Tog 27. oktobra 1990. godine, u Beogradu je za štampu bio spreman prvi broj nedjeljnika "Vreme" koji će oficijelno biti objavljen dva dana kasnije. Tog 27. oktobra 1990. godine, u Valjevu je Matija Bećković otkrio spomenik još živoj pjesnikinji Desanki Maksimović. Tog 27. oktobra 1990. godine, svijet se bližio prvoj godišnjici rušenja Berlinskog zida. Tog 27. oktobra 1990. godine, svijet se navikavao na činjenicu da je tri nedjelje prije Njemačka i formalno ujedinjena. Tog 27. oktobra 1990. godine, umrla je u Tanhauzenu, u Bavarskoj, u ujedinjenoj Njemačkoj, jedna stara žena, ipak nešto mlađa od Desanke Maksimović. Zvala se Sofija, a u djetinjstvu su je zvali Mala Sofi, jer joj se majka takođe zvala Sofija. Nosila je titulu princeze od Hoenberga. Majka joj je bila vojvotkinja od Hoenberga, a zvala se Sofija Hotek. Otac joj je bio nadvojvoda Franc Ferdinand. Oboje su ubijeni istog dana, nepun mjesec uoči trinaestog rođendana Male Sofi, djevojčice koja je, kako kažu Greg King i Sju Vulmans, bila prva siročica Prvog svjetskog rata. Siročad su istog dana postali i Sofijina braća Maksimilijan i Ernst. U sljedećim godinama i decenijama svog dugog života, Sofija će izgubiti i oba svoja brata i dva svoja sina i muža, no sve loše što će joj se desiti započelo je i simbolički i stvarno tog dana kad su joj u Sarajevu ubijeni roditelji: 28. juna 1914. godine.

HABSBURG, HOTEK, HOENBERG: O stotoj godišnjici smrti Franca Ferdinanda velike knjižare po svjetskim metropolama pune su knjiga o posljedicama atentata. U toj gomili nađe se i poneka knjiga posvećena ubici, a zapravo je najmanje onih koje su posvećene ubijenom. Ako je za atentate nešto karakteristično, onda je to da istorija intenzivnije pamti žrtve nego izvršioce. U svim istorijskim hronologijama, Džon F. Kenedi je važniji od Lija Harvija Osvalda, Linkoln od Džona Vilksa Buta, kralj Aleksandar Karađorđević od Vlade Černozemskog, a Zoran Đinđić od Zvezdana Jovanovića. Franc Ferdinand je tu izuzetak; on je, naime, manje slavan od momka koji ga je ustrelio. Ipak, o stotoj godišnjici smrti, na engleskom je objavljena i barem jedna biografska knjiga o Francu Ferdinandu, koncentrisana primarno na njegov privatni i porodični život, na romansu i kasniji brak sa Sofijom Hotek. Knjiga se zove Atentat na nadvojvodu, a nosi podnaslov Sarajevo 1914. i ubistvo koje je promijenilo svijet (The Assassination of the Archduke: Sarajevo 1914. and the Murder that Changed the World), a napisali su je Greg King i Sju Vulmans, autori već specijalizovani za priče sa kraljevskih dvorova. Greg King je, recimo, napisao biografiju Volis Simpson, vojvotkinje od Vindzora, žene koja je kralja Edvarda VIII koštala britanskog prestola, kao i nekoliko knjiga o Romanovima. Na naslovnici je porodična fotografija iz 1912. godine: otac stoji u plavoj uniformi okićen ordenjem, majka u crvenoj haljini sjedi, lijepa djevojčica u dugoj bijeloj haljini s teškim plastom crne kose koncentrisano zuri u objektiv, a dva mala brata, skockana i uredno začešljana, liče na onu djecu što u obdaništima i nižim razredima osnovne škole redovno dobivaju batine. Kratki predgovor za knjigu napisala je Sofija fon Hoenberg, praunuka Franca Ferdinanda, unuka njegovog starijeg sina Maksimilijana. Ona u suštini tvrdi kako su autori bili pošteni i pravedni prema njenim precima, dajući tako knjizi porodični imprimatur. Knjiga se inače otvara poput dramskih tekstova i pojedinih romana Agate Kristi: nabrajanjem glavnih likova. Oni su podijeljeni u četiri grupe: porodicu Habsburg, porodice Hotek i Hoenberg, dvorjane i zavjerenike. Tu su takođe i porodična stabla Habsburga, Hoteka i Hoenberga.

TREĆEPOZIVAC: Knjiga se otvara prologom smještenim u Beč, u januar mjesec 1889. godine. Franc Ferdinand je u to vrijeme dvadesetpetogodišnjak. Tih dana, međutim, bez njegove zasluge i krivice on postaje dijelom istorije. U vrijeme kad se rodio, 18. decembra 1863, niko nije mogao ni pomisliti da će jednom biti prestolonasljednik. Car Franjo Josip već je imao sina Rudolfa od koga se očekivalo da će imati sinove. Takođe, car Franjo je u to doba bio još u ranim tridesetim, pa se moglo očekivati i da će imati još sinova. Franc Ferdinand je bio prvo dijete nadvojvode Karla Ludviga i njegove druge žene Marije Anuncijate. Prva nadvojvodina žena, Margareta od Saksonije, krhka i bolešljiva umrla je nakon dvije godine braka. U vrijeme udaje Marija Anuncijata imala je devetnaest godina i nije djelovala slabačko. Ubrzo se, međutim, ispostavilo da ima tuberkulozu. Par odlazi u Grac, u nadi da će ženi pomoći planinski zrak. U Gracu se Franc Ferdinand tako i rodio. U idućih sedam godina, Marija Anuncijata će roditi još troje djece, a zatim će umrijeti. Bilo joj je dvadeset osam godina; njen najstariji sin jedva je napunio sedam. Dvostruki udovac, s četvoro djece, nadvojvoda Karl Ludvig se nakon dvije godine oženio po treći put. Žena mu se ponovo zvala Marija, Marija Tereza, i bila je kćerka izgnanog portugalskog kralja, jedna od najljepših princeza u cijeloj Evropi. Bila je skoro dvadeset godina mlađa od svog muža; u vrijeme udaje nije bila napunila ni osamnaest. Odnos sa maćehom biće jedna od najsmislenijih međuljudskih veza u cjelokupnom životu Franca Ferdinanda. On ju je uvijek zvao Mama, a ona njega Franci. U dvije godine koje su prošle između smrti druge žene Karla Ludviga i njegovog trećeg braka, bilo je vidljivo da njegovom najstarijem sinu nedostaje majčinska figura. Bio je zatvoren i nesiguran, otuđen od oca, kao i od mlađe braće i sestre. Naročito je bio vidljiv kontrast između njega i dvije godine mlađeg Ota koji je bio glasniji i spretniji, a kao šestogodišnjak je već jahao bolje od osmogodišnjeg Franca Ferdinanda. Oto je i kao klinac bio šarmantan i ekstrovertan, dok je Franci volio da sam šeta po šumi i da se igra sa kunićima. Ipak, već s devet godina lov mu je postao zanimljiviji od igre sa životinjama. Već sa devet godina ustrijelio je prvu životinju, svoj prvi lovački plijen.

274889: Ona fraza Roberta Muzila, jednog od ključnih pisaca habsburškog svijeta i kakanijske atmosfere, fraza čovjek bez svojstava, zapravo dobro pristaje Francu Ferdinandu. Po riječima jednog savremenika, njemu je nedostajalo upravo ono što se u Austriji najviše cijeni: šarm. Nije zato ni čudno što je jedna od stvari po kojoj se najviše pamti njegova lovačka strast. Ključni broj njegovog života, broj koji se lajtmotivski pojavljuje u svim njegovim biografijama je 274889. Ovih šest cifara, tako nalik na telefonski broj, zapravo su broj životinja koje je Franc Ferdinand ustrelio: dvije stotine sedamdeset četiri hiljade osam stotina i osamdeset devet. Greg King i Sju Vulmans u svojoj knjizi ovom poznatom broju dodaju i jedan amandman. Pozivajući se na profesora Vladimira Ajhelburga, oni tvrde da u pomenutu brojku nije uvršteno trinaest losova koje je Franc Ferdinand ubio u Švedskoj. S tih trinaest losova, ispostavlja se da je nadvojvoda ubio više od 274.900 životinja. Kažu da je Franc Ferdinand bio jedan od najboljih strelaca svog vremena. Mogao je bez problema da pogodi novčić bačen u vazduh. Ipak, u ondašnjoj aristokratiji on u svojoj lovačkoj strasti nije bio jedinstven. Markiz od Ripona je, kažu, ubio više od pola miliona životinja, a on nije jedini koji je iz te oblasti nadmašio nadvojvodu. (Istini za volju, nadvojvoda je poginuo s jedva navršenih pedeset tako da je, vjerovatno, u drugim okolnostima, imao šansi da postane svjetski rekorder.) Jedanput je u Engleskoj išao u lov sa tadašnjim princom od Velsa, kasnijim kraljem Edvardom VIII, onim koji će se kasnije oženiti Volis Simpson. Iako nije navikao da puca u ptice koje lete visoko i mada je imao problema s puškom, u jednom je danu ubio 281 fazana i 252 patke.

PUT OKO SVETA: Vratimo se, međutim, u januar 1889. godine, u vrijeme kad u dvorcu Majerling prestolonasljednik Rudolf ubija svoju mladu ljubavnicu Mariju Večeru, a zatim i samog sebe. U to vrijeme je Rudolf već skoro osam godina bio u braku s belgijskom princezom Stefanijom; imali su samo jedno dijete – kćerku Elizabetu. Sada je prestolonasljednik bio nadvojvoda Karl Ludvig, otac Franca Ferdinanda, i sada je već bilo sasvim realno da će i Franc Ferdinand jednom doći na red. To se, međutim, desilo već za sedam godina. U Palestini je nadvojvoda Karl Ludvig u religioznom zanosu pio vodu iz rijeke Jordan, pa se zarazio tifusom i umro. Car Franjo Josip tad već ima šezdeset i šest godina, a novi prestolonasljednik Franc Ferdinand upola manje. U međuvremenu se Franc Ferdinand bio častio putem oko svijeta. Krenuo je iz Trsta, pa je preko Egipta stigao do Indije. Bio je u Kalkuti, Agri, Tadž Mahalu, a posjetio je i Cejlon gdje ga je zamalo pregazio slon. Brodom kojim je nosio nadvojvodu svjetskim morima i okeanima, zapovjedao je admiral Mikloš Horti. Ta lađa zatim ide do Hong Konga i Japana prije nego stigne do sjevernoameričkog kontinenta. Tamo će Franc Ferdinand najprije posjetiti Vankuver, a onda i Jelouston gdje će ubiti jednog tvora, jedno bodljikavo prase te nekoliko vjeverica u svrhu obogaćivanja svoje kolekcije lovačkih trofeja. Slijede posjete Omahi, Čikagu, Nijagarinim vodopadima te Njujorku. U domovinu se nadvojvoda vraća sa trideset sedam velikih kovčega punih lovačkog plijena.

LJUBAVNE IGRE: U svojim ranim tridesetim, nadvojvoda Franc Ferdinand jedan je od globalno najpoželjnijih mladoženja. Pokušali su da mu namjeste Helenu Orleansku, jednu od najljepših djevojaka iz ondašnjeg visokog evropskog plemstva, ali im se pri prvom susretu ispriječila jezička barijera. Ćaskali su na francuskom, nadvojvoda je pravio grešku za greškom, a djevojka ga je ispravljala. ("Bilo me užasno stid i hladan znoj mi je oblio čelo" – tako tu situaciju opisuje sam Franc Ferdinand u jednom pismu.) Usput, Helena Orleanska kasnije se udala za vojvodu Emanuela Filiberta od Aoste, a njihov mlađi sin biće kratkotrajni Pavelićev kralj NDH (tačnije, formalnom titulom – Tomislav II "kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina"). Poslije se govorkalo da bi nadvojvoda trebalo da oženi jednu od tri kćeri princa od Velsa, ili srednju Viktoriju ili najmlađu Mod, a pominjala se i mogućnost da oženi mladu rusku vojvotkinju Elenu. Ipak, žena koja je bila najodlučnija da svoju kćerku vidi na habsburškom prestolu bila je nadvojvotkinja Izabela od Austrije, supruga nadvojvode Fridriha, kome je rodila osam kćerki i jednog sina. Najstarija kćerka se zvala Marija Kristina, bila je šesnaest godina mlađa od Franca Ferdinanda. Opsjednuta idejom da je uda za prestolonasljednika, Izabela je koristila svaku priliku da Franca Ferdinanda poziva u goste da bi on provodio vrijeme s njenom kćerkom. Nadvojvodu, međutim, nije interesovala princeza tinejdžerka, nego Izabelina dvorska dama, grofica Sofija Hotek, jedanaest godina starija od Marije Kristine. Godinama je trajala njihova tajna romansa i prepiska. Legenda kaže da je Franc Ferdinand jedanput kod svojih domaćina Fridriha i Izabele zaboravio lančić s medaljonom. Izabela je nestrpljivo otvorila medaljon, očekujući da unutra pronađe fotografiju svoje kćerke, no unutra je bila fotografija njene – dvorske dame. Ni to je, čini se, nije pokolebalo. Čak je računala na nadvojvodinu naklonost Sofiji kao na dodatni adut njegovog češćeg dolaženja u goste. Kalkulisala je vjerovatno ovako: neka mu ona bude ljubavnica, a kad je se zasiti, oženiće se mojom kćerkom. Nadvojvoda je, međutim, imao druge planove.

MORGANATSKI BRAK: Još 1898. godine, Franc Ferdinand je Sofiji poslao razglednicu s fotografijom palate Belvedere, a na poleđini je napisao: "Ovo će biti naš dom u Beču". Raskošna palata uz Južni Kolodvor, prvi prizor veličanstvenog Beča za tolike jugoslovenske putnike, turiste, gastarbajtere i izbjeglice, mjesto gdje je potpisan Trojni pakt, sa smrknutim Ivom Andrićem u pozadini, zaista će postati bečki dom Franca Ferdinanda i Sofije. Upravo je nadvojvotkinja Izabela, uvjerivši se da je Franc Ferdinand ozbiljno zaljubljen u njenu dvorsku damu, a da njenu kćerku ignoriše, bijesno otišla do cara Franje Josipa tražeći od njega da sankcioniše prestolonasljednikovo skandalozno ponašanje i ponižavanje njene kćerke. Car se nevoljko složio da razgovara s nadvojvodom. Vanbračne veze, pa čak i vanbračna djeca, među Habsburgovcima su bili prije pravilo nego izuzetak, uključujući i samog cara. Najraspusniji je vjerovatno bio Ferdinandov mlađi brat Oto, opsesivni ženskar i stalni klijent prostitutki koji će naposljetku umrijeti od sifilisa, a među čije "podvige" spada i pijana šetnja po Hotelu Saher – bio je tada potpuno go, osim vojničke kape i mača zakačenog za opasač. Franc Ferdinand (koji je u tom trenutku navodno već imao dvoje vanbračne djece), međutim, nije želio avanturu sa Sofijom Hotek, želio je brak. U Habsburškoj monarhiji postojao je, međutim, izuzetno strogo utvrđen kanon "dostojnosti" braka s pripadnikom kuće Habsburga. Mada plemkinja, Sofija Hotek tu nije dolazila u obzir. Franc Ferdinand je bio uporan. "Zbog ljubavi ljudi izgube svako osjećanje dostojanstva", prokomentarisao je jedanput Franjo Josip. Dugo je trajalo natezanje između cara i prestolonasljednika. Mnogi su Ferdinanda ubijeđivali da odustane, dok su tek rijetki – poput Ferdinandove maćehe i Stefanije, Rudolofove udovice – lobirali kod cara za kompromis, da se suglasi s brakom, makar i morganatskim. Naposljetku se, navodno poslije Ferdinandove prijetnje samoubistvom, car složio da odobri brak, ako se prije toga nadvojvoda svečano zakune da Sofija nikada neće biti carica niti će njihovi sinovi ikada doći u obzir za prestolonasljednike. I tako, 1. jula 1900. godine, Franc Ferdinand i Sofija Hotek su se vjenčali.

PEPELJUGA: Greg King i Sju Vulmans u romansi Ferdinanda i Sofije nalaze mnoge bajkovite elemente, a nju čak nazivaju Pepeljugom, no vjenčanje za njih nije nužno značilo dugu i sretnu budućnost. Visoko plemstvo je listom odlučilo da kazni nadvojvodu i njegovu izabranicu zbog njihove nekonvencionalnosti. Sofija nije imala pravo da s mužem ide u pozorište ili operu jer bi morala da dijeli carsku ložu za koju nije bila "dostojna", dok je za samog Ferdinanda pak bilo nedostojno da sjedi igdje izvan carske lože. Na procesijama i prijemima nije smjela da korača uz njega ili sjedi do njega. Veliki dio knjige autori su potrošili na katalogizovanje svih mogućih birokratskih i ceremonijalnih situacija korištenih da bi se Sofija na ovaj ili onaj način ponizila. Zbog toga njih dvoje sve manje i manje vremena provode u Beču, u Belvedereu, a sve više u zamku Konopište, u današnjoj Češkoj. Tamo im se 24. jula 1901. godine rodilo prvo dijete – kćerka Sofija. Godinu kasnije rađa se sin Maksimilijan, a poslije još dvije – sin Ernst. Željeli su veliku porodicu, pa su se obradovali kad je Sofija poslije četiri godine ponovo zatrudnila. Tad je, međutim, rodila mrtvog dječaka, a liječnici su joj zabranili da ponovo zanese. Kako je vrijeme prolazilo, i stav Habsburga prema Sofiji polako se mijenjao nabolje. Car Franjo Josip bio je sve stariji, očekivalo se da Ferdinand brzo zasjedne na presto, a nije bilo pametno zamjeriti se budućem caru lošim odnosom prema njegovoj supruzi, makar i morganatskoj. Sve češće je Sofija imala priliku i da službeno putuje s mužem, pa mu je tako pravila društvo pri posjetama Rumuniji i Engleskoj.

TRIJALIZAM I RENESANSA: Kao mladi pukovnik habsburške vojske, Franc Ferdinand je proveo dvije godine u Mađarskoj, u današnjem Sopronu. Bio je šokiran činjenicom da su mađarski oficiri masovno ignorisali zakon po kojem je njemački bio službeni jezik u vojsci te su izdavali naređenja na mađarskom. Dodatno ga je ljutilo to što bi isti ti mađarski oficiri i vojnici brutalno pretukli češke vojnike koji bi međusobno razgovarali na svom maternjem jeziku. (Usput rečeno, nadvojvoda je bio potpun antitalenat za strane jezike. Osim njemačkog, još je i ponajbolje govorio francuski, a i to je bilo toliko loše da nije mogao normalno da ćaska s djevojkom kojoj je trebao da se udvara. Mada se skoro cijelog života trudio da makar pristojno nauči mađarski, nije mu nikako išlo.) Bio je Franc Ferdinand veliki protivnik Mađara i njihovog nacionalizma, pa se na tom tragu neko vrijeme zanosio idejom da unutar dvojne monarhije zasnuje treći (južno)slovenski entitet. Nije ga ta ideja pretjerano dugo držala, ali će na njoj decenijama kasnije patetično insistirati brojni sentimentalni nostalgičari za crno-žutim. Za njegov politički profil važnija je činjenica bliskosti sa zloglasnim antisemitskim gradonačelnikom Beča Karlom Lugerom. Nadvojvoda se otvoreno divio Lugeru, kao uostalom i Adolf Hitler. Ipak, u vremenu nakon aneksione krize, valja istaći da Franc Ferdinand nije spadao među vanjskopolitičke jastrebove. U poređenju sa Konradom fon Hecendorfom, načelnikom austrougarskog generalštaba, bio je pacifista. Zanimljiv je istorijat odnosa Ferdinanda i Fon Hecendorfa. Godine 1906, Fon Hecendorfa je upravo Ferdinand predložio za šefa generalštaba. Ovaj se ispočetka nećkao i predlagao Oskara Poćoreka, no Ferdinand je insistirao i Fon Hecendorf je naposljetku pristao. Poćorek je poslije nekoliko godina dobio utješnu nagradu: najprije je bio armijski inspektor austrougarskih snaga u Bosni i Hercegovini, a kasnije je postao šef zemaljske vlade BiH. Na toj funkciji je naslijedio Marijana Varešanina, nakon neuspješnog atentata koji je na Varešanina pokušao Bogdan Žerajić. Čuvši za atentat, Franc Ferdinand je Varešaninu poslao telegram čestitajući mu što je izbjegao smrt. Varešanin je žurno odgovorio ističući kako je "duboko dirnut milostivim saučešćem i da je stanovništvo bez obzira na vjeru indignirano zbog prokletog anarhističkog zločina".

VINO ZVANO ŽILAVKA: U septembru 1913. godine, Franc Ferdinand je kao glavni inspektor austrougarskih oružanih snaga prisustvovao armijskim manevrima u Češkoj. Uslijedio je poziv na slične manevre u Bosni i Hercegovini početkom narednog ljeta. To je bila vojnička obaveza unaprijed zavedena u njegov kalendar, no u februaru naredne godine nadvojvoda je na Poćorekov poziv pristao da u sklopu posjete Bosni i Hercegovini navrati i u Sarajevo. Poćorek je u tome vidio podršku svojoj vlasti s najvišeg nivoa. U junu mjesecu 1914. godine, Sofija i on, putujući razdvojeno, stižu na Ilidžu. Tokom dva dana, 26. i 27. juna, Ferdinand prati manevre. U 27. junskoj noći, na Ilidži se služi svečana večera. Prestolonasljednik će sutra posjetiti sarajevsku gradsku vijećnicu i poslije krenuti natrag u Beč. Jelovnik je dekadentno bogat: potage regence, souffles delicieux, blaquette de truite en gelle, tu su zatim i piletina, jagnjetina i govedina, da bi se sve zasladilo sa creme d’ananas en surprise. Pije se konjak, pije se pjenušavo vino iz Šampanje, pije se mađarski tokajac i pije se jedno domaće vino – hercegovačka žilavka. Sutradan, dvadeset osmog juna ujutro, na putu do gradske vijećnice, nekakav anarhista je bacio bombu na prestolonasljednikov automobil. Franc Ferdinand se iznervirao, poslije se obrecnuo na gradonačelnika Sarajeva, ali se nakon Sofijine intervencije smirio. Iako je Poćorek spremio bogat ručak u svojoj rezidenciji (consomme en tasse, ceufs en gelle, fruits au beurre, baeuf bouilli aux legumes, pouletes a la villeroy, riz compote, bombe a la reine, fromage i fruits et desert), nadvojvoda je namjerio da ode do bolnice i posjeti oficira ranjenog gelerom bombe namijenjene njemu. Dok automobil polako kreće iz pravca gradske vijećnice istom ulicom kojom su i stigli, nadvojvoda se prisjeća kako ga je nedavno, dok je bio u lovu s vojvodom od Portlanda, jedan slučajno ispaljeni metak zamalo promašio. Zrno je proletilo nekoliko centimetara iznad njegove glave. I dok osjeća kako automobil skreće udesno, žudi za trenutkom kad će ponovo poći u lov. Žudi za trenutkom kad će njegova topla ruka grijati hladni čelik oružja. Zna on to osjećanje, zna on kako to izgleda. Metak je nestrpljiv u cijevi.

Nova knjiga o Gavrilu Principu

San o Slobodi

Početkom maja ove godine britanski novinar Tim Bačer objavio je knjigu Okidač (The Trigger – Hunting the Assasin who Brought the World to War), koja predstavlja neobičan melanž putopisa, političke esejistike i lirske biografije Gavrila Principa.

Među velikim brojem knjiga objavljenih povodom stogodišnjice početka Prvog svetskog rata na engleskom govornom području, knjiga Tima Bačera se izdvaja po tome što je fokusirana isključivo na lik i delo Gavrila Principa. Bačer je tokom devedesetih bio dopisnik engleskih medija iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine. Dve decenije kasnije vraća se na Balkan, i u nastojanju da razume i objasni Gavrila Principa, putuje njegovim tragom, uglavnom pešice, od Principovog rodnog Obljaja preko Bugojna i Sarajeva do Beograda, a zatim nazad u Sarajevo preko Šapca i Loznice. Oslanjajući se na Dedijera i druge istoričare, ali i na vlastita istraživanja i razgovore s ljudima na terenu, Bačer skicira Principov portret u kontekstu vremena i sredine u kojoj je živeo. Kombinujući vlastita sećanja na devedesete, reminiscencije na Drugi svetski rat, sa razmišljanjima o Principu i Mladoj Bosni, Bačer ispisuje uzbudljivu prozu koja je unutar savremene produkcije na engleskom jeziku najbliža onom doživljaju i tumačenju Principa i Mlade Bosne kakvi su se, posle mnogo otpora, u drugoj deceniji XXI veka iskristalisali unutar progresivnog dela javnosti jugoslovenskog kulturnog prostora. Bačerova knjiga zaslužuje opširniji prikaz, ali na ovom mestu i ovim povodom ilustrovaćemo je kratkim, ali karakterističnim odlomkom iz njenog poslednjeg poglavlja:

"Tokom svog putovanja čuo sam da neki Principa nazivaju herojem, kao što sam čuo i da ga neki nazivaju teroristom, ali sam pre svega spoznao da je on zapravo svako ko saoseća s besom miliona potlačenih, ne samo na Balkanu nego i daleko šire. Bio je sanjar koji se u svom kratkom životu suočio sa istim političkim strujanjima koja su nadahnula i toliko drugih boraca za slobodu od neizabranih nazadnjačkih struktura. Vreme imperija je prošlo i Princip se, kao i mnogi drugi s početka XX veka, borio za stvaranje nove realnosti koja bi tek trebalo da nastupi. Njegovu osnovnu ideju za koju se zalagao, san o oslobođenju, delili su mnogi, ne samo na Balkanu nego širom belog sveta, od irskih nacionalista koji su se borili za Samoupravu i ruskih revolucionara koji su kovali zavere protiv cara do pokreta koji se mogu naći daleko od Evrope, u Indiji, Africi, na Bliskom istoku ili drugde. Nasilje za kojim je posegao nije bilo ništa drukčije od nasilja koje su koristili borci za slobodu u drugim delovima sveta."

N.G.