Portret savremenika – Majkl Kirbi

Šta je diplomata želeo da kaže

Američki ambasador potpuno je dosledan od početka krize u Ukrajini. Danas, posle teze o teritorijalnom integritetu, Vučićevog podugačkog opravdavanja i veoma čudnog američkog izvinjenja, čini se da je došlo vreme da Srbija konačno prelomi kome će se okrenuti, a da je glavni nosilac te poruke upravo Majkl Kirbi

Od kada je došao u Beograd, Majkl Kirbi potpuno je opravdao očekivanja i još jednom dokazao da se američki ambasadori u Srbiji uglavnom razlikuju samo po imenima i ličnom stilu. Sve ostalo im je zajedničko: odličan PR, povremeno zamućivanje političkih voda, povremeno neki neobjašnjiv potez ili poseta, a iznad svega – vrlo jasan, nepokolebljiv i nikakvim kompromisima narušen stav o temama koje najviše zanimaju Vašington (a koje se, u suštini, svode na Kosovo i odnos sa Rusijom).

Zahvaljujući tome, čitave dve godine bile su potrebne da vidimo kakav je zapravo Kirbijev lični stil i po čemu se on ipak razlikuje od svojih prethodnika. Njegova prošlonedeljna teza o odnosu srpskih zvaničnika prema ukrajinskoj krizi, koju je Ambasada po hitnom postupku objasnila (neki kažu i demantovala), podigla je priličnu buru u diplomatsko-političkim krugovima i stavila nas pred dilemu: da li je Kirbi prvi američki ambasador spreman da prizna svoju grešku/lapsus, ili je u pitanju prvoklasni vašingtonski majstor za kojeg su ovdašnji lideri lak plen?

foto: fonet

ŽAO NAM JE: Sve je počelo 22. jula, izjavom američkog diplomate za novopazarski Radio 100: "Srbija je glasno rekla da poštuje teritorijalni integritet svih zemalja članica Ujedinjenih nacija, ali zvaničnici nikada nisu dodali rečenicu u kojoj govore da to uključuje i Ukrajinu, kao i celu njenu teritoriju."

Efikasna kakvom je već bog dao, srpska vlada oličena u Aleksandru Vučiću odmah je reagovala. Ističući da je "iznenađen" ovom rečenicom, kabinet premijera je 23. jula saopštio da "obaveštava javnost i ambasadora SAD, inače velikog prijatelja Srbije, da je lično predsednik Vlade Aleksandar Vučić više desetina puta jasno i nedvosmisleno ponovio stav o poštovanju teritorijalnog integriteta Ukrajine, pa čak i Krima, kao sastavnog dela ukrajinske države". Kabinet je svoje tvrdnje i dokazao, prosledivši Ambasadi intervjue koje je premijer davao različitim medijima, u kojima se ta tvrdnja jasno iznosi, uz obavezno naglašavanje da Srbija nema neprijateljski stav prema Rusiji i da ne podržava sankcije protiv te zemlje.

Istog dana, oglasila se i Ambasada SAD, saopštenjem u kojem je glavna teza jasna: "Žao nam je zbog greške." Ponavljajući tvrdnje iznete u Vučićevom saopštenju – da su i premijer i Ivica Dačić, kao ministar inostranih poslova, "u svojim izjavama podržali teritorijalni integritet svih zemalja članica UN, potvrđujući posebno podršku Srbije teritorijalnom integritetu Ukrajine, uključujući Krim" – nadležni u Ambasadi istakli su da "pozdravljaju takve izjave". Istom prilikom, oni "podsećaju" šta je zapravo Kirbi izgovorio: "Srbija je jasno rekla ‘mi podržavamo teritorijalni integritet svih zemalja članica UN’. To je ono što svi govore. Nisu dodali rečenicu ‘uključujući Ukrajinu, uključujući čitavu teritoriju Ukrajine’. To je pre podtekst, nego nešto što je eksplicitno rečeno."

Iako u verziji Ambasade Kirbijeva izjava zvuči nešto drugačije, smisao je potpuno isti, što je prilično indikativno. Zašto bi se Ambasada izvinjavala, a potom opet navela ono što je i dovelo do problema? Zašto se kaže "žao nam je", a onda iznova poentira s onim zbog čega se izvinjavamo?

No, to je samo jedan detalj koji ovu priču čini mnogo kompleksnijom, nego što se na prvi pogled čini.

KLOPKA U GREŠCI: Najzanimljivije i sasvim realno viđenje ovog diplomatskog "nesporazuma" dao je kolumnista "Politike" Miroslav Lazanski u tekstu "Kirbijeva klopka", objavljenom 26. jula. Po Lazanskom, nikakve slučajne greške nije bilo, a "izjava američkog ambasadora bila je sračunata provokacija sa znanjem kakav će biti naš odgovor". On pre svega podseća da je Srbija najpre javno podržavala integritet svih članica UN, u "drugoj fazi" to preciznije odredila podrškom teritorijalnom integritetu Ukrajine, a da je "treća faza, gde se, od strane premijerovog kabineta Krim spominje kao deo Ukrajine, sada prvi put predstavljena pred domaćom publikom". "Čudno", nastavlja Lazanski, "ako je ta treća faza već ranije bila objavljena u nemačkim, austrijskim i francuskim medijima, kako to da tu gradacijsku novost niko od srpskih medija nije primetio i preneo? Ili je treća faza "iznuđena" Kirbijevom klopkom. U dogovoru, ili bez dogovora? A mi smo, je l’ te, svi mutavi?".

Ono na šta se u ovom tekstu skreće pažnja, jeste da bi Srbija zbog ovakvih tvrdnji mogla da pokvari odnose s Rusijom, ali i da se nađe u situaciji da naknadno – i uz vrlo konkretne gubitke na svakom planu – bira kome će se prikloniti. "Krim je danas sastavni deo Ruske Federacije, i svako onaj ko kaže da priznaje teritorijalni integritet Ukrajine sa Krimom istovremeno negira teritorijalni integritet Rusije. Jedno i drugo istovremeno ne može, i to je jasno. Šta će biti ako dođe do pravog i otvorenog rata između Ukrajine i Rusije zbog Krima? Hoće li Srbija biti na strani onih koji će sutra možda i ratovati protiv Rusije? Da li smo uopšte svesni šta izjavljujemo? Ko nas je vukao za jezik, zašto stalno istrčavamo pred rudu? Dokle više taj naš amaterizam?"

Ako je ova teorija tačna, a sasvim je moguće da jeste, Majklu Kirbiju trebalo bi čestitati na majstorski odigranom potezu, a Aleksandra Vučića podsetiti da ipak nije najpametniji na svetu i da ima još mnogo toga da nauči. S druge strane, ako je sve ovo (a i Lazanski to pominje kao mogućnost), Kirbijev i Vučićev dogovor, način da se premijer koliko-toliko časno otrgne iz zagrljaja majčice Rusije, zasluge opet pripadaju Kirbiju. Spekulišemo, ali takav scenario bio bi zaista nemoguć bez njegove, tj. američke inicijative/pritiska. Tome u prilog ide i ostatak Kirbijeve izjave za Radio 100, zbog koje se niko nije izvinjavao, niti našao za shodno da je dodatno protumači: "SAD poštuju tradicionalno prijateljstvo Srbije i Rusije, ali svet neće pozdraviti neosuđivanje ugrožavanja teritorijalnog integriteta Ukrajine… Na vlastima je Srbije da odluče šta je interes države i da na osnovu toga donesu odluke."

U tom smislu, američki ambasador potpuno je dosledan od početka krize u Ukrajini. Pre četiri meseca, u intervjuu za Radio Beograd, on je izjavio da smatra da će Srbija, "naročito iz perspektive male zemlje", reći da "napad na susede jednostavno nije dobra ideja". "Kad je nešto nepravda, neutralne strane moraju da odluče da li da se oglase i šta da kažu. To ih ne mora obavezno dovesti u sukob s jednom ili drugom stranom."

Danas, posle teze o teritorijalnom integritetu, Vučićevog podugačkog opravdavanja i veoma čudnog američkog izvinjenja, čini se da je došlo vreme da Srbija konačno prelomi kome će se okrenuti, a da je glavni nosilac te poruke upravo Majkl Kirbi.

U kontekstu te priče, zanimljiva je i biografija američkog ambasadora, odnosno njena moguća tumačenja. Pre nego što ga je put doveo u Srbiju, Kirbi je bio angažovan u američkim diplomatskim misijama u Moldaviji, Južnoj Koreji, Poljskoj, Nemačkoj, Danskoj, Tanzaniji i Gvajani, ali je u Beograd došao s pozicije glavnog zamenika pomoćnika državnog sekretara SAD zaduženog za konzularne poslove. Osim toga, poznato je da je bio na čelu Kancelarije za obaveštajnu koordinaciju u Birou za istraživanje Stejt departmenta, što je zapravo jedini detalj koji je privukao više pažnje domaćih medija. Detaljno analizirajući Kirbijevu obaveštajnu karijeru, nedeljnik "Akter" je po Kirbijevom dolasku u Beograd 2012. napisao: "Ono što izbor Majkla Kirbija za ambasadora u Beogradu znači jeste da Stejt department težište svojih aktivnosti prevodi sa javne diplomatije na bezbednosnu diplomatiju, umiveno rečeno – kako se ne bi ustvrdilo da SAD šalje obaveštajno-bezbednosnog eksperta za Rusiju sa zadatkom da obuzda uticaj te zemlje u Srbiji, a samim time u celom regionu." Danas, post festum, čini se kako ta teorija možda i nije bila totalno iracionalna.

PRIJATELJSTVO: Iako ga je srpski premijer u svom saopštenju sasvim očekivano i sasvim diplomatski nazvao "velikim srpskim prijateljem", čini se da "šum na vezi" između Aleksandra Vučića i njegove ekselencije Kirbija traje već nekoliko meseci. Naravno, nije ni do tada Kirbi podržavao Vučića u nekoj iole otvorenoj formi, nije ni za jotu odstupao od poznatih američkih stavova, ali sve je govorilo u prilog tezi da jedan u drugom imaju pouzdanog partnera.

Najkonkretnija ilustracija tog partnerstva jeste činjenica da je u izbornoj noći ambasador SAD posetio štab Srpske napredne stranke i da je to objasnio željom da "čestita osobi koju su građani Srbije izabrali". Samo po sebi, to bi možda i bilo normalno i očekivano, da u prethodnom periodu Kirbi nije izgovarao stvari koje su išle u prilog teorijama o njegovom bliskom odnosu sa Vučićem. Jedna od najlegendarnijih izjava u tom smislu jeste odgovor na pitanje "Blica" iz septembra 2013. o opasnosti od mogućeg uvođenja diktature u Srbiji. Ono što je rekao, kao da je prepisano iz Vučićeve beležnice, a zapravo i nije odgovor na postavljeno pitanje: "Nisam zabrinut za demokratiju u Srbiji. Ona je mlada, ali je mnogo urađeno na tome da se promeni sistem koji ste ranije imali. Ima mnogo stranaka i raznih medija. To što Đilas može preko medija da napadne Vučića i sve to kaže, to nije znak diktature, naprotiv, to je pokazatelj slobode medija i demokratije."

Čak i kad je priroda teme o kojoj govori bila takva da su mu se Vučićevi gresi prosto "nameštali" za komentar, Kirbi je to mudro zaobilazio. Još se pamti ono što je rekao u decembru 2012. tokom posete dnevniku "Danas", a zahvaljujući čemu se našao i na mestu pobednika rubrike "Izjava nedelje" u "Vremenu". Govoreći o hapšenjima u vezi s nekim tada aktuelnim privatizacijama, dotakao se i medija, rekavši: "Čvrsto verujemo u vladavinu prava, a svaka zemlja probleme rešava na svoj način. Moram da kažem da obično nisam u prilici da u novinama čitam o hapšenjima određenih ljudi pre nego što budu uhapšeni. Ali nije u svakoj zemlji isto." Predstavnik države koja se kune u poštovanje ljudskih prava, na taj je način glatko aminovao kako njihovo flagrantno kršenje, tako i kršenje medijskih zakona i etike (u koje se SAD takođe zaklinju).

Tu je, naravno, i poseta dnevniku "Kurir" u aprilu ove godine, dok je to glasilo još bilo u milosti Vučićeve vlade i vrlo nekritički orijentisano prema svakom njegovom potezu. Baš u trenutku kada su drugi srpski mediji lagano ušli u predsmrtnu fazu, Kirbi bira da se smeška u prostorijama medija koji je aktivno učestvovao u predizbornoj kampanji, koji je na najbezočniji način gazio svakog ko se usudio da lane protiv SNS-a i koji je medijski linčovao svakog ko nije po volji aktuelnih vlastodržaca. Možda ta poseta nije imala veze s Vučićem, već sa željom ambasade da dopru do "Kurirove" ciljne grupe (šta god to bilo), ali je trenutak bio više nego osetljiv, ostali mediji u više nego teškoj situaciji, a "Kurir" više nego ikad žut i u službi jednog čoveka.

POČETAK KRAJA?: Sve do majskih poplava, konfrontirajuće ili preteće izjave američkog ambasadora mogle bi se izbrojati na prste jedne ruke – velika većina bile su protokolarne priče o evropskim integracijama, borbi protiv korupcije i ostalih zala, o srećnoj budućnosti i istoriji koju prevazilazimo. Možda je najviše pažnje privuklo njegovo upozorenje iz marta 2013. kada je usred kosovskih pregovora rekao da Vašington ne želi "novu Republiku Srpsku na Kosovu, jer se taj model nije pokazao kao dobro rešenje za razvoj Bosne i Hercegovine". I ono je, međutim, bilo u funkciji aktuelnog trenutka i dugoročno nije imalo nikakav poseban značaj ni uticaj.

Situacija se, međutim, menja u trenutku kada Aleksandar Vučić gubi kompas i – posle sukoba sa OEBS-om – nastavlja da se verbalno sukobljava sa čitavim svetom. Kada je Vučić obznanio kako neki ambasadori vrše pritisak na medije da vode kampanju protiv njega, bilo je jasno da misli i na Kirbija – tim pre što je ovaj pre toga nastupio na jednoj tribini posvećenoj cenzuri na internetu. Odgovarajući na takvu prozivku, Kirbi je 12. juna u Leksovcu rekao novinarima da o eventualnim ambasadorskim pritiscima moraju da pitaju Vučića: "Ne pokušavam da bilo koga nateram da uradi nešto što ne treba da uradi. Ja sam ovde da Srbija ide napred."

Samo nekoliko dana kasnije, postaće belodano jasno da je Majkl Kirbi dospeo na sve duži spisak osoba koje Vučić smatra neprijateljima. U izdanju od 18. juna 2014. premijerovo službeno glasilo "Informer" objavilo je tekst "Šokantno: Perverzna politika američkog ambasadora", u kojem se detaljno analizira činjenica da je Majkl Kirbi u svom govoru na skupu posvećenom filantropiji, pohvalio "prijatelja iz Delte" Miroslava Miškovića, "koga je opisao kao dokazanog filantropa". Nije se tu pojavilo ništa što već ranije nismo pročitali u tabloidima, ali je Kirbijevo pominjanje Miškovića označeno kao prvoklasan politički signal. SNS-u naklonjeni analitičar Branko Radun istakao je tako da je Kirbijeva pohvala "jasna poruka zaštite koju Amerikanci žele da ponude vlasniku Delte": "To je i politički postupak, jer stranim ambasadorima mnogo smeta što je Vučić suviše jak. Zato oni šalju signale u javnost da će zaštititi one koji su u sukobu s vlastima. Ovo je pokušaj formiranja opozicije, koja se uklapa u kampanju protiv Vučića". Samo mesec dana kasnije, došli smo do goreopisane epizode sa izvinjenjem i opet ušli u mutne vode nagađanja ko je tu koga nadigrao i ko je kome hteo da "smesti".

Odgovor na ta pitanja nismo dobili ni posle sastanka Vučića i Kirbija 29. jula, baš u vreme nastanka ovog teksta. Pričalo se tu o evropskom putu Srbije, nastavku dijaloga s Prištinom, i ostalim "ključnim političkim, bezbednosnim, ekonomskim i svim drugim temama od interesa za Sjedinjene Američke Države i Republiku Srbiju". U saopštenju se ne navodi da li je bilo reči o Ukrajini, ali se zato kaže da je razgovor bio "otvoren, sadržajan i prijateljski i trajao je više od devedeset minuta".

Što bi rekao Lazanski: "A mi smo, je l’ te, svi mutavi?"

Kad se, dakle, ostave po strani otvaranja raznoraznih fabrika, čišćenje Obrenovca, otvaranje mamut parka u Viminacijumu, raznorazne diplomatske žurke i ostali događaji u kojima je Kirbi imao zapaženu ulogu, a kojima su mediji posvetili priličnu pažnju, ostaje nam zapravo priča o razvoju odnosa između dva čoveka. Ništa čudno, zapravo, pošto jedan ima apsolutnu vlast u Srbiji i spreman je na sve kako bi je sačuvao, a drugi u toj istoj Srbiji predstavlja najmoćniju svetsku silu i dosledno brani njenu politiku. U ovom trenutku, nezahvalno je prognozirati kako bi ta priča između njih dvojice (a samim tim i između Beograda i Vašingtona) mogla da se završi i ko u njoj igra kakvu ulogu, ali se čini da ona ulazi u uzbudljivu fazu u kojoj su moguća raznorazna iznenađenja, neočekivani obrti, možda čak i teške reči.

Za sada, Kirbi se pokazao kao više nego ozbiljan igrač i – sasvim očekivano – ubedljivo i gospodski vodi.

Iz istog broja

Plebiscitarna diktatura

Kraj početka ili početak kraja?

Đorđe Vukadinović

Sto dana posle

Samo buka i bes

Dimitrije Boarov

Kako izmeriti Vučića i društvo

Dve godine i sto dana

Dragoljub Žarković i Dokumentacioni centar "Vremena"

In memoriam

Mirjana Kalezić

Tatjana Tagirov

Intervju – Goran Ješić, potpredsednik Demokratske stranke

Ne vidim da se snalazimo kao opozicija

Jovana Gligorijević

Proces pregovora o pristupanju Evropskoj uniji

Proces koji se tiče svih nas

Centar za evropske integracije Beogradske otvorene škole

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu