Kolumna

Zoom

foto: dragan todorović

Vučića za premijera – Može, ali pod uslovom da ostane i prvi potpredsednik i sve ostalo što već jeste

Tomislav Nikolić je stigao do Vatikana mada se, pre neku godinu, svakako pre nego što se probudio sav okupan u evropejskom znoju, istakao kao recenzent dva Šešeljeva uratka naslovljena: "Vatikan glavno Satanino gnezdo" (knjiga 74) i "Rimska kurija večito žedna srpske krvi" (knjiga 75)


Puštanje balona: Radikalna rekonstrukcija

Iz redova SNS-a lansirana je, kao neka vrsta probnog balona, ideja da bi bilo sasvim prirodno da Aleksandar Vučić bude premijer. Iz stranke aktuelnog premijera Ivice Dačića odgovorili su da to ne bi bilo u redu. Da bi jedna stranka objedinila tri najvažnije funkcije u zemlji – premijersku, funkciju predsednika države i predsednika parlamenta – morala bi, tvrde socijalisti, da na izborima ostvari apsolutnu većinu, a to naprednjacima nije pošlo za rukom.

Ivica Dačić, glavom i bradom, do zaključenja ovog broja "Vremena" o tom načinu rekonstruisanja vlade, o čemu se inače mnogo priča, ništa nije rekao, kao ni Aleksandar Vučić, mada slutim da bi on možda i pristao pod uslovom da ostane i prvi potpredsednik i ministar odbrane i koordinator službi za bezbednost.

Ni takav rasplet događaja nije nemoguć, mada je malo verovatan. Nije teško zamisliti situaciju u kojoj Dačić podnosi ostavku, iz ličnih razloga, suočen, recimo, sa nekom istragom o prošlosti, što ne bi automatski donelo i povlačenje SPS-a iz vladine koalicije.

Recimo čak da bi stranka, u određenim okolnostima, žrtvovala lidera pre nego učešće u vlasti i to bi otvorilo put Vučiću ka formalizovanju moći koju već poseduje. Ne bi to bilo neko čudo neviđeno u situaciji kada je trgovačka sposobnost u partijama nadvladala sve druge poznate oblike političke artikulacije i kada se kao ideološki prepoznatljive stranke pojavljuju samo one s radikalne desnice sklone da svoja saopštenja potpisuju uzvikom "Smrt neprijatelju!"


Da je Bajden znao: Rimski razgovori

Ovde je pamćenje kraće i od zimskog dana i svakakva čuda su mogućna. Eto, na primer, Tomislav Nikolić je stigao do Vatikana da Franji Prvom "čestita na papskom mandatu", mada se, pre neku godinu, svakako pre nego što se probudio sav okupan u evropejskom znoju, istakao kao recenzent dva Šešeljeva uratka sa pompeznim naslovima: "Vatikan glavno Satanino gnezdo" (knjiga 74) i "Rimska kurija večito žedna srpske krvi" (knjiga 75). Niže potpisani recenzent, ispod već pomenutog Nikolića, bio je novopečeni kandidat za premijera – Aleksandar Vučić.

U principu nemam ništa protiv toga da ljudi u svakom trenutku i u svakom pogledu napreduju, što Nikolić i Vučić dokazuju i zbog čega dobijaju aplauze na međunarodnoj sceni, ali mi živimo, kako bih rekao, na domaćoj sceni koja je puna opsena i opasnih iluzija da "kadrovi sve rešavaju" i gde se olako prelazi preko banalne činjenice da dobri političari nisu baš ljudi bez nekakvog svojstva, da politika nije kostimirana zabava, bal pod maskama.

Strancima te metamorfoze mora da izgledaju smešno. Za njih je to dramolet u kome se posle završnog čina spušta zavesa i oni odlaze na večeru u obližnji restoran, pa kući na počinak. Mi, domaći, ostajemo u sali i nama se zavesa ne spušta, za nas ta predstava nema kraj.

Nešto od toga može se prepoznati i u zahtevu, ideji Andreasa Šokenhova, predstavnika vladajuće nemačke koalicije, koji je, boraveći u Beogradu, nagovestio da bi dobra "vidljiva volja" oko normalizacije odnosa Beograda i Prištine mogla biti pokazana tako što bi se predsednici ili premijer, usmeno, pred kamerama, obavezali da obe vlade žele da za vreme pregovora o pridruživanju na pravno obavezujući način regulišu normalizaciju.

Ta televizijska novela zgodno bi se uklopila između "Farme" i "Velikog brata". Tu bi se čak i žanrovski uklopila jer bi kao u pomenutim šou-programima predstavljala glumatanje života.

Odnekud se veruje da reč u politici mnogo znači, ali, makar to ponekad izgledalo zlurado, javnost mora biti podsećana da su ovi od danas oni od juče i da se moramo pitati šta će biti sutra, kad nam se, recimo, Nikolić vrati iz sataninog gnezda žednog srpske krvi, gde se sreo i sa Džozefom Bajdenom, američkim potpredsednikom, koga je, po sopstvenim rečima, Nikolić upoznao sa stvarnom situacijom oko Kosova jer ovaj nije bio dobro obavešten.


Aleksa o Aleku: Moj Vučiću…

Kod Nikolića ima čak i vedre naivnosti, kao u pomenutom slučaju, u komunikaciji s javnošću, dok je Vučić zauzeo pozu brižnog, starijeg brata nacije…Govori i ponaša se kao da ima problema sa varenjem i to, na televiziji barem, ostavlja pojavno jači utisak od onoga što kaže.

Njegova popularnost je nesporna, ali dobrim delom počiva na indukovanim sadržajima koji se u javnost plasiraju preko udvorištva, s jedne strane, a sa druge širenjem straha i disciplinovanjem saradnika o čemu na stranicama koje slede u intervjuu za "Vreme" govori Žarko Korać.

Jedan takav primer, o čemu sam već pisao, imali smo i protekle nedelje. U izjavi za javnost u funkciji šefa kabineta, savetnika i jednog od najbližih saradnika prvog potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića, Aleksa Jokić (na slici, donji deo leđa) tvrdi da udruženi Beko, Mišković, "mnogi politički lideri koji gube svoju poziciju" i medijske sluge pokušavaju da ubiju "mog Vučića."

U intervjuu za "Kurir" Jokić je još rekao: "Prvi put govorim u javnosti samo zato da bi normalni i pristojni ljudi mogli da znaju šta se stvarno iza svega krije. Oni Vučića ne mogu da pobede, već će na kraju pokušati da mu oduzmu život."

Nije baš jasno na koji način je Aleksa došao do ovih dramatičnih obaveštajnih podataka i ko ga je ovlastio da ih saopšti u javnosti. Reagovao je Milan Beko, jer je Miroslav Mišković objektivno sprečen.

Beko je ocenio da posle ubistva Đinđića niko nema pravo da ignoriše realnu opasnost za svakog istaknutog pojedinca, ali da su na suprotnoj strani "tabloidno društvo, estradni politički voluntarizam i tabloidni mediji" koji, prema njegovim rečima, predstavljaju "promotere zakona rulje i najveća su opasnost ukupnoj sigurnosti".

Umesto da prijavi saznanja "tamo gde treba", Jokić se obratio javnosti, verovatno verujući da se pokazivanjem očinske brige postižu dve stvari: prvo, sledeći logiku Jokićeve izjave, povećava se bezbednost Aleksandra Vučića, i, drugo, nije loše, posle duge apstinencijalne krize (izazvane odsustvom iz javnog života) podsetiti na sopstveni lik i delo i to u tako delikatnoj situaciji.

Obe stvari su, ukoliko je to tačno, loše po Aleksandra Vučića. Ako ima bande koja bi da ubije Vučića, nju treba pohapsiti, a ne telaliti o tome po medijima, mada nešto verujem da bi ih Aleksa rado pohapsio, onako preventivno i po spisku koji je u dokolici, između šefovanja kabinetom i savetnikovanja, svojeručno sastavio.

Drugo što je loše za Vučića jeste otkrivanje pažljivo skrivane činjenice da je Aleku baš Aleksa šef kabineta, savetnik i jedan od najbližih političkih saradnika. Pitanje je, dakle, kako će "normalni i pristojni ljudi" reagovati na ovo otvaranje šefovsko, savetničke duše i jeftino politikantstvo i udvorištvo koje Jokić i ne pokušava da prikrije.

Vučić je upitan oko ovog Jokićevog intervjua rekao da Jokićeve reči doživljava kao brigu prijatelja, ali nije ulazio u detalje pažljivo negujući već formiranu strepnju oko njegove bezbednosti, odnosno važnosti.

Iz istog broja

Lisica i ždral

Rana za tice

Ljubomir Živkov

Navigator

Telefon za dublji džep

Zoran Stanojević

Moj muški život

Novac

Miloš Vasić

Nuspojave

Slučaj brkate tetke

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu