Intervju – Saša Radulović, predsednik pokreta »Dosta je bilo«

foto: ivan šepić

Dimna zavesa za tajne ugovore

Bivši ministar privrede o stvarnim razlozima ostavke Lazara Krstića, o tome zašto novi Zakon o radu nije štetan, zašto novi zakoni o privatizaciji i stečaju jesu, koja je uloga gradonačelnika Beograda u tajnim ugovorima koje potpisuje srpska vlada, te šta predsednik Vlade treba da uradi da bi reformisao privredu, i zašto to neće učiniti

"Mislim da je to jedna pozorišna predstava ‘a la Feketić’", kaže za "Vreme" bivši ministar privrede Saša Radulović na pitanje zašto smatra da je ostavka ministra finansija Lazara Krstića – farsa. Da podsetimo, Krstić je podneo ostavku u subotu 12. jula, rekavši da je tražio da se sprovede težak program, "nezamisliv za naše uslove", da se njegov pristup dinamici reformskih mera razlikuje od premijerovog, i dodao: "Premijer ima meko srce, zato ima toliku podršku naroda, i ne sumnjam da niko od njega ne razume bolje šta je moguće sprovesti i kako."

"Kad pogledate navodne mere koje predlaže Krstić, vidite da niko pri zdravoj pameti ne bi predložio tu kombinaciju mera", kaže Radulović. "Ako smanjite penzije za 20 odsto, plate za 15 odsto, podignete cenu struje za 30 odsto i otpustite 160.000 ljudi – to je ušteda od tri i po milijarde, a ukupan budžet Republike Srbije je osam milijardi evra. Ovo vam govori da je stvarni razlog ostavke taj što njega niko ništa ne pita, i ne može da utiče ni na šta."

"VREME": Da li je to bio slučaj i kada ste vi bili u Vladi, da ga niko ništa nije pitao?

SAŠA RADULOVIĆ: Da, ali ne samo njega, jer Vučić nikog ništa ne pita. Kad Vučiću jednom popustite i uradite stvari koje vam traži, više nema nazad. Ja nisam popustio nijednom i radili smo stvari koje smo mislili da su potrebne. To je definicija institucije sistema – da nezavisno obavljate svoju delatnost u skladu sa zakonom. Krstić je mlad i uplašen dečko, tu postoji ozbiljan strah – pogledajte kako su izgledale sednice kriznog štaba.

Tako vama deluje, da je on uplašen, ili imate još nešto na osnovu čega to zaključujete?

Imam, to je bilo više nego očigledno u razgovorima s njim dok sam bio ministar. Jednom mi je rekao: "Pa ne smemo tako, uhapsiće nas."

Zbog čega da vas uhapse?

Ja sam tražio, vezano za ugovor sa Etihadom, da JAT uradi popis i proceni vrednost imovine, da vidimo obaveze i da se napravi plan restrukturiranja – bez toga je besmisleno praviti bilo šta, jer prosto ne znamo šta prodajemo. I možda je ugovor dobar – ja znam da nije, ali hajde, recimo da ja ne znam sve – svejedno ne možete drugačije: da pravite tajni ugovor bez ikakvog popisa, procene i poslovnog plana, koji bi pokazao da li je to u interesu poreskih obveznika. Krstić je i sam to znao, jer bi zbog subvencije i raznih davanja taj ugovor pravio veliku rupu u budžetu. Međutim, kada smo insistirali na svim tim stvarima, on je ipak rekao: "Ne možemo tako, uhapsiće nas." To su stvarno smešne stvari.

Iako je ugovor tajan, iz izveštaja na APR u vidi se da Aerodrom ima manjak preko četiri milijarde dinara zbog opraštanja dugova prema Etihadu, odnosno JAT u. To je ta priča?

Jeste, i ne samo zbog opraštanja dugova, nego i taksi, i tako dalje, sve je to predviđeno ugovorom. To su zaista štetne stvari. Da ne govorimo o tome kako je plan bio da se utopi i JAT Ketering i Support, a posle bi hteli i JAT Tehniku, to je potpuno ludilo. U bilo kom poslovnom dogovoru prvo sagledate šta imate, gledate šta dobijate, pa pravite neke planove. A potpuno je imaginarno da na ovakav način radite stvari, i ja to mogu da objasnim samo nekim ličnim interesom.

Da se vratimo na ostavku ministra Krstića.

Kad skupite set suludih mera, one su dizajnirane da naprave pozorište, ne bi li se posle pojavio spasilac i kazao: "To je nešto što je potrebno, ali ja se, kao, tome opirem, pa neće biti toliko, nego će biti manje." Od ključne važnosti je da građani Srbije razumeju: ne treba smanjivati penzije, i ne treba smanjivati plate, zato što to direktno smanjuje agregatnu tražnju. Takođe, ne treba prodavati ni Telekom, ni Aerodrom, ni EPS, ni RTB Bor. Šta treba sa njima raditi? Ono što rade uspešne zemlje u svetu, a to je da ih konsoliduju i izvedu na berzu. Tako je, recimo, urađeno sa Telenorom, ili sa Dojče Telekomom. To je način da se profesionalizuju ta preduzeća, da se izvedu na berzu, i tu vam pomoć daju finansijski investitori. Oni, recimo, uzmu 20 odsto kompanije, pa sa tim sredstvima reformišete, reorganizujete kompaniju, otkačite viškove i postavite je na zdrave noge, a onda izlazite na, recimo, Londonsku, Varšavsku, delom i Beogradsku berzu, i onda su te kompanije dostupne našim fondovima.

Nije li najava za EPS bila upravo to, da se nađe manjinski partner?

Kada nalazite strateškog partnera, to nije to. Ogromna je razlika između finansijskog i strateškog partnera. Strateškog partnera interesuje tržište, i da vas preuzme u celosti, a finansijski je tu da investira pare, da podigne vrednost kompanije i da zaradi od prodaje akcija. Priča o EPS u je zamajavanje naroda, priča se o manjinskom partneru, a misli se na strateškog – takav partner znači da se na kraju proda sve, on ne kupuje da bi pravio profit u EPS u, već kupuje da bi ga celog preuzeo. Tako je Telenor preuzeo Mobtel. To ne treba raditi, to rade banana-države, a razlog zašto to rade jeste to što postoji rupa u budžetu. Dokapitalizacija sa finansijskim partnerom znači da taj novac ostaje firmi, a kad država proda svoj udeo, onda taj novac ide u budžet. Zašto se sve te stvari rade? Zato što Vučić nije spreman da uradi ono glavno što je potrebno, a to je, pod jedan, da otpusti partijski zaposlen višak u javnom sektoru, što čini uštedu od oko milijardu evra, i da umesto toga uspostavi univerzalan sistem socijalne zaštite koji važi za sve porodice i koji košta oko 300 miliona evra. Tako bi njegovi partijski kadrovi koji onda, je l’, ne bi imali šta da jedu, prešli sa deluxe socijalne pomoći u javnom sektoru, gde ne rade ništa, na univerzalnu socijalnu pomoć koja važi za sve građane Srbije. Time bi ostalo 700 miliona evra za poreske podsticaje, odnosno smanjenje poreskih opterećenja. Pod dva, potrebno je da ukinemo sulude subvencije i sve ove njegove tajne ugovore i gluposti koje radi, reč je o gubitku od pola milijarde evra godišnje. Treba i da zapuši rupe u preduzećima u restrukturiranju i javnim preduzećima iz kojih cure pare, a deo tih para nekako uvek završava, burazerski, u kompanijama bliskim partijama na vlasti. Tako je, na primer, Vučićev kum Nikola Petrović direktor Elektromreža Srbije, kao i mnogi drugi kadrovi koji su namešteni u javnom sektoru. Oni potpisuju razne ugovore koji su svi tajni, i mi nikako ne možemo da dođemo do toga čemu i zašto. Ovaj novac koji bismo uštedeli od partijskog viška treba pretočiti u univerzalan sistem socijalne zaštite, vrlo malim delom u smanjenje deficita, a najvećim delom treba da ide za smanjenje poreskih opterećenja, nameta na rad. Ova smanjenja treba uraditi u dva koraka, da bismo došli do za trećinu manjih nameta i uvođenja progresivnog sistema, a sa druge strane, univerzalan sistem socijalne zaštite doveo bi do očuvanja agregatne tražnje. Smanjivanje poreskog opterećenja je glavna mera za privredni rast, a druga mera je smanjenje birokratskog opterećenje. Te dve stvari zajedno su glavni sastojci kreiranja povoljne klime za privredni rast. Trenutno je 30 odsto privrede u sivoj zoni, i to iz dva razloga: jedan je nerazumno poresko opterećenje od preko 60 odsto na neto zarade, a drugi je birokratsko opterećenje. Kad ta dva razloga ukinemo, onda ljudi više nemaju razloga da rade na crno.

Ali mi imamo budžetski deficit veći od osam odsto, koji bi se smanjivanjem poreskih zahvatanja trenutno produbio, a vi govorite o postepenom oporavku privredetaj oporavak se neće desiti preko noći.

Naravno da neće, međutim, kada pravite teške planove koji će zaista napraviti suštinske izmene, onda će vam pomoći i međunarodne finansijske institucije u prelaznom periodu, između ostalog i sa finansiranjem većeg deficita, ukoliko znaju da će to što uradite dovesti do značajnih promena. Ako nastavljate po starom, onda sve što vam govore jeste da smanjujete deficit, zato što ništa drugo nećete da uradite. Zašto Vučić neće ništa da uradi? Zato što uvođenjem reda gubi partijsku mašineriju. Ali ovo nije samo stvar za Vučića, ovaj sistem je nasledio od Tadića, i ovaj sistem još uvek funkcioniše u Vojvodini na isti način, gde su na vlasti DS, Liga socijaldemokrata i Savez vojvođanskih Mađara. Pritom, ova dva partnera DS a gledaju kako da se dodvore Vučiću, ne bi li ušli u republičku vladu, za koju očekujem rekonstrukciju u septembru. Taj sistem je jednak za sve njih – svi gledaju samo kako da postanu njegov deo, ne kako da ga demontiraju, a u toj demontaži nalazi se ključ našeg deficita.

Smanjivanje plata u javnom sektoru znači da postoje ljudi koji ništa ne rade, koji su višak, pa svi ostali treba da snize svoje plate da bi plaćali parazite. Nama je potreban rez koji treba produktivno da iskoristimo da bi došlo do rasta. Problem je mnogih, između ostalih i Fiskalnog saveta – mislim da to ni danas ne razumeju, iako smo i Vladimir Gligorov, i ja, i par drugih pokušavali da im objasnimo – da neće doći do konsolidacije time što smanjujete rashode. Smanjivanjem rashoda i povećanjem poreza sve što ćete dobiti jeste pad privredne aktivnosti, i to smo dokazali – četiri puta smo to uradili otkad je Vučić na vlasti. Dinkić je radio rebalans, pa je promašio za 150 miliona evra, pa je budžet za 2013. promašio za milijardu evra, pa je rebalans budžeta za 2013. promašio za 300 miliona, pa je Krstić u prvih pet meseci 2014. promašio za 350 miliona, i to svaki put na prihodnoj strani. Valjda bi to trebalo nešto da nam kaže. Privredi je potreban podsticaj, i to ne selektivan podsticaj subvencijama stranim investitorima, koji praktično od nas prave banana-državu i zemlju sa jeftinom radnom snagom. Nama treba neselektivan podsticaj – smanjenje poreskog opterećenja i smanjenje administrativnog opterećenja – koji će omogućiti da najbolji privrednici među nama kreiraju rast koji nam treba. Ako nam je 30 odsto privrede u sivoj zoni, i ukoliko samo 10 odsto toga prevedemo u legalne tokove, to je tri odsto BDP a. To nije nova aktivnost, to je nešto što već postoji, samo nije prepoznato. To odmah drastično menja situaciju, jer jedna je stvar kad vam je nivo duga 70 odsto sa rastom od jedan odsto, a potpuno druga situacija kada je rast četiri odsto.

U utorak u Skupštini počinje rasprava o Zakonu o radu. Koje promene će on doneti?

Moram prvo da kažem par stvari koje su bitne, jer su pokušali čitavu tu stvar da meni pripišu kao autoru. Ja nemam autorstvo Zakona o radu. Jako mi je bitno da se zna da je prethodni zakon pisalo Ministarstvo rada, dakle SPS i PUPS. Pošto je taj zakon išao u dobrom pravcu, Ministarstvo privrede ga je podržalo. Da smo mi pisali zakon, pisali bismo ga drugačije, ovo je 21. vek i mnoge stvari treba drugačije da budu regulisane, međutim, pošto je to bio pomak u pravom smeru, jer će smanjiti birokratsko opterećenje i izbaciti neke nelogičnosti, zaslužio je našu podršku. Ono što su sada napravili jeste razvodnjena verzija onog zakona iz januara. Sindikatima je ostavljen veliki broj privilegija, ostavljeno je i prošireno dejstvo kolektivnog ugovora. Ostale su neke ključne stvari koje onemogućavaju demontiranje sindikatskog sistema sa 24.000 organizacija, i zaista je malo čudno da sindikati uopšte sada protestuju zbog toga – ako se pogleda zakon, oni su dobili većinu svojih zahteva. Iz zakona iz januara ostale su neke stvari, poput otpremnina koje se isplaćuju samo za godine radnog staža kod poslednjeg poslodavca, minuli rad takođe. Zakon je nedovoljan, mislimo da neće dati rezultate – ne samo zbog zakona po sebi, nego zato što ni prateće mere nisu tu. Kada smo govorili o Zakonu o radu, mi smo takođe pričali o poreskom i birokratskom rasterećenju, univerzalnom sistemu socijalne zaštite i overenim zdravstvenim knjižicama za sve – to se sve nalazilo u Dačićevom ekspozeu. Međutim, bez obzira na to, i ovaj zakon je u dobrom smeru, i mislim da je ova gužva sa sindikatima uglavnom inscenirana.

Ako je ovaj zakon samo razvodnjena verzija onog iz januara, zašto tada nije bio usvojen, a sada će biti?

Nakon razgovora Vučića sa Šokenhofom i delegacijom nemačkih parlamentaraca koji su bili ovde, očigledno je da i EU i međunarodna zajednica u stvari polako vide da iza najava reformi ne stoji mnogo toga. Vučiću je potrebno nešto čime bi održao kredibilitet, i mislim da je odabrao Zakon o radu.

Šta znači ovaj zakon za radnike? Da li oni imaju razloga da ga se boje i da ga ne prihvataju?

Kao i onaj zakon koji sam ja branio, takođe ni ova razvodnjena verzija nije na štetu radnika, nego delom na štetu neradnika. On neće dovesti do buma zapošljavanja ljudi koji imaju više od 50 godina, ali će barem otkloniti jednu od ključnih prepreka, a to je da neko mora da razmišlja da će puno da ga košta ako vas zaposli, a posle toga mu posao ne ide kako treba.

Da li ste pogledali Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju?

Da. To je pokušaj uštede. Nama je potrebna reforma celog sistema PIO, a ovo nije reforma nego šminkanje i traženje ušteda u zakonu. Te uštede idu u dobrom smeru, međutim, mislim da bi trebalo napraviti sveobuhvatnu reformu, a ne samo šminkati da bi se zaštitio budžet, a ovo je upravo to. Ipak, u tom zakonu nema ničeg što u njemu ne bi trebalo da bude, recimo, penali za prevremeno penzionisanje, jer je zaista neodrživo da u zemlji poput Srbije možete da se penzionišete sa 55 ili 58 godina. Tako nešto budžet ne može da podnese.

Osim ova dva zakona, najavljeni su i zakoni o privatizaciji i stečaju, zbog kojih ste vi izašli iz prethodne vlade. Tada ste rekli da bi ti zakoni rešili razvlašćivanje političkih stranaka. Šta mislite o ovim novim zakonima?

Ne samo da bi razvlastili političke stranke, već bi rešili i pitanje pljačkaške privatizacije, one više ne bi bile moguće. Firme bi dobile najbolju šansu da se oporave, i da su zakoni usvojeni u decembru, ili čak i u januaru, mi bismo do sada već završili finansijsko restrukturiranje, te firme bi bile na zdravim nogama, tražile investitora i nastavile poslovanje. Naši predlozi su uklonjeni, a Dinkićevi kadrovi su napisali zakone koji nemaju nikakve veze sa onim što smo mi radili. Ti zakoni samo treba da nastave pljačku koja je do sada sprovođena.

U čemu je razlika između vaših predloga i predloga ministra Vujovića?

Novi zakoni ne prave razliku u odnosu na ono što imamo danas. Suštinski se ništa ne menja, čak se uvode još gore stvari. Na primer, zakon o privatizaciji uvodi neposrednu pogodbu kao metod privatizacije.

Ali to samo u nekim posebnim okolnostima.

Da, ali nekako ispada da su sve posebne okolnosti. Čak i mala finska firma koja treba da privatizuje FAP spada takođe u posebne, strateške okolnosti, i na taj način će se sve završiti. Možete da pratite retoriku ljudi iz Vlade, koji objašnjavaju da smo mi, eto, skroz propali, da je to jedini način da neko nešto kupi. To je apsolutno netačno. To radite ako hoćete da odbranite nastavak pljačke. Takođe, novi zakon o stečaju kaže da je, praktično, sadašnji zakon dobar, samo treba izmeniti poneku sitnicu i biće sve u redu. A to ne rešava ništa, i agonija koju smo imali do danas nastaviće se po istom receptu. Ima čak i neustavnih odredbi, to je toliko pogrešno što su uradili da ja zaista ne mogu ozbiljno dalje da analiziram. Zakon o privatizaciji je potpuno novi tekst, nema ničeg zajedničkog sa onim originalnim tekstom koji smo mi predložili. Zakon o stečaju je preuzeo par stvari, ali većina više nije tu.

Šta je bio vaš predlog u Zakonu o privatizaciji?

Postupak privatizacije mora da se desi u dva koraka. Prvi korak je finansijsko restrukturiranje, a nakon toga ide privatizacija. Finansijsko restrukturiranje treba da eliminiše sve dugove, da utvrdi konačno početno stanje, uz njega ide i poslovni plan za dalje, a ako je on dobar, onda firma treba da dobije kreditnu podršku od države za obrtna sredstva da bi mogla dalje da radi. I to je kraj, firmu ste postavili na zdrave noge, dali joj obrtna sredstva i dalje mora da posluje po tržišnim uslovima, nema više nazad. Posle toga, kada imate čistu situaciju, onda će vam se javljati investitori, i onda ne treba da se srećete sa gradonačelnikom Beograda da biste dogovarali prodaju neke firme, nego se lepo javite na tender, a tu su onda i fleksibilni načini privatizacije, koji omogućavaju i dokapitalizaciju i druge metode.

I novi zakon predviđa uvođenje fleksibilnih načina privatizacije.

Da, ali ne možete raditi dokapitalizaciju u firmi u kojoj ne znate imovinu. Kažem vam, ključna odredba Zakona o privatizaciji je neposredna pogodba. Naš Zakon o privatizaciji nalagao je privatizacionim upravnicima da ispitaju vreme pre privatizacije, pregledaju sve štetne ugovore, i da javno objave te izveštaje, da pobijaju štetne pravne radnje. Takvih slučajeva ima veoma mnogo – da su vlasnici očerupali preduzeća, ostavili hipoteke banaka na objektima, i još pored toga imaju neka svoja potraživanja prema njima.

Hajde da razgovaramo o tajnim ugovorima koje Vlada potpisuje. Kada smo razgovarali u januaru, rekli ste da ste podneli krivične prijave i da ne želite da govorite o Etihadu, na primer, jer je to državna tajna.

Hoću da govorim, tako što pravimo pritisak na Vladu da objavi te ugovore, kako bismo mogli o njima javno da diskutujemo. Aleksandar Vučić je najavio objavljivanje ugovora sa Etihadom, prvo 16. februara, pa je onda rekao pre izbora, ali to se neće desiti zato što bi javnost bila frapirana onim što tamo piše – kako u ugovoru sa Etihadom i Fijatom tako i u svim ostalima.

Rekli ste da ste mnoge ugovore odbijali i da ih niste potpisivali. Zašto ne govorite o tim ugovorima, koji nisu tada potpisani, a, kako izgleda, sada počinju da se potpisuju?

Govorim, kako se koji od njih ponovo pojavi. Recimo, sada se pojavljuje ugovor sa Arapima o zemljištu. Vrlo javno pričam o tome, i ne samo to – krajem nedelje pokrenućemo veliku akciju po Srbiji u kojoj će građani, naročito poljoprivrednici, potpisivati peticiju protiv tajnih ugovora o prodaji zemljišta u Vojvodini. Evo o čemu je reč. Stub naše poljoprivrede ne treba da budu velike korporacije, nego individualna poljoprivredna domaćinstva. Ima dosta mladih ljudi koji žele time da se bave. Oni ne mogu da kupe zemlju zato što zemlje nema. Recimo, u opštini Kula, platili bi i više od 10.000 evra po hektaru. Razgovarao sam sa njima više puta, kada bi bilo zemlje, danas bi platili tu cenu. Oni nemaju pristup toj zemlji, a država, kabinet u ovom slučaju, hoće da četiri poljoprivredna preduzeća i njihovo zemljište proda Arapima. Reč je o preduzećima u Vojvodini – "Bačka" iz Sivca, "Agrobačka" iz Bača, "Jadran" iz Nove Gajdobre i "Mladi borac" iz Sonte i takođe u to je uključeno i Karađorđevo, koje je u nadležnosti Ministarstva odbrane. Kabinet, odnosno Siniša Mali, navodno pregovara sa Arapima, mada ja te Arape nikad nisam video, već samo Dinkićeve ljude u kombinaciji sa Sinišom Malim, koji objašnjavaju šta to Arapi hoće. Po javnim najavama Vlade, ti, pod navodnicima, Arapi hoće da plate 22 miliona evra za preko 3700 hektara zemlje, silose i upravne zgrade, a vrednost tih objekata, po onim ličnim kartama koje sam ja tražio, procenjena je na pet miliona evra. Kad obračunate sve ovo, silose i zgrade, umesto za pet hoće da prodaju za milion evra, a zemljište za oko 6000 evra po hektaru. I to im nije dosta, nego bi hteli i da uzmu više od 2000 hektara državne zemlje koja se u Kuli graniči sa zemljom "Bačke" Sivac. Reč je o zemljištu koje danas obrađuju individualna poljoprivredna domaćinstva i plaćaju državi zakup od 400 evra po hektaru, a država hoće da ga da Arapima za 250 evra po hektaru. Ponavljam, Arapima pod navodnicima. Prvo je Al Dahra upućivala te predloge, nakon toga Al Ravafed, i Ministarstvo privrede je tada te predloge odbacilo. Takođe, nije moglo da dođe do prodaje i nakon što sam ja izašao iz ministarstva, jer je Agencija za privatizaciju takođe davala negativno mišljenje, a aktivirali su se tek nakon što se Vida Uzelac povukla iz Agencije. Oni bi da se sakriju iza međudržavnog ugovora sa UAE iz 2013, koji praktično definiše Srbiju kao banana-državu, u kojoj za firme iz UAE uopšte ne važe domaći zakoni – jednostavnim rečnikom, bukvalno to piše u tom međudržavnom ugovoru. Ali, nije Vlada dobila odrešene ruke da krši Ustav i da koristi neki zakon kako joj padne na pamet. Kada imate krovni sporazum, svaki pojedinačni ugovor pod tim sporazumom takođe bi morao da prođe skupštinsku proceduru i da bude usvojen kao poseban zakon. A mislim da im to nije u planu, jer bi to značilo da je ugovor javno dostupan, pa će onda svi moći da pročitaju šta u njemu piše, a to već ne bi bilo dobro za premijera.

U svom blogu ste nedavno napisali da je ovim ugovorom Srbija potpuno otvorena za arapske pare, ali ste pomenuli da su to možda i neke naše pare, koje su oprane, pa se vraćaju nazad. Kakva saznanja imate o tome?

Ja samo postavljam pitanja. O tome ne mogu da govorim, ali ono što je indikativno jeste da za sve ovo vreme ja nikakve Arape nisam video, to su sve naši ljudi, i interesantno mi je da tolike pare ulaze u zemlju, a da se oni toliko malo lično interesuju za njih. Videćemo ko će na kraju dobiti da obrađuje tu zemlju, da li je to zaista arapska kompanija ili zemljište namenjeno nekom drugom. Ono što nam je sad najvažnije jeste da ovako ne sme da se radi. Ako se prodaje neko zemljište, ono treba da u javnom postupku bude ponuđeno na licitaciju. Takođe, zakonom je zabranjeno davati u zakup državno zemljište mimo zakonske procedure.

Kakva je uloga Siniše Malog u ovim ugovorima?

On je bio ključni čovek u kabinetu koji je sve pregovarao. On je bio umešan u svaku privatizaciju za koju ste čuli. Sve što smo zaustavljali, on je bio tu, interesovao se za svaki ugovor, naravno, uz puno znanje premijera, odnosno tada prvog potpredsednika Vlade. Na primer, Mali je bio glavna prepreka da se uradi popis imovine JAT a. Moramo da zaustavimo ovakvu praksu, i to je cilj ove akcije koju ćemo pokrenuti, jer sve nas to košta veoma mnogo, a onda sa druge strane izmišljamo i pravimo gluposti poput smanjenja penzija. Očekujemo da sprečimo potpisivanje ovakvih ugovora. Vučiću u stvari sad i treba gužva oko Zakona o radu, kako bi neke druge, za njega bitne stvari prošle. Zaboravili smo na 24 privatizacije, na svu borbu protiv korupcije, na čijoj je najavi došao na vlast, zaboravili smo na mnoge druge najave najava. On je lažni borac protiv korupcije, iskoristio je rad Verice Barać i skrenuo ga na potpuno drugu stranu, što je velika šteta, i to će sigurno doći na naplatu. Međutim, ovo oko prodaje zemljišta neće tako jednostavno proći, ovo je već došlo do kraja. Jednom moramo reći da je dosta, mi nezadrživo srljamo niz provaliju. Izlaz postoji i nije toliko komplikovan, samo morate da uradite prave stvari. Za postavljanje temelja reformi potrebna je godina dana, a mi se samo zamajavamo.

Iz istog broja

Intervju – Ivan Gerginov, pomoćnik komesara za izbeglice i migracije Republike Srbije

Za nas je zima već počela

Mirko Rudić

Nauka i politika

Doktorati su u modi

Jovana Gligorijević

Sukobi oko zakona o radu i fiskalne konsolidacije

Da se prekrstiš…

Dimitrije Boarov

Intervju – Profesor dr Žarko Puhovski

Čista savest kao polazna tačka za nove svinjarije

Zora Drčelić

Razgovor – Zvezdan Terzić

Nisam došao da privatizujem Zvezdu

Slobodan Georgiev

Prezentacija bez granica – www.supruga.predsednik.rs

Velika supruga i majka

Tamara Skrozza

Obnova posle poplava

Kad će više te dve nedelje

Zoran Majdin

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu