Već danima mediji u Britaniji ("i šire") javljaju, kao u onoj frazi "iz sata u sat", o novim spekulacijama i zaključcima stručnjaka, a nakon što je ispod asfalta u Lesteru, u Centralnoj Engleskoj, nađen skelet koji bi trebalo da pripada Ričardu Trećem, posljednjem kralju jorkširske dinastije Plantageneta. Ričard je, kaže historija, poginuo u bici na Bosvortskom polju u oktobru 1485. i njegov nestanak uzima se simbolično kao kraj engleskog srednjeg vijeka.

Tu, jednako kao i u novinskim izvještajima ovih dana, prestaje historija, a počinje zabuna.

Reducirane i suhe, vijesti novinskih agencija ponavljaju ovih dana upravo fantastičnu rečenicu o tome kako je Ričard bio "predmet interesa i historičara i pisaca", pa kažu – "između ostalog i Šekspira, koji je napisao istoimenu dramu".

"Između ostalog"?

O ZLU: U tupom, materijalističkom (u filozofskom smislu ove riječi) pogledu masmedija koji odražava isto takav princip dijela zapadne civilizacije, ovako postavljena stvar izražava in nuce svu konfuziju između nepomirljivih realnosti, između kapaciteta za shvaćanje, promišljanje i tumačenja kulture. Ne prestaje, u tom smislu, da frapira doslovnost i banalnost.

Figura Ričarda Trećega ne samo da ne bi bila "između ostalog" (biva, maltene "usput") vezana za Šekspirovu dramu ("historiju", kako ju je stratfordski genij žanrovski odredio u teatrologiji čiji je Ričard posljednji dio) – stvar je potpuno obrnuta: njega u percepciji čitave kulture naprosto nema van Bardovog komada, nerazdvojan je od njega. I danas i desetljećima – naročito od jednoga trenutka, o kojem ćemo još – i zapravo već stotine godina, onoliko koliko je engleska kultura dobacivala u sve krajeve planete, kad se pomisli na Ričarda Trećega, gleda ga se jedino i samo kroz prizmu Šekspirovog zlog i grbavog i beskrajno inteligentnog vladara.

Golema delta referenci na ovaj tekst, onako kako se granala "odozdo", od prvih čitatelja i izvođenja, a još za života autorovog, vertikalno, u kulturi, od nacionalnog jezika, koji je Šekspir promijenio bezbrojnim riječima i izrazima, preko institucija do visoke kulture – to je "pravi" život Ričardov. Kao i iskorak ka vani, preko prijevoda i postavljanja komada na svim točkama globusa, komada kroz koji su se promišljale politička historija i politika, ideologija, vlast, jezik – od Stratforda do Zagreba: za svoga Nilsa Nilsena u Banketu u Blitvi, Krleža kaže da je "ubojica kao Ričard III". Tako funkcionira kultura, a sve ostalo su novinski izvještaji, ćelije akademičara i historičara, i materijalistička, doslovna, reducirana percepcija svijeta koji ne umije da čita pak Svijet što je, kako je francuski filozof postavio odavno – većma i sam tekst.

SUVIŠE LJUDSKI: Jezik je sama sol engleske kulture, i to više nego u većini drugih zemalja (za primjer: u britanskim tabloidima, "najnižoj" tekstualnoj pojavnosti, dakle, svaki naslov je kalambur – što to govori o svijesti o jeziku zajednice?). U tome, Ričard III upisan je u mapu kulture kao djelo s najpoznatijom prvom dramskom rečenicom od svih: "Now is the winter of our discontent" – odnosno "zima naše zlovolje" u Marasovom prijevodu.

Ali taj otvarajući stih ne stoji sam po sebi. On je nerazdvojiv od jedne naročite izvedbe – filmske verzije iz 1955, u kojoj, pod vlastitom režijom, Olivije igra Ričarda tako da ga je manirizmima, fizionomijom i uopće glumačkom transformacijom fiksirao do te mjere da je, u daljnjem grananju kulturnog čitanja, uloga dugo bila neodvojiva od njegovog lika – isto kao i komad od historijske ličnosti. Olivijeov Ričard vjerojatno je prvi veliki utjecajni negativac s kojim se gledalac potpuno identificira. Beskrupulozan, nemilosrdan, vlastohlepan, ali u svojoj ružnoći (s prevelikim nosom i ravno podrezanom kacigom "valijantovske" frizure), u svojoj inteligenciji, slabosti i duboko ljudskim kompleksima, tako ničeanski "Menschliches, Allzumenschliches" – "human, odviše human".

Dvadeset godina kasnije, a preko trideset u trenutku kad to obznanjuje, Džoni Roten-Lajdon, pjevač Seks Pistolsa, koji je svojim spastičnim, neustrašivim nastupom revolucionarizirao i u kontinuitetu zapravo dokinuo ulogu (!) i značenje rok-frontmena na sceni (tako da su njegov pokret – u divnoj simetriji – kasnije izučavali "ozbiljni", školovani glumci), otkrio je da mu je model i primjer bio upravo Olivijeov Ričard.

Kakav je to put kroz kulturu prošao jedan tekst baziran na historijskoj ličnosti? I kakve s time može imati veze kostur nađen ispod engleskog parkirališta? Naučnici su, upravo javljaju vijesti, uspjeli i "rekonstruirati" lice vladara. Ono što su umjetnici "rekonstruirali" kroz stoljeća preko dramskog komada, nijednoj materijalnoj viziji historije neće poći za rukom, niti će, tragičnije, ona biti u stanju da to vidi.

U Znakovima pored puta, Andrić piše kako gleda u tragove kostiju iz "V veka pre Hrista", a u kojima su se još naslućivale "osnovne linije ljudskog lika". Pa kaže:

"U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga."