Nije, čini mi se, previše komparativno pisano o piscima rođenim krajem devetnaestog vijeka u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, s jedne strane u Srednjoj Evropi, a s druge na Balkanu. Bruno Šulc i Ivo Andrić su, recimo, rođeni iste, 1892. godine, oni su, dakle, generacija; i ne samo to, nego je upravo Šulc maltene jedini pisao o prevodu Andrićevih pripovijetki na poljski krajem tridesetih godina prošlog vijeka, jednom od prvih Andrićevih prevoda na strane jezike uopšte. Branislava Stojanović je valjda jedina koja je pisala o vezi Andrić-Šulc. O Šulcu i Kafki (devet godina starijem), pisano je, naravno, mnogo; oni su obojica srednjoevropski Jevreji, dosta srodni poetički, a Šulc je Kafku i prevodio. Ima nekoliko perspektiva i toposa u kontekstu kojih bi vrijedilo pisati o Andriću i Kafki, no ovdje ću se dotaći samo jednog motiva, motiva Amerike. Amerika je, znamo, naslov prvog Kafkinog romana. Šta je, međutim, Amerika Andriću? Odgovor na ovo pitanje vodi nas do posljednjih poglavlja Na Drini ćuprije.

BEG OD ISTORIJE: Nikola Glasinčanin, unuk gazde Milana koji je na mostu s Đavolom igrao karata, "bled i krut mladić koji je zbog siromaštva, tankog zdravlja i slabog uspeha morao da napusti gimnaziju", u Višegradu radi za njemačku firmu koja izvozi drvo. Zaljubljen je u učiteljicu Zorku, rodom iz (višegradske) kasabe. U augustu 1913. godine, na raspustu u Višegradu je Janko Stiković, nekadašnji Nikolin gimnazijski kolega, sada bečki student prirodnih nauka, pjesnik i novinar. Zorka, koja se dotad gledala (kužirala) sa Nikolom, zaljubljuje se u Janka. U jedno augustovsko poslijepodne oni su "ostvarili ono što je u kasabi najteže: da se mladić i devojka sastanu na skrovitom mestu, a da to niko ne vidi i ne sazna. Našli su se u njenoj školi koja je sada, preko raspusta, potpuno pusta (…) u jednoj polumračnoj, prašnoj prostoriji u kojoj su sve do plafona bile naslagane đačke klupe. (…) Nisu mogli ni da sednu ni da legnu. Bili su oboje zbunjeni i nespretni. I suviše željni i plahoviti, oni su se grlili i savijali na jednoj od onih istrošenih klupa koje je ona tako dobro poznavala, ne gledajući i ne primećujući ništa oko sebe." To je bio njihov jedini ljubavni susret. Uoči jeseni, Stiković je vraća u Beč. Zorki šalje pisma i razglednice, no oni su takvi da Zorki jasnije (i bolnije) od šutnje govore "nit sam te voleo, niti te volim, niti ću te ikad moći voleti". Povrijeđena i tužna, djevojaka ponovo počinje da se viđa s Nikolom. S proljeća 1914. godine, on joj kazuje: "Ti znaš da je Bogdan Đurović, moj drug sa Okolišta, već treću godinu u Americi. (…) On me zove sebi i obećava mi siguran posao i dobru zaradu. (…) Ako bi ti pristala, treba da se vjenčamo što prije (…) A tamo, u Americi, tamo bismo radili i ti i ja. Tamo ima naših škola na kojima treba učiteljica. I ja bih našao rada, jer tamo su svi poslovi svima otvoreni i pristupačni. Bili bismo slobodni i srećni. Sve bih to ja izveo, samo ako ti hoćeš…ako pristaješ." Zorka je i dirnuta i zahvalna, ali u tom trenutku ne bi mogla da kaže da "pa da je seku na komade". Ubrzo će raspust, doći će studenti sa univerziteta, a ona hoće još jednom da vidi Janka Stikovića. Prije nego studenti dođu, doći će Vidovdan, doći će atentat u Sarajevu, doći će rat. Nikola bježi za Srbiju, a prije toga dolazi da se oprosti sa Zorkom. Ona mu kaže: "Ništa od naše… ništa od Amerike?", a Nikola odgovara: "Da si ti pristala kad sam ti, prije mjesec dana, predlagao da odmah svršimo stvar, možda bismo sada bili daleko odavde. Ali možda je bolje da je tako bilo. (…) A ako iziđem živ iz ovoga i ako se oslobodimo, neće trebati možda ni ići u ono Ameriku preko mora, jer ćemo imati ovdje svoju Ameriku, zemlju u kojoj se mnogo i pošteno radi a dobro i slobodno živi."

BEG OD ODGOVORNOSTI: Nikola Glasinčanin je u Ameriku htio pobjeći od istorije, od njenih samozvanih portparola (poput Janka Stikovića). Kad je istorija, međutim, zaista stigla, on zamišlja da dolazi vrijeme izgradnje Jugoslavije kao balkanske Amerike, oko Sarajevskog atentata kao oko Bostonske čajanke. On je u Zorku zaljubljen i prosi je držeći je za ruku (što je bila "krajnja granica njegove čedne smelosti"). Djecu ne pominje, ali ona se u braku, u to vrijeme, podrazumjevaju. Fantazija o Americi javlja se pred sam kraj Na Drini ćuprije. Kod Kafke pak – Amerika je na početku. (Naravno da je Amerika na početku Amerike, ali u kontekstu Kafkinog opusa, a u vezi američkih lajtmotiva se vrijedi sjetiti i one zgodne pričice Želja da postaneš Indijanac. Kao što, u krajnjoj liniji, ne treba zaboraviti ni Vitmenov uticaj na mladog Andrića.) Bilo kako bilo, i Karl Rosman, glavni protagonist Amerike, bi, kao i Nikola Glasinčanin, u Ameriku – bježao. Samo što on ne bježi od istorije, nego od odgovornosti; ne bježi zbog žene (i željenog) djeteta, nego od žene i (neželjenog) djeteta. Žena je služavka s kojom je imao besmislenu seksualnu avanturu, žena, dakle, koju "nit je voleo, niti je voli, niti ću je ikad moći voleti". Zbog te avanture, zapravo ishoda njezinog (trudnoće i djeteta), Rosmana protjeruju iz roditeljske kuće i šalju u Ameriku. U jednoj svojoj esejističkoj knjizi Milan Kundera najprije konstatuje da je Amerika čudan roman, pa postavlja pitanje: Zašto je mladi pisac od dvadeset i devet godina smjestio svoj roman na kontinent na koji nikad nije nogom stupio? (Usput, ni Andrić, rekli bismo, nije nikad bio u Americi mada je prva diplomatska služba na koju je poslan bila u konzulatu Kraljevine SHS u Njujorku; prije nego je otputovao, međutim, stigla je prekomanda u Vatikan. U Rimu su mu Bosna i Jugoslavija preblizu da bi ih zaboravio. Možda je i za Andrića samog odlazak u Ameriku ostao kao mogućnost da mu život potpuno drukčije teče?) Odmah slijedi odgovor: "Taj izbor pokazuje jasnu namjeru: nema realizma; ili bolje: nema ozbiljnosti. Nije se čak potrudio otkloniti proučavanjem svoje neznanje; stvorio je vlastitu sliku Amerike prema nekom drugorazrednom štivu, starim oleografijama, tako da se slika Amerike u njegovu romanu (namjerno) sastoji od klišeja."

BEG OD STVARNOSTI: Odlična je i otkrivalačka ova Kunderina primjedba o stvaranju slike Amerike prema drugorazrednom štivu, prema starim oleografijama. Ono što je tu još važno dodati jest da niti je Kafka prvi koji je stvarao takvu sliku Amerike, niti je, naravno, posljednji. Čak i pisci koji nisu pisali o Americi, a da je nisu ni vidjeli, čak i pisci, dakle, koji su pisali svojevrsne putopise i reportaže iz Amerike, često su zapravo pisali o slici stvorenoj posredstvom drugorazrednog štiva i starih oleografija. Te evropske vizije Amerike neiscrpna su tema zapravo i koliko god u nekom smislu bile panevropske, toliko se opet, u nekim aspektima, i tipski razlikuju, a u odnosu na jezik i kulturu u kojima nastaju. Čisto primjera radi, jedna se vertikala može povući kad je riječ o njemačkoj umjetničkom doživljaju Amerike: od poslovičnog Karla Maja preko ovdje komentarisanog Kafke pa do Handkea i Vima Vendersa, a neka posve druga kad je riječ o Francuzima: od Tokvila do Bodrijara. (Rusi su opet nešto sasvim drukčije, od glasovite Prizemne Amerike Iljfa i Petrova do Vladimira Nabokova, Josifa Brodskog i Aleksandra Genisa.) Posebna je pak priča o jugoslovenskoj Americi, od popularne muzike do filma. Kad je o muzici riječ, dovoljno je pogledati već i naslove tri pjesme: Pit, i to je Amerika, Goodbye, Amerika, Prokleta je Amerika. Koliko god sve bile različite, sve opet kao da se nastavljaju na Andrićevu rečenicu: "I ja bih našao rada, jer tamo su svi poslovi svima otvoreni i pristupačni." Ipak, mada rada (pa eventualno i novca) u Americi u ovim pjesmama ima, ničeg drugog zapravo nema, ni života, ni sreće, ni slobode, ni ljubavi. Srce kući tjera, tamo gdje draga čeka. Što se filma tiče, paralela Gojko Mitić – Hari Džekson zavređuje zaseban tekst. U širem evropskom kontekstu pak, a kad se radi o filmu, s jedne strane je paradigma špageti vesterna, a s druge paradigma art filma na američke teme a la Lars fon Trir. (Usput, ni Lars fon Trir nikad nije bio u Americi.) U skoro svim slučajevima, baš kao kod Kafke, Amerika kao tema za evropskog umjetnika predstavlja mogućnost bijega od ozbiljnosti, bijega od realizma, bijega od stvarnosti. Kao da se zauvijek i do u nedogled rekreira ona istorijska situacija iz ranog novog vijeka, o odlasku u Ameriku kao okretanju novog lista, kao izlasku na čistu (neoranu) brazdu, kao prilici za izgradnju novog Jerusalima. To je onaj američki san o čijoj suštini je najbolje pisao Frensis Skot Fizdžerald, jedan zapravo od evropskih Amerikanaca (kakav je bio i Edgar Alan Po ili Henri Džejms), pred kraj svog Velikog Getsbija. Jer Amerika je za evropskog umjetnika u njegovom djelu, ono što je Njujork bio za Getsbija u njegovom životu: mogućnost da izmisli vlastitu prošlost, pa da sa izmišljenom prošlošću promijeni sadašnjost, a s njom i budućnost. Prošlost i istorija su okovi na nogama. Bijeg od tih bukagija bijeg je u slobodu. Sloboda čeka na ulazu u najslavniju američku luku. (She’s Liberty and she comes to rescue me.) Bježeći iz svijeta u kome je sve bilo izgovor za rat, u kome su ratovi i podjele počinjali i pitanjem smiju li se crtati bogovi i sveci, smiju li im se vajati likovi, na horizontu se u jednom trenutku ugleda bogolika statua. Kao i velika poezija, Amerika je ono što u nju oko i duša učitaju. Kao u stihu Nikanora Pare (čije čileansko prezime nama priziva i dim i novac), tamo je sloboda kip.