosi zavodljivu doktrinu o nastanku društva kao takvog ("nema društva ukoliko među članovima ne postoji svest o pripadništvu istoj grupi"). Citiraću ovdje malo ekstenzivnije razmišljanje ovog originalnog filozofa: "Obilje svedočanstava, pre svega etnoloških, primorava nas na pomisao da se društvo rađa iz nadmoćne privlačnosti koju jedan ili nekoliko pojedinaca zrače prema drugima. Nadmoćnost, izuzetnost određenog pojedinca automatski budi kod ostalih pokretačku snagu privlačenja, sleđenja. Manire, odnosno ponašanje te istaknute ličnosti oduševljeni sledbenici prihvataju kao nadindividualna načela. Ukoliko, dakle, uopšte treba govoriti o nagonu, rekli bismo da se socijalni nagon konkretno sastoji od poriva ka poslušnosti koju neki ljudi osećaju prema čoveku koji je u izvesnom smislu uzoran. Taj dinamički odnos između uzornog čoveka i žudnje okoline da ga sledi, da mu se prilagodi, pojavljuje se u svim društvima, počevši od najprimitivnijih i iskonskih pa sve do onih najrazvijenijih koja su skoro već na izmaku."

Na ovom fonu, mogli bismo, s nešto pretjerivanja, reći da je čitav koncept Druge Srbije, cijelo to društvo, nastao iz nadmoćne privlačnosti Srđe Popovića. Od 1990. godine, kad je osnovao "Vreme", do perioda nakon pada Miloševića, kad se poslije povratka iz Amerike uspostavio kao guru "Peščanika", Srđa Popović je neprestano bio i ostao siva eminencija opozicione Druge Srbije. Obdaren nevjerovatnim šarmom i inteligencijom, intelektualno superioran, rječit, elokventan i ubjedljiv, nesklon afektu u pisanju, sa jasnim i konzistentnim stavovima, sposoban razlikovati važno od nevažnog (što je koliko rijetka, toliko i važna osobina), Popović je za mnoge funkcionisao kao uzor.

Ako postoji opsesivna ideja u njegovom političkom djelovanju, naročito u posljednjih četvrt vijeka života, ona se sastoji iz ubjeđenja da Srbiju treba nepovratno učiniti dijelom Zapada, prvog svijeta. U tome je bio savršeno dosljedan. Ovdje je važno načiniti jednu distinkciju. Postoji Zapad u političkom smislu (misli se prvenstveno na EU i NATO), kao što postoji Zapad u vrijednosnom smislu (liberalna demokratija, individualizam, sloboda mišljenja, okupljanja i govorenja, ljudska prava u najširem smislu). Ova dva smisla se u dobroj mjeri poklapaju, ali ne do kraja. Postavlja se, međutim, pitanje prioriteta: da li je važnije požuriti, pozicionirati se na politički Zapad, pa se onda na miru i polako približavati Zapadnim vrijednostima ili je važnije najprije implementirati vrijednosti, a političko pridruživanje, kad i ako dođe – dođe. Nepovjerljiv prema lokalnoj političkoj eliti, još nepovjerljiviji prema takozvanoj masi, Popović je bio za prvu varijantu, a kao najbrži način za to svojevremeno je vidio neku vrstu strane intervencije i privremenog vanjskog (Zapadnog) tutorstva. U tom smislu (ne zaboravljajući, naravno, nipošto ni humanitarni aspekat cijele stvari onomad, odnosno želju da se završi rat te da se okončaju pogibije i stradanja civila) valja čitati i njegovu podršku ideji o bombardovanju Srbije još početkom devedesetih, kao i ono što mu je nedavno, baš u intervjuu za "Vreme", kao glavni grijeh spočitao Vladeta Janković, tezu "da bi za Srbe jedini lek bio da dožive potpun vojni poraz i kapitulaciju". Besmislen je, međutim, Jankovićev zaključak da "Srđa Popović zapravo nije voleo svoj narod". On je svom narodu želio najbolje, samo što se njegova "dijagnoza" o stanju naroda, a samim tim i o poželjnom "liječenju" razlikovala od Jankovićeve. Nije tu slučajno ni korištenje metafore "lek"; ne ulazeći ovdje u raspravu da li je Popovićeva "dijagnoza" ispravna, savršeno je logičan njegov stav da je dugoročno bolje progutati gorki lijek (koliko god to na kratki rok bilo neprijatno), nego ignorisati "bolest".

POLEMIKA: Sve do pada Miloševića, ono što se obično naziva Drugom Srbijom bilo je, barem izvana gledajući, prilično monolitan pokret. Prva prava pukotina na ovom frontu jest čuvena polemika "vođena na stranicama lista ‘Vreme’ od 1. avgusta do 21. novembra 2002. godine", polemika koju je Olivera Milosavljević prozvala tačkom razlaza. U predgovoru knjizi tako i naslovljenoj, a u koju su uvršteni svi tekstovi iz ove polemike, uz neke za nju usputno vezane, Olivera Milosavljević navodi cijeli niz tema oko kojih se polemika vodila (ratni zločini, Haški sud, NATO bombardovanje SR Jugoslavije, 5. oktobar itd.). Detaljna analiza cijele ove polemike zavređuje zaseban opširan tekst, ali ovdje ću, barem ovlašno, podsjetiti prvenstveno na Popovićeve stavove iznesene prije dvanaest godina. Među 78 tekstova od kojih se polemika sastoji, Popović se iskazuje kao najplodniji i najfrekventniji autor – tu je, naime, devet priloga koje on potpisuje.

Među onima koji su Popoviću kontrirali, najistaknutniji je bio Stojan Cerović. Iskoristivši kao moto pominjanog predgovora dva citata – jedan Popovićev i jedan Cerovićev – Olivera Milosavljević sugeriše kako se polemika u simboličkom smislu može svesti na polemiku između njih dvojice. I zbilja, Srđa Popović se u polemiku uključuje tek nakon što je Cerović, između ostalog, napisao: "Da li je trebalo da objašnjavamo zatucanom narodu da mora da voli NATO bombe? Da li smo morali da verujemo kako su svi oni mostovi porušeni iz razloga pedagoških, da bi Srbi naučili lekciju iz demokratije? Ili iz medicinskih, jer što je lek za bolesnog čoveka to je bomba za lud narod? I da li je uopšte palo dovoljno bombi?" Svoj tekst Kapitulacija pred zločinom, Popović započinje u ličnom intimističkom tonu: "Dragi Stojane, kada smo pravili ‘Vreme’, nisam mogao ni zamisliti da ću se jednog dana dopisivati sa tobom preko ovih stranica", bazirajući suštinu teksta prvenstveno na polemici s Cerovićevim stavom da treba pokazati "dobru volju da se oprosti što se oprostiti može, da se ispolje saosećanje i milosrđe, a ne samo osvetnički bes".

Najkraće rečeno, Popović se zalaže za energičnije "suočavanje sa prošlošću", jer su zločini bili odviše strašni da bi ih se adaktiralo samim činom suđenja počiniocima. Cerović mu na to otpisuje: "Mislio sam da je Milošević naš veliki problem i da u ono vreme nismo morali da pitamo ko nam i zašto pomaže da ga se rešimo. Sad ispada da ništa nije rešeno, da je problem Srbija i svako od nas, to jest da tek sad dolazi najveći posao. Pa, prijatelji, ja ne nameravam da ratujem protiv svoje lične karte. Takva je kakva je. Ako šta drugo ima da se popravi, eto mene." (Usput, usred razmjene vatre između Cerovića i Popovića, u polemiku se, ničim izazvan, uključuje Svetislav Basara. Ne mogu da odolim, a da ne citiram nadahnute redove o "frustriranim, pohlepnim i guzatim babama"; veli, dakle, Basara: "Osećam udeo lične krivice u nepočinstvima čije sam posledice (za razliku od baba) svojim očima video na drinskim sprudovima. Bilo ih je svukuda. Neka Bog dâ da sva izađu na videlo. Neka Bog dâ da smognemo snage da zatražimo oproštaj od sviju koje smo, hteli–ne hteli, zavili u crno. Međutim, ne vidim nijedan razlog da za to pokajanje padamo na kolena pred Biserko, Kandić, Slapšak i buljavi Luković (padeži namerni) koji su od tih nesreća udobno živeli i hoće da žive isto tako zauvek. Ako nemamo bolju savest od tih sablasti, bolje da nas nije."

Ugrubo govoreći, Popović tvrdi da Srbija nema pravo na normalnost, na normalan život, dok se ne suoči do kraja sa zločinima počinjenim u njeno ime. Cerović mu na to, već na kraju polemike, odgovara: "Najzad, žao mi je što nekome to zvuči cinično, ali nikako ne mislim da je bavljenje ratnim zločinima i odgovornošću društva najvažnija obaveza svih nas. Ako pokušam da zamislim zemlju u kojoj se to masovno radi, prvo što pomislim jeste da bih smesta otud pobegao bilo kuda. Da je Miloševićeva Srbija zbilja bila Hitlerova Nemačka, još bih nekako razumeo ove sadističke, ili možda više nekrofilne izlive. Ali kako da to razumemo sad kad ni Miloševića više nema među nama? (…) A zločinima, ratovima i krivicama ovo društvo bavi se koliko može i ume. Bavilo se i ranije i ne znam zašto se tako zaboravlja istorija srpskog otpora koji je najzad srušio Miloševića. Zašto se misli da se sav onaj narod koji je glasao i ustao protiv njega sad ponovo njemu okrenuo. Ako poneko ipak jeste, to je pre svega zasluga Haškog procesa. Zar je taj mehanizam zbilja tako teško razumeti?"

BELI LISTIĆI: I Srđa Popović i Stojan Cerović bili su u prvim redovima otpora Miloševiću, ratnim zločinima i nacionalizmu. U moralnom smislu, a u tom kontekstu, njima je zaludno tražiti mane. Ono po čemu se njihovi stavovi 2002. godine razlikuju, može se svesti na jednu sliku: Cerović vjeruje u mogućnost mira, dok je za Popovića srž društva stalni konflikt. Obojica su, naravno, svjesni važnosti kažnjavanja zločinaca, no Cerović nije želio da živi u društvu u kojem će komemoriranje zločina dokinuti svaku šansu za mirnu sadašnjost i budućnost. U pragmatičnom smislu, međutim, a skladu sa magistralnom idejom nepovratnog prebacivanja Srbije na Zapadni kolosijek, Popović je bio u pravu. U tom kontekstu, on je po pravilu stajao na poziciji udovoljavanja zahtjeva koje su pred Srbiju iznosile Amerika i Evropska unija. Poslije Đinđićeve smrti, kao glavni i najopasniji protivnik promptnih evropskih integracija potvrđuje se Vojislav Koštunica. Pod Popovićevim mentorstvom, faktički cijela Druga Srbija, uključujući i mnoge od onih koji su 2000. godine agitovali za Koštunicu, strastveno ispisuje desetine i stotine tekstova protiv "autističnog premijera". Barem dio potrebe za angažmanom oko utvrđivanja političke pozadine atentata na Đinđića u Popovićevom slučaju nije bio lišen veze sa željom da se Koštunica politički neutrališe. S porazom Koštunice, odnosno sa usponom DS-a i Borisa Tadića na ključne pozicije u državi, srpski brod je, čini se, na čvrstom kursu ka Evropskoj uniji i Zapadu kao metafori, svemu onome, dakle, čemu i Srđa Popović teži. I zaista, slijede hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića te napredak u EU integracijama. Kad se, međutim, pokaže da Boris Tadić ne želi ipak slijediti po svaku cijenu EU agendu, kad se učini da mu je možda više stalo do Zapada u vrijednosnom nego u političkom smislu, kad odbije da slijedi sve evropske zahtjeve, naročito kad je riječ o Kosovu, iz Popovićeveg kružoka dolazi vrhunski gambit – pokret takozvanih bijelih listića.

Malo je tema o kojima je u Srbiji više pisano, nažalost uglavnom nesuvislo, pa ovdje valja ponuditi odmjeren sažetak. Cijela stvar ima, reklo bi se, beletrističku predistoriju. U jednom romanu Žozea Saramaga, naime, građani iskazuju nezadovoljstvo cjelokupnom političkom kastom tako što masovno izlaze na izbore, a velika većina izišlih birača u glasačke kutije ubacuje prazne listiće. Potcrtajmo: važno je da izlazak na izbore bude masovan (nema bojkota, nema apstinencije), a da većina tih glasača ne glasa ni za koga. U kontekstu romana to je ilustracija građanske pobune protiv sistema prividnog izbora. Zagovornici "bijelih listića" u Srbiji spinuju sličnu priču: svi su isti, a ovako ćemo to i da im poručimo. Kao rezultat toga, na predsjedničkim izborima Tomislav Nikolić je pobijedio Borisa Tadića, a kao posljedica te pobjede, iduća vlada se formira oko SPS-a i SNS-a. Privremeno je Ivica Dačić premijer, dok je Aleksandar Vučić prvi potpredsjednik Vlade. Jasno je, međutim, da neće proći dugo prije nego njih dvojica promijene uloge i prije nego se sva realna politička moć skoncentriše kod Vučića. Iako je cijela ova izborna matematika užasno jednostavna, mnogi se još prave da je ne razumiju te vrijedi uložiti napor da im se sve to nacrta.

Oni skloni aboliranju bijelih listića od svake odgovornosti, skloni su reći da ih je bilo premalo, da je fokusiranost na bijele listiće besmislena. To je, naravno, pogrešno. To je kao kad bi neki komentator predizbornih kampanja u Americi kritikovao fokusiranost izbornih štabova demokrata i republikanaca na države kakve su Ohajo ili Florida, države poznate kao swing states, odnosno one za koje se ne može unaprijed pogoditi da li će u njima pobijediti demokratski ili republikanski kandidat. Unaprijed se zna da demokratski kandidat pobjeđuje u Masačusetsu ili Vermontu, kao što se zna da republikanac trijumfuje u Alabami ili Južnoj Karolini, pa u tim državama nema potrebe za prejakom kampanjom. U slučaju Srbije, imajući u vidu sve rezultate izbora nakon Đinđićeve smrti, pa do te presudne 2012. godine, jasno je bilo da radikalski odnosno naprednjački kandidat mora uvijek da bude, u najmanju ruku, nadomak pobjede. Da bi pobijedio, nije mu toliko nužno namaknuti dodatne glasove, koliko oduzeti glasove protivniku. Bijeli listići u tom su savršeno uspjeli.

POGUBLJENOST LAŽNIH UZORA: Za razliku od brojnih njegovih sljedbenika, Srđa Popović nipošto nije bio politički naivan. On je morao znati da je poželjna posljedica pokreta bijelih listića poraz DS-a, odnosno pobjeda SNS-a. Iza svega je morala da stoji spekulacija (vjerovatno na neki način unaprijed ovjerena) da će posao pridruživanja Evropskoj uniji Vučić i SNS voditi efikasnije. Tako je naposljetku i ispalo. Srđa Popović je zapravo umro u onom trenutku kad su ljudi koji su čak i personalno oličavali politiku čiji je on bio najogorčeniji protivnik počeli u praksi da sprovode njegov program. To je paradoks koji bi on znao da cijeni, ali koji njegove samozvane sljedbenike dovodi do ludila. Popović je – rekli smo – znao da razlikuje važno od nevažnog, a iz njegove perspektive važno je bilo približavanje Srbije Zapadu.

Nakon njegove smrti, mada ne i jako dugo, tu je liniju uspjevala da nastavi Vesna Pešić. Njene pohvale Dačiću i Vučiću u kontekstu Briselskog sporazuma dokaz su tome. Kasnije je, međutim, i ona pala pod uticaj lažnih uzora. Vratio se nakratko Hoze Ortega i Gaset. On kaže ovako: "Nasuprot autentičnoj uzornosti, postoji lažna i isprazna uzornost. Prva razlika između njih je u tome što istinski uzornom čoveku nikada nije bio cilj da to zaista postane. (…) Kod lažnog uzora duhovna trajektorija suprotnog je smera. On neposredno odlučuje da bude uzor; u čemu i na koji način drugorazredno je pitanje, koje će kasnije pokušati da reši. Ne zanima ga nikakvo određeno delanje; ni u čemu ne oseća glad za savršenstvom. Jedino što ga privlači, jedino za čim žudi jeste taj socijalni efekat savršenstva – uzornost. Ne želi da bude veliki lovac ili veliki ratnik, ni dobar, ni mudar, niti svetac. Ne želi, u stvari, duboko u sebi, da bude bilo šta. Jedino želi da bude drugima, u tuđim očima, obrazac i model. (…) Otuda sledi druga korenita razlika između jednog i drugog tipa uzornosti. Dobar uzor ne može to biti ukoliko nije plodotvoran, tvorac nečega. Loš uzor ne stvara ništa pozitivno ni vredno. Nije istinski umešan, niti mudar, pa čak ni dobar. Onaj ko ima nameru da bude dobar u očima drugih, nije to uistinu. Vidite kako je namera da se bude uzoran, u samoj svojoj suštini, oličenje nemorala. Jalovost lažnog uzora neumitna je posledica njegove namere. (…) Lažni uzor nije svetac, već svetac na kvadrat."

U ovaj opis lažnih uzora savršeno se uklapaju likovi koji jalovo i neuspješno pokušavaju da zamijene Srđu Popovića. Najeklatantniji i najtužniji primjer tu je definitivno Dejan Ilić, koji nakon Popovićeve smrti koristi svaku priliku da na "Peščaniku" objavi kakav programski tekst, sve jedan promašeniji od drugog. Tematski gledano, pogubljenost Druge Srbije nakon Popovićeve smrti ponajbolje se vidjela u kontekstu teme drona na utakmici Srbija – Albanija. Tako je, recimo, Branislav Dimitrijević u hvaljenom tekstu Visok rizik kritikovao RTS jer se "kada su krenule uznemirujuće scene na terenu tokom utakmice Srbija – Albanija reditelj prenosa opredelio za džonfordovski total dok se komentator upinjao da objasni kako se zapravo ništa posebno nije dogodilo". Takav potez Dimitrijević koristi da bi današnju Srbiju usporedio sa Čaušeskuovom Rumunijom, a RTS sa Čaušeskuovom televizijom, blaženo nesvjestan da se RTS zapravo ponio sasvim evropski, odnosno u skladu sa UEFA direktivama za prenose kada se dese incidenti na stadionu. Cijela Druga Srbija se poslije Popovićeve smrti ponaša kao fudbalski tim bez trenera ili orkestar bez dirigenta.

ZASTAVE I VERNOST: Nakon Popovićeve smrti, lavovski dio aktivnosti Druge Srbije preselio se na tzv. društvene mreže. Pa tako 15. oktobra 2014. godine, o 25. godišnjici smrti Danila Kiša, a u kontekstu drona i "zastave" Lana Budimlić, persona čiji cjelokupan simbolički javni kapital počiva na privatnoj vezi sa Srđom Popovićem, na svom Tviter profilu poručuje: "Neka se stotinu zastava vije, nijedna moja nije. (Kiš)." Drugosrbijanska krema to podržava putem 10 retvitova i 57 fejvova. Niko očito pojma nema da pomenuta fraza nema nikakve veze sa Danilom Kišom. Riječ je o varijaciji na distih Miloša Crnjanskog "nijedna trobojka što se vije,/ naša nije". Fraza o stotinu zastava ne postoji nigdje u Kišovom opusu; postoji samo apokrifna pričica iz sjećanja Predraga Matvejevića. Iz današnje drugosrbijanske perspektive, perspektive neosviješćenog "prosvjećenog antijugoslovenstva", iz koje se i na antifašizmu insistira samo iz afekta, Crnjanski nema poželjnu seksi auru. Zato je tu Kiš, kao univerzalni prazni označitelj.

Lavovski dio današnjeg kritičkog djelovanja ostataka Druge Srbije spram Vučićevog režima takođe se svodi na afekat. Naoko paradoksalno, ali najveći Vučićevi kritičari kao da su od njega preuzeli jednu od najiritantnijih njegovih osobina: snažnu emotivizaciju javnog diskursa. Svaki njihov pokušaj političke kritike pun je šokiranosti, osupnutosti, zgražavanja, velikih, a šupljih riječi. Ima ona divna Kafkina fraza kojom je on opisao Dikensove junake: "hladnoća srca prikrivena pretjeranim izlivom osjećanja". I hladnoću i prazninu, a naročito pogubljenost svoju nakon Popovićeve smrti, vertikale Druge Srbije prikrivaju uglavnom pretjeranim izlivima osjećanja. Smrt Srđe Popovića bolno je ogolila njihovo mediokritetstvo. Niko se više ne javlja na telefon kad se okrene broj koji su godinama okretali da im se kaže šta da o nečemu misle. Smrću Srđe Popovića Druga Srbija se raspala. (Ponovimo, "nema društva ukoliko među članovima ne postoji svest o pripadništvu istoj grupi".) I ponovo je tu nešto što je paradoks samo na prvu loptu: iako se o njegovoj zaostavštini najviše brine "Peščanik", na tragu Popovićeve politike više su ostale "E-novine". Ne govorim ovdje, naravno, ni o književnom stilu ni o moralu, govorim samo o politici. Dok god vodi brz i efikasan program evropeizacije i prebacivanja Srbije na Zapadni kolosijek, Vučić zaslužuje neupitnu podršku – tako glasi (neispisani) politički program "E-novina". Iza svega toga stoji, naravno, Petar Luković, koji je makar čuven kao zlopamtilo, bio spreman oprostiti Basari što ga je izvrijeđao kao rijetko ko u životu, a sve zarad velikog cilja. (Zlobnik bi rekao da njihova recentna sloga podsjeća na bračne parove koje je poslije godina i godina žučnih svađa izmirila prinova. Beba zbilja zna tako da djeluje.) Rijetke kritike koje Vučiću adresira taj kružok tiču se svake mogućnosti da evropski kurs bude usporen ili poljuljan. Sve ostalo, cenzura, medijsko jednoumlje, naznake diktature, prepuštaju "estetičarima" iz "Peščanika".

TELEVIZIJA I POLITIKA: Medijska tematika vraća nas naposljetku i Aleksandru Tijaniću. Za razliku od Srđe Popovića koji je bio strateg i mislilac, Tijanić je bio operativac. Iako je bio jugoslovenska medijska zvijezda i uticajni kolumnista u vremenu kad su i taj pridjev i ta imenica imali mnogo veću težinu nego danas, Tijanić je na vrijeme shvatio da autorsko novinarstvo ne mijenja svijet, odnosno da ga ne mijenja dovoljno brzo. Mijenja ga zapravo samo kao u onim patetičnim književničkim samoapologijama: ako promijenite intimno jednog svog čitaoca, pa još jednog, pa još jednog, i tako dalje, i društvo kome vaši čitaoci pripadaju će se s vremenom samo po sebi, automatski, promijeniti. Tijaniću to nije bilo dovoljno brzo. Otud ta promjena kod Tijanića koja počinje početkom devedesetih otkad se njegov modus operandi svodi na dvije silnice: bliskost s vlastima i televizijsko menadžerisanje (što skoro uvijek mora da ide zajedno). U posljednje dvije decenije života on je vodio tri televizije (TV Politika, BK Televizija, RTS) i bio na dvije eminentno političke funkcije (ministar informisanja u vladi Mirka Marjanovića, savjetnik Vojislava Koštunice za medije i informisanje). Tijanić nije bio čovjek dugoročne vizije, ali jest bio neko ko kratkoročne ciljeve uspješno ostvaruje. Kratkoročne ciljeve je opet relativno često mijenjao, obično u skladu s politikom kojoj je trenutno bio blizak.

EVROPSKA SRBIJA: Ironično je pomalo da su Popović i Tijanić umrli u trenutku kad su valjda po prvi put od početka devedesetih bili generalno na istoj političkoj liniji. Jedna od rijetkih stvari koje su ih u tom periodu spajale jest odbojnost prema personalnim nosiocima politike SNS-a. Ipak, sada je upravo SNS počeo najefikasnije da sprovodi politiku s kojom su se obojica, svaki na svoj način, mogli identifikovati. Televizija koja je za njegovog mandata počela da se samoreklamira kao "javni servis evropske Srbije" izvinila se i službeno "građanima Srbije i regiona koji su devedesetih godina prošlog veka u tadašnjem programu kuće bili predmet uvreda, kleveta i govora mržnje". Ako je suditi po načinu na koji je u svojim posljednjim godinama vodio RTS, pa i prema posljednjim javnim istupima, poput famoznog predavanja na FPN-u, čini se da je i Aleksandar Tijanić prihvatio ideju da je najbolja stvar za Srbiju bezuslovno pozapadnjenje. Pod sigurnim evroatlantskim kišobranom, lakše će se doći i do intelektualne i svake druge obnove, tako je, čini se, mislio. I Tijanićevi sljedbenici, međutim, pogubljeni su poput Popovićevih. I ponovo je pretjeranost najbolji simptom njihove izgubljenosti. Dragan J. Vučićević, kao najambiciozniji Tijanićev imitator, svojom skoro karikaturalnom prorežimskom gorljivošću proizvodi zapravo kontraefekat. Za razliku od Tijanića, on očito ne zna da suština spina nije spin sam po sebi, nego ono što spinom kreiraš ili skrivaš. Kao što u političkom novinarstvu ne bi trebalo da bude larpurlartizama, odnosno kao što je u žanru komentara, za razliku od kolumne, važnije šta kažeš nego kako to kažeš, mjera uspjeha novinarstva u službi politike nije u količini truda i poltronstva, nego u efektu koji postižeš. U tom smislu, Tijanić je znao da kad imaš proaktivnu poziciju, kad si na vlasti, u sedlu što se kaže, onda nema potrebe za vatrometima, dimnim zavjesama i histerijom; u takvoj situaciji – manje je više.

DIVLJE DRUŠTVO: Poslije godinu dana, savršeno je jasno, nezavisno od toga jeste li voljeli Popovića i Tijanića, odnosno kojeg ste od njih voljeli, da je bez njih dvojice Srbija mnogo više divlje društvo nego što je bila. I unutar drugosrbijanske opozicije i unutar televizijskog mainstreama, s njima dvojicom su procesi bili jasniji, a margine šire. Uz silne razlike između njih dvojice (da to zbog "svetaca na kvadrat" potenciramo i posljednji put), u godini dana poslije njihove smrti, iskristalisala se još jedna sličnost: oni su bili ljudi spremni da preuzmu odgovornost, da donesu odluku, makar ta odluka bila i pogrešna, da pobijede strah, i svoj i tuđi. Igor Mandić je ovih dana primijetio da čim osjeti kako ga je strah neke rečenice on je odmah napiše. Slično su u javnosti djelovali Srđa Popović i Aleksandar Tijanić, pobjeđujući strah koji ih je hvatao od pomisli da će upravo čovjek koji je personifikovao mnogo toga protiv čega su se decenijama borili bolje voditi politiku za čiji krajnji cilj misle da je poželjan nego brojni njihovi prijatelji i sličnomišljenici. Obojica su bili skloni da se okružuju "korisnim idiotima" koji su za njih obavljali poslove kojim nisu htjeli da prljaju ruke. Kako to u istoriji biva, ti "korisni idioti" koji su ih nadživjeli izgubili su svoju korisnost, a u javnosti su po inerciji nastavili da djeluju te se iskazuju kao ono što zaista jesu. Otud ta silna kakofonija i histerija na srpskoj takozvanoj opozicionoj sceni gdje Vučića najoštrije napadaju upravo oni čiju politiku on uspješno i efikasno sprovodi. Otud oprez i odlaganje kod onih mudrijih, izbjegavanje zauzimanja stava, čekanje da vrijeme potvrdi ono što su dalekovidi, kojih više nema, vidjeli unaprijed. A nije da situacija ne vapi za konkretnim stavom. Na globalnoj sceni desile su se u protekloj godini (geo)političke promjene koje i te kako utiču i na državni kurs Srbije. Srđa Popović bi zasigurno znao da se postavi tako da utiče pozitivno na održavanje kursa koji je on smatrao ispravnim. Njega, međutim, nema, a "korisni idioti" iz njegove okoline sada ljuljaju brod nesvjesni da ga okreću u suprotnom pravcu. Mala je njihova snaga i teško da mogu išta učiniti. Gospođa Istorija, međutim, nije lišena smisla za ironiju. Možda slučaj udesi da, kao u parafrazi onog Geteovog stiha, uvide kako su upravo oni učinili da se ostvari ono čega su se najviše bojali.