Kolumna

Moj muški život

Foto: Marko Dragoslavić/FoNet

Policija

Žorž Brasans, legendarni francuski pesnik i šansonjer, celoga života anarhista i marginalac, priznao je pred smrt da je Bog ipak iz nekog razloga stvorio dva zanimanja koja je on najviše mrzeo: popove i žandarme

"Policajni" i cestoredarstveni poslovi donedavno su posmatrani isključivo kao muški monopol. Na svu sreću, sve je više žena u tom teškom i delikatnom poslu i to je dobro: policijski se posao radi na pamet, a ne na snagu; žene su pametnije i smirenije, a praksa kaže da puno bolje izlaze na kraj sa najčešćim vrstama intervencija (porodične i komšijske stvari, javni red i mir itd.).

Policija nije omiljena, to svi znaju. Ali, neophodna je i korisna. "Nikad ih nema kad su potrebni", kaže narod; ali ima ih kad narod pravi neko sranje – a upravo su tada potrebni, istini za volju. Žorž Brasans, legendarni francuski pesnik i šansonjer, celoga života anarhista i marginalac, priznao je pred smrt da je Bog ipak iz nekog razloga stvorio dva zanimanja koja je on najviše mrzeo: popove i žandarme. Pa ako je čak i on našao opravdanje, moramo i mi.

Povod za ovaj tekstić je "Uputstvo za stražu sigurnosti odnosno policajne organe" koje je daleke 1887. napisao Gjorgje Manigodić, policajni komesar Mostara, za svoje potčinjene. Tu knjižicu od sto i tridesetak stranica malog (džepnog, kako i treba) formata 11 X 15 cm stekao sam dobrotom mog druga Nenada Stipanića, koji takve knjige nalazi po kojekakvim buvljacima i antikvarijatima. Ako bismo danas jezički osavremenili ovo uputstvo i dodali mu tehničke novosti tipa aviona, automobila, telefona i radio-veze, a oduzeli konje i volove, ostalo bi značajna knjižica koju bi se moglo podeliti policajcima kao obavezno štivo. To je još jedan dokaz teoriji mog druga Nenada Stipanića da nema "ničeg novog pod neonom": on stalno podseća da istočnjačke borilačke veštine kojima se godinama bavio nisu došle ovamo nedavno; još 1929. zagrebačka je policija imala kurseve džudoa i džiu-džica.

Čemu nas, dakle, uči ovaj dragoceni dokument? Kao prvo, da se "članovi straže ne smiju smatrati da su činom svojim prevazišli krug svojih gragjana, ne smiju se cijeniti da su viši od njih, niti smiju neprijateljski prema njima postupati, dok nijesu isti svojim činom zakon prekoračili"… "Straža mora biti uljudna, iskrena, mirna i umjerena… samo tako stjeći će sebi povjerenje i štovanje publike bez čega opstati ne može."

"U ovome nastojanju biti će bitno time podupirana, što će biti svaki član straže u doznačenom mu krugu (sektoru) po mogućnosti trajno odregjen, čime je ne samo stražaru pružena prilika da poznaje stanovnike svoga okruga, već će ga i žiteljstvo poznavati i o njemu sebi mnenje stvoriti." Komesar Manigodić je, te 1887, lepo govorio o pozorničkoj službi kakvu smo mi počeli da iznova uvodimo tek 2002. valjda, kao da otkrivamo toplu vodu. Nije njemu bilo lako: trebalo je da već sasvim rastreseni otomanski zaptiluk (policiju) posle okupacije zameni uredno razrađenim austrougarskim "oružništvom". To je prvo uradio u Sarajevu, a zatim i u Mostaru. Njegovo je "Uputstvo" puno detaljnih obzira za novi teren i njegove specifičnosti. Ono zabranjuje govor mržnje i širenje međunacionalnih i međuverskih razmirica; savetuje odmerenost i saradnju sa stanovništvom; zabranjuje nasilje gde god je to moguće i veoma je liberalno kad je o hapšenju i privođenju reč: insistira se na razgovoru, opomenama i upozorenjima. Zabranjuje se bilo kakvo čašćavanje, pušenje na dužnosti, familijarizacija sa kahvedžijama i uopšte bilo šta što bi moglo biti i nalik na korupciju. U suprotnom sledi "neuklonjivo isključenje" iz Službe, jer bi "svaka nezakonitost, i osorno kao i surovo ponašanje, svaka nesmišljenost ili obijest, svaka samovolja ili pakosno dosagjivanje prema stanovnicima ponizavalo zavod (instituciju policije, to jest) potkopalo bi ga u općem štovanju i oteščavalo bi članovima njihovo stanje i vršenje službenih dužnosti".

Mnogo je vode, premnogo, proteklo Neretvom od 1887, kada je ovaj prosvetiteljski nastrojeni policajni komesar polagao osnove za uljudnu policijsku službu. Pogledajmo gde smo danas (o Mostaru i da ne govorimo): od naših policija pravljene su armije građanskog rata; kriminalistika je bar desetak godina bila zanemarena; tajne službe odvojile su se u natprirodne tvorevine; zakonitost u radu pogažena je; žandarmi, čujem (nije mi Roćko rekao!), jure krimpolicajce i prete im.

A da mi policiju već jednom vratimo tamo gde joj je mesto? Moje skromno iskustvo kaže da to nije teško, ali staro je to iskustvo, iz 1967–1968, kada se još znao red. Nije to teško, kažem: treba samo dobre i "političke" volje.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu