Kolumna

Navigator

Ja, bot

Svojevremeno je američka vojska regrutovala delfine, vežbajući ih da postavljaju mine na neprijateljska plovila i prepoznaju kada neprijatelj to pokušava da uradi njima. Dometi su bili skromni, tehnologija je pregazila (preveslala, preplivala?) delfine jednako brzo kao i nas, ljude.

Sada je nova doktrina da se u ratu koriste dronovi. Dron je helikopter malih dimenzija, najčešće sa četiri do šest propelera, daljinski navođen. Ako mu stavite kameru, dobijate fantastične snimke jer leti na malim visinama, gotovo dostižnim za čoveka i njegovu maštu. Ali kada ga opremite nečim što puca, može podjednako dobro da ubija po vrletima Avganistana ili iračkoj pustinji. Ili da se vrzma po za policiju nepristupačnim krajevima Detroita ili Majamija.

Dron je jeftin, ne žalite ga kada nastrada, ali je u suštini robot. I takva upotreba krši prvi zakon robotike (od tri) Isaka Asimova, da robot ne sme nikada i nipošto da povredi čoveka. Čak ni kada mu to naredi drugi čovek (drugi zakon).

Robotofobija postaje sve rašireniji strah na Zapadu, u Britaniji posebno. London je grad sa najviše kamera po glavi stanovnika, a sada tamo strepe da bi kamere mogle postati interaktivne, odnosno deo nekog robokapa koji će momentalno i, ako treba, surovo kažnjavati svako kršenje propisa, uključujući i napad na samog robota, što je protivno trećem zakonu robotike.

Prošle nedelje objavljeno je da je po prvi put jedan kompjuter položio Tjuringov test, odnosno ubedio je trećinu kontrolora da je čovek, a ne mašina. Kompjuter se predstavio kao trinaestogodišnji dečak iz Ukrajine i neki veruju da to vuče na malu prevaru, jer je odgovarao na engleskom koji mu, kao, nije maternji. Svejedno, odgovori na pitanja kontrolora svakom trećem nisu delovali robotizovano. Što vodi na dva putića.

Prvi je da će vam u bliskoj budućnosti šef biti robot. Programiran da kontroliše jeste li dobro obavili zadatak koji vam je zadat, da li ste na poslu proveli dovoljno vremena, uključujući tu i rad od kuće. Hladnokrvno (pogrešan izraz) procenjivaće međuljudske odnose, lično nezainteresovan, nepotkupljiv i otporan na flert svake vrste. Na radnom mestu će biti stalno, bez odlaska na odmor. Imaće manju platu od vaše tj. nikakvu, a koštaće malo. Kad mu dođe vreme za penziju, znaćete da će naredni šef biti još gori.

Drugi putić nam je bliži i već ga proživljavamo. Radi se o botovima, ali ne ovim našim, humanim, već pravim softverskim robotićima koji s nama komuniciraju po internet portalima, prepoznaju tekstove i pišu logične komentare sa raznih adresa, svađaju se na forumima, tvituju i postuju. Pre izvesnog vremena sam, slutim, imao posla sa jednim takvim uređajem na jednom domaćem sajtu, uslužnom. Poslao sam pitanje na koje sam momentalno dobio odgovor, usledilo je još nekoliko mojih potpitanja i jednako brzi, pristojni ali pomalo distancirani odgovori.

Tehnologija napreduje, prebrzo, botovi su sve prisutniji na internetu, marketinške agencije koriste ih da poprave štetu koju prijavljuju nezadovoljni korisnici nečijih usluga ili robe, a samo je pitanje trenutka kada će botovi preuzeti neku predizbornu kampanju.

Ako mislite da se u Srbiji to već dogodilo, vi ste tek zadnji romantik na ovom svetu što se sporo kreće i čeka (k)raj.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu