Nije ovo što radi Haški tribunal u slučaju Vojislava Šešelja, u kojem se ne zna kad će napokon "pasti" presuda, pa bi ga najradije poslali kući na neko vrijeme, nikakav "vrući krumpir" za Srbiju, već je to haška nemoć i sramota. U vrijeme nastanka ovog teksta – utorak je poslije podne – još se ne zna odgovor Vlade Srbije na zatražene garancije za Šešelja, ta se odluka očekuje najkasnije u srijedu, kad će "Vreme" već biti u štampi. Vlada Srbije tu je, uostalom, najmanji faktor u cijelom zamešateljstvu oko "privremene slobode" za Šešelja: u svim dosadašnjim slučajevima davala je tipske garancije, u dogovoru s optuženima i njihovim advokatima, kojih su se onda oni i držali. Zna se da je samo u jednom slučaju bilo problema, kad jedan od optuženih nije prijavio kratkotrajno odsustvo sa adrese (čovjek išao u lov), niti u jednom drugom.

E sad: vojvoda Šešelj se načelno u svojim istupima i podnescima (jer, brani se sam, ima tek pomoć radikalskih pravnika iz svoje stranke) ne suprotstavlja odluci raspravnog vijeća Haškog tribunala da ga se pusti na privremenu slobodu, ali unaprijed najavljuje da mu ne pada na pamet pridržavati se bilo kakvih uvjeta uobičajenih za ponašanje privremeno slobodnih haških optuženika. Jedino na što pristaje, to je da ne napušta teritorij Republike Srbije.

PRIVREMENA SLOBODA: Kako je javila agencija Sense, koja je imala uvid u Šešeljev odgovor raspravnom vijeću, on ne pristaje na periodično javljanje policiji, niti će nositi "ogrlice, narukvice ili nanogice koje vređaju ljudsko dostojanstvo", a suprotno eventualnoj zabrani će sudjelovati u političkom životu Srbije i na javnim skupovima, davati intervjue i gostovati u televizijskim emisijama i "javno kritikovati Haški tribunal kao nelegalni međunarodni sud".

Osim toga, i dalje dosljedno ne želi nikakve garancije "izdajničkih vlasti" i "sa gnušanjem odbacuje bilo kakve garancije izdajničke i prozapadne vlade u Beogradu".

Dakle, odluka o puštanju na "privremenu slobodu" isključivo je na raspravnom vijeću, tužilac se izjasnio da nije protivan takvoj odluci, ali pod uvjetima da se vlasti u Srbiji pobrinu da Šešelj ne ugrozi žrtve, svjedoke i druge osobe, te da se na vrijeme vrati u Sheveningen, kad mu to sud naloži. Na izricanje presude, dakle, a kad će to biti, ne zna se, iako Haško tužilaštvo traži da to bude "u što kraćem roku".

Vlasti u Srbiji nemaju mnogo mogućnosti. Mogu dati onu tipsku garanciju, dočekati Šešelja i s policijskom pratnjom poslati ga kući u Batajnicu. Mogu ga upozoriti da se mora ponašati po haškim nalozima, mogu mu i kontrolirati komunikacije i postaviti (valjda ipak diskretne, jer bi drukčije i cijela porodica bila osuđena na svojevrsni kućni pritvor i nadzor) policijske straže pred kućom. Ako se vojvoda ne bi držao svih tih naloga, vlasti imaju drugu opciju: da ga strpaju u ćeliju nekog od domaćih zatvora, no pitanje je kako bi se to pravno riješilo, s obzirom na to da se protiv njega u Srbiji trenutno ne vodi niti jedan krivični postupak, vjerojatno ne samo zato što haška pravda ima primat pred domaćom. S druge strane, Haški tribunal nam nekako dođe i naš domaći, ma koliko ga ne voljeli, pa se očekuje da se odluke tog suda poštuju i "po kući" – tako bi svaki prekršaj Šešelja, a možemo ih očekivati onoliko, vjerojatno izazvao Haški sud i Haško tužilaštvo, koji bi ne samo reagirao i osuđivao, nego vjerojatno i postavljao nove raznorazne uvjete državi Srbiji i ponovo bismo, nakon niza godina uspješne suradnje, došli do ocjene da Srbija ne surađuje i ne ispunjava svoje preuzete obaveze.

Takav scenarij bio bi zaista potpuni bezobrazluk.

Protiv Šešelja je, naime, optužnica objavljena 14. februara 2003. godine. Već 24. februara sam je, dobrovoljno, nakon oproštajnog mitinga i obećanja "krvavog proljeća" u Srbiji (obistinilo se, 12. marta je ubijen premijer Zoran Đinđić), otišao u Sheveningen i već idućega dana se "ukazao" pred sudskim vijećem i objavio da niti priznaje taj sud, niti priznaje te suce, niti optužnicu i međunarodnu pravdu.

ŽIVOT I PRIKLJUČENJA: To je i pokazao: vodio je bitku za to da se brani sam, bez advokata, i dobio ju je. Tvrdio je da ne razumije optužnicu, pa tražio da mu se svi dokumenti iz procesa dostavljaju na srpskom i na ćirilici, latinicu baš ne podnosi, a hrvatski (službeno u Tribunalu: BHS) ne razumije, ali i u papirnatom obliku, jer kompjuter ne želi koristiti. Badava su bile i ponude Tribunala da mu omoguće "kompjuterski kurs", to su tek bila za Šešelja šejtanska posla…

Tražio je u mnogo navrata Šešelj da ga se pusti na privremenu slobodu, logično, s obzirom da mu je suđenje počelo tek četiri godine od dobrovoljne predaje. Uvijek se tu spominjao, kao odbijajući razlog – isto kao i danas – mogući utjecaj na svjedoke i žrtve i uvijek je Šešelj tvrdio da je "teorijski isključena mogućnost" za to, jer jednostavno "ne postoji niti jedna žrtva" koja bi mu se mogla staviti na teret…

Tražio je Šešelj i silni novac za svoje radikalske pomoćnike u obrani, nije ga dobio u traženom obimu, i još štošta. Francuski sudac Žan Klod Antoneti, koji je, po utisku javnosti, tokom cijelog suđenja izgledao baš naklonjen Šešelju, tako je u martu 2007. godine (nakon Šešeljevog novembarskog štrajka glađu 2006. godine) zakukao na "strašan broj od više od 240 podnesaka" koje je ovaj podnio u protekle četiri godine, kao i na "seriju optužbi" protiv sudaca, sa čak 12 zahtjeva za njihovo izuzeće. Ima tu još onoga što se dogodilo tokom svih tih godina, tri postupka za nepoštovanje suda, u kojima je Šešelj dobio 15, pa 18 mjeseci zatvora u prva dva, pa su neki suci čak tražili da mu se to ne uračunava u eventualnu konačnu kaznu, nego da svaku služi posebno. I u tome je Šešelj – ma što o svemu i o njemu tko mislio – poseban slučaj. Nitko nije haške suce vrijeđao, kao i taj sud, poput njega, nitko nije od optuženih uspio da vrijeđa i denuncira svjedoke koji su se usudili da stanu preko puta njega kao Šešelj i nitko kao Šešelj nije uspio da prođe – osim s kaznama koje ništa ne znače – sve navodne principe pravednosti Haškog tribunala.

Poseban slučaj, u okviru suđenja vojvodi Šešelju, jest i onaj suca Frederika Harhofa. Najprije je Haško tužilaštvo tražilo njegovo izuzeće, zato što je 1993. godine sudjelovao (a sve se događa 2008. godine) u uzimanju izjave jednog od svjedoka optužbe protiv Vojislava Šešelja. Sam Šešelj se suprotstavio tom zahtjevu, optužujući Haško tužiteljstvo da pokušava dobiti na vremenu, jer nije spremno za suđenje. Tužiteljstvo je taj zahtjev obrazložilo činjenicom da je sudija Harhof – kao aktivista Helsinškog odbora Danske – 1993. godine sudjelovao u uzimanju izjave jednog od svedoka optužbe za Helsinški odbor Vojislava Šešelja. Budući da je na taj način bio "uključen u istragu" Harhof, po mišljenju Tužiteljstva, ne može sada da "u istom predmetu sedi kao sudija", jer to ne bi bilo u skladu sa načelima sudske nezavisnosti i objektivnosti (izvor: agencija Sense).

Međutim, Helsinški odbor, po Šešelju, kako piše već citirana agencija, nije pravosudni organ, već nevladina organizacija i nije provodio istragu, već je vršio "političko anketiranje", tako da izjave koje je on uzimao "nisu relevantne za sud".

Sve je odbijeno i sudac Harhof je ostao u vijeću.

SLUČAJ HARHOF, NASTAVAK: Potom imamo i nastavak: sredinom prošle godine, kad je taj isti danski sudac Harhof – inače član prvostepenog vijeća u "slučaju Šešelj" – elektronskom poštom na adrese 56 prijatelja i suradnika poslao potom pismo u kojem je ocijenio da su oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću i bivšem šefu Službe državne sigurnosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću plod politički motiviranog pritiska predsjednika Haškog suda Teodora Merona na kolege. Pismo, iako privatno, objavile su jedne danske novine.

Šešelj se tada predomislio i zatražio Harhofovo izuzeće, tvrdeći da je on "sklon da osudi po svaku cenu" i da "osuđuje po automatizmu", te da "nije nepristran i neutralan sudac koji razmišlja samo o utvrđivanju istine". Haško tužteljstvo je na to odgovorilo da Šešeljev zahtjev nema osnova, jer je riječ o "privatnom pismu" u kojem Harhof kritizirajući Haški tribunal nije iznio drukčiji stav od onih javnih izjava koje kritiziraju sudsku praksu tog suda. Sam predsjednik prvostepenog vijeća Žan Klod Antoneti i ostali članovi sudskog vijeća u Harhofovom pismu također nisu vidjeli ništa sporno i prihvatili su njegovo očitovanje da pismo ne dovodi u pitanje njegovu nepristranost.

Odluka je, ipak, bila da se Harhofa isključi iz daljnjeg suđenja, o čemu smo u "Vremenu" u ta doba detaljno pisali.

No, što je Harhof napisao? Najprije, upozorio je da je sve do jeseni 2012. godine u Haškom sudu "donekle" bila ustaljena praksa da se vojni zapovjednici smatraju odgovornim za ratne zločine koje su izvršili njihovi potčinjeni u ratu u bivšoj Jugoslaviji od 1992. do 1995. godine, kad su odgovarali bilo zbog sudjelovanja ili zbog toga što, kao komandno odgovorni, nisu spriječili zločin ili kaznili potčinjene koji su zločine počinili. "Tu nema ničeg novog. Također smo uspostavili proširenu krivičnu odgovornost za ljude (ministre, političare, vojne zapovjednike, oficire i druge) koji su podržavali opći cilj istrebljenja neke etničke grupe sa određenog područja kriminalnim nasiljem i koji su, na ovaj ili onaj način, doprinijeli postizanju takvog cilja; ova odgovornost se naziva ‘udruženim zločinačkim poduhvatom’".

On potom navodi posve suprotne odluke u već spomenutim presudama (Gotovina, Perišić, Stanišić), te nakon kratke analize presuda kaže: "Moglo bi se pomisliti da je vojni establišment u vodećim državama (poput SAD i Izraela) smatrao da se sudovi u svojoj praksi previše približavaju odgovornosti vojnih zapovjednika. Očekivalo se da zapovjednici neće biti pozivani na odgovornost ukoliko nisu aktivno podsticali svoje podređene na vršenje zločina. Drugim riječima: sud je otišao predaleko u pravcu pozivanja na odgovornost zapovjednika za svaki zločin koji su izvršili njihovi potčinjeni, dok bi, u stvari, njihova namjera da počine zločin morala biti konkretno dokazana".

Ili, u najkraćem, sada bi zapovjednici morali imati direktnu namjeru da počine zločin, a ne samo saznanje da su zločini počinjeni, ili sumnju da će biti počinjeni. Harhof pita: kako takva vojna logika vrši pritisak na međunarodni krivični sistem i da li su neki američki ili izraelski zvaničnici utjecali na predsjednika suda u Den Hagu, Amerikanca Teodora Merona da promijeni praksu?

I kaže, uz opasku da "to vjerojatno nikad nećemo saznati", ali da postoje svjedočenja da je Meron izvršio pritisak na suce u slučajevima Gotovine i Perišića, te da je uspio turskog suca, člana vijeća, uvjeriti da u posljednjem trenutku promijeni mišljenje, pa su presude donesene s tri glasa za i dva protiv. Slično je, prema Harhofu, i sa slučajem Stanišić-Simatović: tu je Meron, optužuje Harhof, izvršio pritisak na nizozemskog suca Alfonsa Orija, a ostali članovi vijeća nisu imali dovoljno vremena da razmotre sve argumente. "Francuska sutkinja je imala samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojem suci čak nisu ni razgovarali. Sve je napravljeno navrat-nanos. Nisam ovo očekivao od Orija", piše Harhof i kaže da tu kao posljedicu imamo napuštanje teorije odgovornosti za "udruženi zločinački poduhvat" .

"Većina ovakvih slučajeva biće završena oslobađajućim presudama za vojne zapovjednike. Tako da američki (i izraelski) vojni vrh može da odahne", kaže sudac Harhof.

SUD I ISTINA: U međuvremenu, odluka je da taj sudac više nije u postupku protiv Šešelja. Odlučeno je da u proces uđe novi sudac, koji bi trebao da se upozna sa hiljadama stranica sudskog spisa, dokumentima, video-zapisima… Šešelj ponovo pravi "šum u slušnom kanalu" i traži ili da se postupak obustavi, njega oslobodi, ili da sve krene otpočetka…

Tako bi, naime, bilo kod nas, umjesto u kombinaciji kontinentalnog i anglosaksonskog prava koje godinama gledamo u Haškom tribunalu: kad se promijeni sudac ili vijeće, sve ide ispočetka. Ovdje imamo sasvim novu praksu: promijenimo suca, tj. sastav vijeća, pa će onda ovaj da se upozna sa svim činjenicama i dokazima, pa ćemo vidjeti kad ćemo presudu uopće moći donijeti… Presuda je, inače, bila najavljivana usred cijelog tog skandala sa sucem Harhofom. Sad je sve, već mjesecima, stalo i tamošnji zvaničnici kažu da presude nema, i ne zna se kad će je uopće biti.

Vojvoda domaći i optuženik međunarodni Šešelj dotle, i sve vrijeme, vodi svoju bitku protiv "antisrpskog" suda, ali i "izdajnika" na domaćem terenu koji su mu rasturili stranku, prešli u "izdajnike" i postali "antisrpski kolaboracionisti" onih zavjereničkih sila koje oduvijek uništavaju Srbiju.

S druge strane, imamo Haški tribunal koji od 2003. godine kad je Šešelj tamo – dobrovoljno, ma tko o njegovim motivima mislio ovako ili onako – otišao, nije bio u stanju početi suđenje četiri godine, nije bio u stanju dovršiti ga do 2014. godine, jer se i danas još čeka što će biti: Harhof smo otjeran (jer je mislio i rekao ono što mnogi misle), a novom sucu treba vrijeme da se upozna sa tonama dokumenata. A kad će: ne zna se.

Istina je, vjerojatno, da bez Haškog tribunala ne bismo niti ovoliko malo o "našim" (svim nacionalnim) zločinima saznali, istina je i to da je laž da nam Haški tribunal piše nacionalne povijesti (bez razlike čije), istina je i to da su nas – međunarodna zajednica, naime – natjerali da se bar malkice suočimo sa zlom i zločinima. Istina je i to da od svega nema neke vajde, sudeći po dočecima raznih, od Biljane Plavšić u Beogradu do posljednjeg zločinačkog "uznika" Darija Kordića u Zagrebu.

Istina je, međutim, i to da je "slučaj Šešelj" ogledni slučaj za kršenje ljudskih prava i za povredu prava na pravično i u roku suđenje: pobogu, za više od 11 godina nisu međunarodni djelitelji pravde bili u stanju da mu ocijene krivicu i odrežu, ako je ima (a teško da je nema, krivice, naime), adekvatnu kaznu!

To ide njima na dušu.

MI SMO, SVI SMO: Nama može na dušu ići samo ta eventualna haška najnovija kazna: da dojučerašnji suborci vojvode Šešelja na haške eventualne zahtjeve odgovore sa novim zatvorom za Šešelja zato što će on nastaviti tamo gdje su oni stali.

Ne zna se tko je u toj priči licemjerniji: Šešelj, ma koliko nekome od nas ponaosob u prošlosti naudio, ovi na vlasti koji su bili s njim u toj priči, a danas bi da ga se odreknu i da ga nigdje u njihovim biografijama nema, ili taj Haški sud koji bi sad "vrući krumpir" prebacio pred srpsku vlast, skrivajući svoju sramotu da tolike godine nije završio sudski proces…

I na kraju, ono što je najgore: ništa mi od Haškog tribunala, osim golih utvrđenih činjenica, dobili nismo. I dalje smo svi – pripadnici srpske, hrvatske, bošnjačke sredine – nespremni da se suočimo s onim što su u ime nas pojedinaca oni radili tokom 90-ih godina prošlog stoljeća. Da nije tako, ne bismo ih birali da nam ponovo, svi oni, budu vlast i vlasnici naših života.

A Šešelj? Pa on je odležao više od 11 godina u Sheveningenu i teško je iz naše perspektive pretpostaviti kolika bi mu bila stvarna kazna, ako bi je uopće i bilo. On više nije ni važan u cijeloj priči, važni su ovi razni koji nisu odležali niti jednoga dana – i neće – i koji nam na meridijanima i paralelama i dalje kroje život, od zaborava do populizma.