Mozaik

Lektira

Put koji vodi iz Kerkabarabaša, sa Eolskom harfom

foto: mark tompson

Gorki talog detinjstva

S proleća prošle godine u Americi je objavljena knjiga Marka Tompsona Birth Certificate, s podnaslovom The Story of Danilo Kiš. "Vreme" je o njoj opširno pisalo u dva navrata (brojevi 1162 i 1179). Prevod ove knjige, najkompletnije do sada napisane biografije Danila Kiša, pod naslovom Izvod iz knjige rođenih u toku ovog meseca objaviće beogradska izdavačka kuća "Clio". Knjigu je sa engleskog preveo Muharem Bazdulj. Uz saglasnost izdavača, u ovom broju "Vremena" prenosimo jedno poglavlje iz Tompsonove knjige, u kojem autor, između ostalog, piše o svojoj poseti Kerkabarabašu, selu u kojem je porodica Kiš provela najveći deo Drugog svetskog rata

"…Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu…"

Kerkabarabaš (broj stanovnika: 303) nalazi se pri dnu jugozapadnog ugla Mađarske, usred terena koji se na jugu spušta do mirne vode sivozelene rike Mure. Slovenija je samo pola sata daleko, Hrvatska nešto dalje. Gradići su uspavani. Listopadne šume, telegrafski stubovi i okrugli crvenkasti crkveni zvonici su sve što se vidi na horizontu. Kad se pređe granica, put se diže i spušta, pa se ponovo spušta, prolazeći kraj seoskih kuća od cigle na čijim dimnjacima se gnezde rode. Zvuci saobraćaja jedva da se čuju po šumama i poljima.

Stigli smo u selo jedne vlažne letnje nedelje, krajem prošlog veka, i provezli se starim ispucalim putem pokraj zapuštenih voćnjaka i niskih kuća sa oronulim prozorima i krovovima od crepova obraslih mahovinom. U toku je bila gradnja seoskog gasovoda. U kafani je sedela grupica muškaraca. Objasnili smo im zašto smo tu, a jedan muškarac je raširio ruke i nasmešio se: "Moj drug Dani!" Bio je to Ištvan Molnar, čiji otac Šandor je, kao tadašnji gradonačelnik, potpisao Miličine papire u kojima je stajalo da su ona i Eduard venčani; da je "zbog jevrejske nacionalnosti", Eduard odveden u Nemačku "gde su ga ubili"; da nije sarađivao sa "okupatorom"; da se ona nije ponovo udavala niti prekršila zakon. (Ovi dokumenti su bili potrebni da bi ona stekla pravo na jugoslovensku penziju.)

Ištvan nas je upoznao sa nekoliko komšija, a onda su krenule njihove kolektivne uspomene. Dani je voleo životinje. Pas lutalica zvani Dingo stalno ga je pratio unaokolo. Ištvan je bio pet-šest godina stariji od Danija, ali su zajedno muzli krave. Milica je plela džempere za decu Molnarovih i vezla zavese za njihovu majku, a ona joj je plaćala hranom. Eduard je bio visok i mršav; dobro je pevao. Živeli su u nekoj vrsti šupe iza kuće Konovih, u kojoj je bila prodavnica s malom tezgom. Prodavali su sve i svašta: hranu, kvasac, petrolej.

(Porodična prodavnica se pominje u Bašti, pepelu u fragmentima koji kao da se gledaju pod povećalom:

tamna niska prostorija koja miriše na petrolej, sapun, cikoriju i čaj od kamilice. Velike reklame od emajla, plave i crvene, ispaljuju svoje epigrame, kratke i sažete, u korist cikorije firme Franck. Na drugom krilu vrata vodi se kampanja, puna zaslepljujućih obećanja, u korist imalina marke Schmoll. A pored larošfukoovski ozbiljne maksime o zdravim i blistavim zubima, čiji se porcelanski sjaj postiže pastom za zube marke Kalodont, koja još daje ustima svežinu i ukus šumskih jagoda, stoji prikačena rajsneglom cedulja od nazupčane hartije za štanicle. Na njoj je moja strina Neti ispisala mastiljavom olovkom svoju pitijsku i proročku rečenicu: "U ponedeljak sledeći po nedelji 11. feb. 1942 biće šećer cena po kilogramu 200 Penga a u kocke 230 Penga."

U Peščaniku je prodavnica prikazana mnogo drugačije, iz perspektive E.S.-a, koji gori od netrpeljivosti prema svom nećaku koji vodi radnju i prema selu u koje ga je sudbina zarobila:

On vam ne bi ni za živu glavu proširio ili modernizovao svoju radnju, niti bi proširio klasičnu listu maloprodajnih artikala iz svog dućana: petrolej, šećer, mast za obuću (u dve boje), pertle za cipele (dve dužine), sveće, muholovke, jevtini bomboni, itd. On misli da bi nabavkom nekog drugog artikla, kao što su, na primer, toaletni sapun, kolonjska voda ili čak električni opasač, mogao da izazove podozrenje seljaka i vlasti. Uz to, boji se da bi ga seljaci mogli proglasiti modernistom i pornografom, razbijačem patrijarhalnog načina života… Rekao sam toaletni sapun, a reč je o običnom domaćem sapunu od živinskih otpadaka. Taj je sapun kupio od nekog seljaka, za slučaj da mu neko zatraži sapun, neki građanin ili oficir ili putnik-namernik. Sklon sam, međutim, da poverujem da je taj smrdljivi sapun dobavio da bi ga prodao meni. Ne vidim ko bi drugi danas na selu kupovao sapun.)

Eduard je imao dobru penziju jer je bio glavni železnički inspektor, ali je porodica bila vrlo siromašna. Milica je bila vrlo fina, rafinirana žena, dobro prihvaćena u selu, mada je došla iz Jugoslavije, a selo je bilo katoličko sa samo jednom jevrejskom porodicom. Svako selo je imalo po jednu jevrejsku porodicu. Ištvanov stric i Eduard su žestoko pijančili; posle bi spavali na senu. Eduard je puno pio i loše se odnosio prema svojoj ženi. Ona je bila jako lepa, a on je bio ljubomoran. Bio je dobar prema deci, ali ne i prema njoj.

Kako su se, pitao sam, seljani ponašali prema toj jevrejskoj porodici? – Nije bilo problema. Bili su tu već generacijama, bili su deo sela. Davali bi nam robu na kredit kad nismo imali novca. Znali su u svom dvorištu da postave šator i organizuju zabave. Tada su ljudi bili međusobno bliži nego danas. Danas ovde žive dve ciganske porodice. Nakon što su im 1944. odveli oca, porodica je ostala bez ičega.

Kako su ga odveli? – Bilo je to usred noći. Verovatno su došli Nemci. Sve su ih odveli i svi su umrli. Jedna tetka je preživela; ona je u Budimpešti. Pričala je da je videla Mengelea. Dani je čuvao stoku. Kad je prolazila nemačka vojska, pratili smo ih putem: nikad nismo videli ništa slično! Majka je vezla po celi dan i noć. Deca su išla bosa jer nisu imali novca za obuću. Davali smo im džema i još nekih stvari, zvali ih na ručak. Kako su lepa bila deca! Crna kosa i plave oči! Druga deca su dolazila samo da bi videla lepu jevrejsku devojčicu. Do 1944. ništa im nije falilo.

Dani je išao u osnovnu školu četiri godine, ovde u selu. Sada je škola zatvorena. Srednja škola je u nekoliko kilometara udaljenoj Zalabakši. – Je li bio nesrećan u školi? – Ne! Bio je srećan. Dobro se uklopio. Učiteljica je bila jako stroga; tukla je decu. Shvatila je da Dani ima dara za pisanje. Nisu ga zanimali veronauka ni matematika. Uvek je bio pričljiv, voleo je da nastupa, stalno su oko njega bila druga deca. Išao je ovde i u srednju školu godinu dana, a onda se porodica preselila.

Možete li da nam pokažete kuću Konovih? – Ne, srušena je. Stajala je prazna trideset godina, a onda je nekom zatrebala zemlja, u opštini su dali dozvolu za rušenje, pa je napravljena nova kuća.

Jedna komšinica se uključila u razgovor. – Da, sećam ga se, naravno da ga se sećam. Otac je pokušavao da sakrije žutu zvezdu na svom smeđem kaputu, pokrivao ju je rukom da je ljudi ne vide. – Imitirala je Eduardovo držanje ruke, koje je umesto da sakrije zvezdu samo privlačilo pažnju.

Dani je bio zgodan dečak, ali sestra mu je bila prelepa. Otac je odveden jer je bio Jevrejin. Zatim su vodili težak život. Ljudi su im pomagali koliko su mogli, iz samilosti su im davali hleba, ali bio je rat i nikom nije bilo lako. Otac je bio pametan, a i Dani je bio pametan. Dobro mu je išlo. – Jao, kako je devojčica bila lepa, kako se ono zvala, Danica, tako je, crna kosa, bleda koža, plave oči. – Kao majka. Dani je ličio na oca. Živahan dečko, mali vrag. – Davali bismo im mleka i krompira, kao platu za neke posliće. – Majka je bila baš dobra žena, stalno je vezla i plela. – Otac se stalno šetao šumom i puno je fotografisao, pa su ljudi mislili da je špijun. Pluća su mu bila loša. – Nikom nije smetao, sa svakim bi prijateljski popričao, divan čovek. Ništa se loše o njemu ne može reći. – Odveli su Jevreje jer je Hitler tako naredio. – Šteta što nisu odveli više Cigana, njih će sada da bude više nego Mađara. – Kada smo u novinama čitali nekrolog Daniju, celo se selo okupilo jer smo bili ponosni što je tako slavan čovek došao iz našeg sela.

Slikali smo Kišove školske drugove, zahvalno se pozdravili s njima i pošli da vidimo mesto gde su živeli Konovi. Najlepša kuća u selu sad je bila na tom mestu, na uglu ulice. Dva sprata, sa zabatima i krovnim prozorom prema ulici. Zavese od gaze iza prozora sa duplim staklom, odškrinutim, s kapcima od lakiranog drveta. U dvorištu je bio mali šator. Pozvonili smo, ali nam niko nije otvorio. Vreme nam je teklo kroz prste kao pesak. Nastavili smo putem i prišli imanju s druge strane: dvorište od oko dve hiljade kvadratnih metara neravne zemlje, "ustalasane", kako bi Kiš rekao u Peščaniku, nasred kojeg je sada, od svih stvari, ležala gomila drvene građe, baš na mestu gde je valjda nekada stajala ona šupa.

(Evo opisa iz Bašte, pepela: "…naš novi stan, "kuća za poslugu" iz doba feudalizma, pusta i oronula, iz onih davnih mitskih vremena kada je moj pokojni deda po ocu, Maks, imao četvoropreg i poslugu. To su dve niske sumračne prostorije nabijene ilovačom, koja u proleće počinje da se raskravljuje, da se razmeće nekom lažnom gravidnošću, a u stvari sasvim jalova, nesposobna da istera makar zrno korova. Iz greda na tavanici toči se smola, pocrnela od čađi i pomešana s njom, zatim dugo visi, oklevajući, narasta i pupi kao kap zgrušale crne krvi.")

Na trenutak sam pomislio da ta drvena građa predstavlja ostatke te njihove kolibe. To je bilo nemoguće, jer je ona srušena malo nakon Kišove posete iz sredine šezdesetih godina, što je bio jedini njegov povratak u Kerkabarabaš nakon 1947. godine. Godinama nakon posete, opisao je kuću, kao da ništa osim golih činjenica ne može da izrazi njegovo nesmanjeno gađenje, niti da iscrta dimenzije tolikog jada:

Spolja:

Kuću s jedne strane zaklanja seoska kurija, s druge drvena štala, a sa lica nisko stablo bukve. Kuća je od blata, krov od potamnele cigle koja je mestimice razbijena ili razmaknuta. Vrata su niska, tako da odrasla osoba može da uđe samo ako se sagne do pojasa. Prema drvetu, koje se nalazi na nekih desetak metara od izbe, gleda jedan prozor površine pola m2. Taj se prozor otvara prema vani. S druge strane, prema "bašti", gde se nalazi latrina i zapušten komad neobrađene zemlje zarasle u korov, gleda okrugao svetlarnik ugrađen direktno u zid. Taj je prozor delimično razbijen. Otvor je zatrpan krpama.

Iznutra:

Prostorija je podeljena tankim zidom od blata na dva dela: veći, 2×2, i manji 2×1. Prvi se naziva "spavaćom sobom" a drugi "kuhinjom". Zidovi su okrečeni oker bojom, koja se dobija kada se u mlakoj vodi rastvori ilovača. Pod uticajem vlage i sunca, taj se sloj potklobučuje ili se na njemu stvaraju pukotine nalik na krljušti ili na izbledela platna starih majstora. Pod je nabijen takođe ilovačom koja je u odnosu na površinu dvorišta niža za nekoliko santimetara. Za sparnih dana ilovača zaudara na mokraću. (Ovde je nekad bila štala.)

U većoj prostoriji nalaze se dva drvena kreveta i dva ormana odmaknuta od zida nekih desetak santimetara. Na podu je, ukoso, prostrta krpara – od ulaznih vrata do kuhinje. U kuhinji, u uglu, nalazi se jedan limeni šporet, dva-tri lonca koja vise na velikim ekserima i jedan drveni sanduk koji služi kao ležaj i kao ostava. Kraj šporeta se nalazi gomila gnjilih i vlažnih šišarki koje služe za loženje. U kujni je gust dim, tako gust da se oni koji sede na sanduku ili na drvenim niskim hoklicama jedva vide. Glasovi im dopiru kroz dim kao kroz vodu.

"Tu je stajao budilnik, na ovom ekseru", kažem čoveku koji me je dovezao iz Pešte kolima. "Odneo ga je neki pijani ruski vojnik, četrdeset i pete."

"Ovde će stajati ploča", kaže čovek ironično u času kada smo izašli. "Na njoj će pisati: OVDE JE ŽIVEO JUGOSLOVENSKI KNJIŽEVNIK D. K. OD 1942. DO 1947."

"Srećom, kuća je predviđena za rušenje", kažem.

"Šteta", kaže čovek koji me je dovezao iz Budimpešte kolima. "Da imam foto-aparat snimio bih ovo."

U vreme kad je ovo napisao, verovatno 1983. godine, Kiš je znao da nijedno drugo mesto na kojem je živeo nakon 1947, a i nijedno na kojem će tek da živi, neće moći da mu toliko znači.


———–

Napuštajući selo, gledajući kako se telegrafski stubovi dižu i tonu na rubu vidnog polja, shvatio sam da je i Kiš video isti prizor kad je kao odrasla osoba jedini put posetio selo; i da je to zapravo proizvelo prelepu metaforu u epilogu Ranih jada.

Neko je pomenuo da su Eduardovi preci sahranjeni na jevrejskom groblju nedaleko od sela. Proveli smo sate i sate na tragu te informacije, probijajući se kroz korov i dešifrujući natpise na nadgrobnim pločama na grobljima uz cestu. Nismo našli niti jednog Kohna, Kona, Kissa ili Kisa. Na obodu Zalaegersega smo tražili sinagogu, tu gde je bilo srce geta iz Drugog svetskog rata u koji je Eduard Kiš odveden 1944. Ulice su bile čiste i prazne. Hram je pretvoren u koncertnu salu i izložbeni paviljon, s rozikastom fasadom sličnom boji lososa, sa aseptičnom unutrašnjošću s redovima stolica na rasklapanje. Naša minijaturna potraga to je prestala. Šta bi joj bila svrha? Legije amnezije su nepobedive: sponzorisane od strane države, lukavo kamuflirane u časne komemoratore. Godinama kasnije, pesma Vislave Šimborske razrešila je u meni to iskustvo, objasnivši zašto zaborav i počast ne moraju biti antiteze. "Kraj i početak" je pesma koja govori o potrebnom iščezavanju traumatičnih sećanja, nakon ratova:

…Oni što su znali
o čemu se ovde radilo,
moraju ustupiti mesto onima
što znaju malo.
I manje od malo.
Odnosno, isto što i ništa.


———–

Kiš je upisan u seosku osnovnu školu kao "Kiss, Daniel". Mesto rođenja: "Szabadka, Mađarska". Vera: "Pravoslavna" (kao u krštenici). Pohađao je tu školu četiri godinu, plus još godinu dana srednje škole u susednom selu. On i Danica bi ponekad delili jedan par cipela; po lošem vremenu, u školu su išli naizmenično, jedan dan on, drugi ona. Ona se seća da je njen mlađi brat bio najbolji đak u razredu, da se isticao u svim predmetima. Seća se takođe da je učiteljica bila stroga prema njima jer su bili Jevreji. Po Kišovim rečima, ona je bila simpatizerka fašista koja je, uprkos tome, znala biti ljubazna prema njima. Shvatala je koliko je Kiš neobičan. Jedna od tema za pismene zadatke bila je "Šta ću biti kad odrastem". Danilo, koji je u to doba ima deset ili jedanaest godina, smatrao je pretencioznim da napiše "pisac", a opasnim da napiše "pesnik" (jer to bi prizvalo podrugivanje seoske dece). "Pa sam", sećao se "napisao da ću se baviti ‘nekom vrstom intelektualnog rada’. Učiteljica je pitala: ‘Kako ti misliš?’ Nije bila iznenađena."

Učiteljica se pobrinula da Danica i Danilo pohađaju časove veronauke. Časovi katehizisa, sa katoličkom podukom u formi pitanja i odgovora, bili su za njih nešto novo. Danica kaže da oni kod kuće nisu praktikovali nikakve religijske rituale, izuzev majčinih molitvi za decu pred spavanje, molitvi koje su i oni naučili na pamet. Među ono malo stvari koje je Milica imala, bila je i slika Bogorodice.

U Bašti, pepelu Andijevo iskustvo progona i bega u selo navodi ga na pomisao da je njegova porodica kažnjena za grehove. I on sam mora da je kriv za nešto – ali za šta? Njegov susret s pričama iz Starog zaveta je važan jer mu se čini da one nude odgovor. Očajan u traženju smisla u svojoj situaciji, on želi da bude ministrant u seoskoj crkvi. No biva mu zabranjeno, kao i Daniju u stvarnom životu, da se krizma i pričesti, i tako se oslobodi "strašnog bremena" svojih greha. Nemoćan da doživi crkvu koja poseduje blizak i prodoran autoritet drukčije nego kao svemoćnu, Andi logično počinje da sumnja da probleme njegovom ocu stvara seoska kongregacija, čiji agenti špijuniraju jadnog zbunjenog Eduarda dok se šeta okolinom sela.

Dugo vremena kasnije, Kiš će opisati svoju unutrašnjo-spoljašnju poziciju dečaka koji bi u selu hteo da bude katolik:

Sve to bejaše za mene samo povod za kaznu i mučenje, ta lirska patetika katoličkog rituala, ministranti u čipki i satenu, sa zvončićima u ruci, u svečanom dijalogu, na latinskom, sa seoskim plebanosem, to pevanje pastve, taj harmonijum, čiji su zvuci uznosili dušu u nebesa, a kad sam jednom, milošću naše učiteljice (koja je, očigledno, želela time da zadobije za nas indulgenciju seoskih fašista) postao glavni koledar, obučen u mađarske široke seoske gaće od lana, sa prslukom, šeširom i čikoškim bićem, i nosio sa školskim drugovima po kućama vetrep sa Vitlejemskim Novorođenčetom i kraljevima-daronoscima napravljenim od drveta i krpa – to je za mene bilo takođe mučenje duše, jer sam znao, pevajući pred vratima seoskih kuća –"Ustajmo, pastiri" – da sam ovde samo slučajno, milošću i dobrotom gospođe učiteljice.

U takvom Andijevom stanju duha, Mala školska Biblija postaje "kvintesencija svih čudesa, svih mitova i legendi, velikih dela i užasa". Kao izvor mitova o moralu, ona istovremeno i pritiska i hrani Danijevu imaginaciju. Gravure kojim je ilustrovana čine da se oseća "kao svedok, kao u nekom transcendentnom povratku unazad, kao da prisustvujem samim događajima."

Jedna priča ga muči više od ostalih. "Ja sam tu biblijsku dramu potopa doživljavao svaki put iznova kao svoju sopstvenu dramu." Da li će nestati ili biti spasen kao Noje i njegova porodica? Zamišlja naizmenice oba ishoda: "sedeo sam u Nojevoj barci i davio se u moru sa grešnicima." Ipak, u dubini duše zna da za njega ne bi bilo mesta na barci:

pa sam drhtao u majčinom krilu, zavijen u prokislo ćebe, na krovu neke kuće, zajedno sa onom šačicom ljudi koji su još preostali, svesni u svakom trenutku da im je ovo poslednje utočište, a kiša jednako pljušti, biblijski. Ja zajedno s tim ljudima izgaram u plamenu kajanja, na krovu kuće kao na koralnom sprudu nasred mora, dok naokolo plivaju nadute lešine životinja i ljudi, belasaju se kao ribe lešine male, tek rođene dece, kao i zborana, dlakava tela staraca. A taj u kaftan zavijeni čovek sa ludačkim sjajem u očima, s rukama dignutim k nebu, to je moj otac, grešni prorok i lažni apostol. I dok se voda diže, santimetar po santimetar, neumoljivo, pretvarajući sve u jedno golemo, tečno ništa, na moru, u tamnoj daljini pluta Nojeva lađa kao kakav veliki plod iz koga će proklijati ljudi, zveri i bilje, plovi ta velika laboratorija života puna sperme ljudske i životinjske, specimena svake vrste, sortiranih i obeleženih etiketama s latinskim natpisima, kao u apoteci, s mladim tek proklijalim lukom i krompirom, s jabukama sortiranim u drvene sanduke kao u kakvoj piljarnici, s narandžama i limunovima koji kriju u sebi zrno svetlosti i večnosti, s pticama u kavezima, koje će uskoro oploditi vazduh sitnim semenjem svog ćijukanja i oplemeniti pustinjsku golotinju neba bravurama svog lēta.

(Andijeva imaginacija leči se kroz praksu svoje nezaustavljive moći dok ne ćijukne poput tih ptica, pretvarajući viziju propasti u viziju novog početka. Noje, koji bira primerke da bi sačuvao vrste, jeste umetnička figura koja se trudi da rafinira i kondenzuje, da što bolje iskaže univerzalnost.)

Kad njegovog oca i druge rođake poteraju u geto u Zalaegersegu, sa onoliko stvari koliko mogu natovariti na konjska kola, Andi vidi kako "potomci Noja odlaze u smrt kao faraoni u mir svojih veličanstvenih piramida, noseći sa sobom sva svoja ovozemaljska dobra, naivno". Čak i seoske životinje osećaju "nadolazak nekog velikog, apokaliptičnog potopa".

Priča o Noju upletena je i u teksturu Peščanika, u zloslutnim slikama koje se javljaju na površini opsednutog uma E.S.-a. Zidne tapete u njegovoj kolibi dekorisane su mnogobrojnim saonicama koje se "zbog mnogostruko ponovljenog sivog crteža… svode na jedne jedine": "To su starinske saonice sa visokim zavrnutim salincima koji im daju oblik korablje." Meditirajući o krompiru, on izražava uverenje "da će nas, dakle, nadživeti; nadživeće veliku kataklizmu. I kad se bude vratila golubica s maslinovom grančicom u kljunu, kad barka bude ponovo dodirnula čvrsto tle, kobilica lađe iskopaće iz izrovane, isceđene, natopljene, namučene zemlje, na nekom novom Araratu, bokor krtole." Kao Andi u Bašti, pepelu, E.S. zna da mu je sudbina zapečaćena, ali sanja o begu. Dok drema u kočijama, zatiče sebe kako

pliva u nekoj velikoj vodi, u potpunoj tami, ali svestan, u snu, svakog trenutka, da je spasen, kao Noje, i da su svi oni koji su bili s njim do maločas potonuli, da je, dakle, samo on nadživeo veliku havariju, što ga je u snu ispunilo osećanjem nekog mutnog ponosa, jer to što se on spasao, jedini, ne bejaše samo delo Božje milosti, nego i deo njegovih sopstvenih zasluga, njegove spretnosti da se snađe u teškim životnim situacijama.

U finalu svog monologa, E.S.-ov um se zaustavlja na slici, koja je u Bašti, pepelu opsela Andijevu uobrazilju, i nastanila se u njemu – doslovno. Korablja je njegovo telo; onda to postaje roman čije čitanje završavamo; a zatim i telo i knjiga:

Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima večnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprotstavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želeo da sakupim sve što mi bejaše blisko, ljude, ptice, zveri i bilje, sve ono što nosim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tela i svoje duše. Želeo sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želeo sam da bude sve onako kao što bejaše i pre toga… Želeo sam, dakle, i još uvek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni poslednji put spuste.


———–

Kada je otkriven mesopotamski izvor mita o potopu, istoričari su pretpostavili da se originalni događaj morao odnositi na veliku poplavu nastalu izlivanjem Tigra i Eufrata iz svojih korita. Skorašnja istraživanja pokazuju, međutim, da je voda iz Sredozemnog mora prodrla u crnomorski bazen pre nekih 7600 godina. "Sa manje od jednog kilometra širine na najužem delu Bosfora, sa bezgraničnom snagom okeana iza sebe, slana se voda probila kroz moreuz brzinom većom od osamdeset kilometara na sat, rušeći sve unaokolo nesmanjenom snagom, stvarajući buku nalik grmljavini i podrhtavanje koje su verovatno mogli da čuju i osete svud duž oboda Crnog mora."

Narodi koji su živeli uz obale ogromnog slatkovodnog jezera rasuli su se zatim po zapadnoj Evropi i Mesopotamiji, gde su uspomene na potop "podstrekavane čestim, mada neredovnim poplavama", prešavši napokon u akadski ep o Atrahazisu i sumerske mitove o Gilgamešu. "Svake godine, kad bi izbila poplava, koristila se prilika da se ponovo ispriča priča o velikom potopu koji je uništio celo čovečanstvo osim jedne porodice koja je preživela." Odjeci ovoga zadržali su se u "staroj hebrejskoj književnosti" i u mitu o Deukalionu i potopu koji je do Grka možda došao preko Feničana. Starozavetna verzija izoštrava moralni motiv, pošto pokvareno čovečanstvo uništava besni Bog. Ova osvetnička skaska ostavila je utisak na imaginaciju malog Danila; dečak će, međutim, preživeti i postaće pisac o kome bi se moglo reći, kao što prva tablica iz Ninive kaže o Gilgamešu, da je

On razrešio tajnu i razotkrio ono što je bilo skriveno

On je doneo priču o vremenima pre potopa.

prevod: Muharem Bazdulj

Iz istog broja

Priručnik za mišljenje

Kako je Linda zaradila milione

Slobodan Bubnjević

Zemlja ljudi – Kolmenar Vijeho (Madrid)

Tamo gde je El Sid vitlao mačem

Mika Dajmak

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu