Koliko košta vozačka dozvola

Dugo putovanje u krug

Program obavezne obuke budućih vozača propisan Pravilnikom o teorijskoj i praktičnoj obuci kandidata za vozače, gotovo je identičan onom od pre pola veka, uključujući i obaveznu obuku za pružanje prve pomoći, samo što tada to nije koštalo koliko dve-tri prosečne plate

Svega tri godine je prošlo od kad je prema prelaznim odredbama Zakona o bezbednosti (drumskog) saobraćaja trebalo da Pravilnik o teorijskoj i praktičnoj obuci kandidata za vozače bude napisan i da se počne sa njegovom primenom, kad eto: samo što nije. Istina, napisan je ranije, a počeće da se primenjuje 25. oktobra ove godine.

Međutim, iako se već mesecima zna da će na taj dan početi sa primenom, nijedna auto-škola nije napravila plan obuke, što je prema odredbama tog pravilnika obavezna ako ima nameru de se i dalje bavi tim poslom: sve su se koncentrisale na privlačenje što većeg broja polaznika pre "dana D", jer svako ko do tada započne sa obukom, proći će bitno jeftinije nego posle. Naime, prelaznim odredbama je određeno da će tri meseca od stupanja na snagu novog Pravilnika za one koji su već započeli obuku važiti stari. Ispit će polagati "po novom", ali će ih obuka koštati "po starom".

DVATRI PUTA SKUPLJE: Razlika nije zanemarljiva: po Pravilniku kome curi pesak, kandidat za vozača je obavezan da "odvoza" 40 časova, i da (dodatno) "odsluša" pet časova teorijske obuke, dok je po novom obaveza proširena na 40 časova teorijske obuke – 30 časova predavanja i 10 časova vežbi, kao i 8 časova obuke za pružanje prve pomoći.

Po starom, celokupna obuka košta oko/preko 25.000 dinara, a koliko će koštati po novom, niko još ne zna da kaže. "Čeka se odluka Vlade o minimalnim cenama obuke", odgovorili su ovom novinaru u nekoliko auto-škola. Na pitanje za procenu "prema otprilike", kažu da se očekuje da će "prema auto-školama" to biti oko/preko 60.000 dinara, a da se "najavljuje" da će obuka za pružanje prve pomoći, na koju ekskluzivno pravo ima nevladina organizacija "Crveni krst" Srbije, biti između 10 i 15 odsto od teorijske i praktične obuke u auto-školama: znači, školarina će ukupno iznositi između 66.000 i 70.000 dinara. Kad se tome dodaju i polaganje ispita i lekarski pregled, za uspeh iz prve trebaće oko/preko 80.000 dinara. Koštaće to i više, kažu, kako gde: "bolje" škole će svoje usluge naplaćivati i više.

Ovo ne može a da se ne pomene: koja god usluga da postane zakonsko-pravilnička obaveza, vlada ili neka paravlada, agencija za ovo ili ono propisuje minimalnu, a ne maksimalnu cenu za tu uslugu, kako bi inače trebalo da bude, a sve, kao, zbog zaštite konkurencije. Tako, agencija zadužena za telefoniju naredi Telekomu da utrostruči pretplatu na telefonski priključak jer, zaboga, privatne kompanije su ugrožene Telekomovom niskom cenom, onda neko tamo udruženje taksista izdejstvuje da niko ne sme da vozi jeftinije nego koliko su oni procenili da tarifa mora da bude, pa se onda pojavi opet neko udruženje ovlašćenih "tehničkopregledača" motornih vozila sa zahtevom da se odredi minimalna cena jer, opet zaboga, neki tamo "mešetari" to rade za džabe, ali to uslovljavaju da korisnik usluge preko njih zaključi ugovor o obaveznom osiguranju, a po ceni fiksno određenoj.

BOLONJA: Jedan od argumenata za uvođenje novog/starog načina obuke, sa obaveznom teorijskom nastavom, jeste da vozači, u stvari, saobraćajne propise ne poznaju, te da je to razlog velikog broja saobraćajnih udesa, kao i dvostruko veći broj stradalih u tim udesima nego u razvijenim evropskim zemljama. Pitanje je, međutim, da li je to tačno, da li prosečan razvijenoevropski vozač zaista u prste zna saobraćajne propise koji, uzgred, nisu komplikovani jer su logični, ili je disciplinovaniji u poštovanju propisa, a i vozi po boljim putevima, sa vidljivom horizontalnom signalizacijom, vertikalnom takođe.

Tu se dolazi do pitanja zbog čega su razvijenoevropski vozači disciplinovaniji od nerazvijenobalkanskih? Zbog rigidne kaznene politike, graknuće ljubitelji batine kao najrazumljivijeg alata za uterivanje reda i discipline: "Kad ga lupi po džepu, sledeći put će dobro razmisliti da li će propis da prekrši." To, naprosto, nije tačno: kazne za saobraćajne prekršaje su u Srbiji unekoliko (čak i) veće nego u mnogim razvijenim evropskim zemljama, ako se izuzmu skandinavske. Gvint je u nečem drugom: tamo policijski automobili ne prolaze na crveno, tamo nema svaka državno-funkcionersko-činovnička šuša službeni automobil sa plavom rotacijom, o crveno-plavim trepćućim svetlima da se i ne govori, a za koje ovde, nasuprot dobroj razvijenoj evropskoj praksi, saobraćajna pravila ne važe, mada u Zakonu piše da važe. "Riba smrdi od glave, a čisti se od repa", zajamčeno će reći zagovornici strogoće i opet će da promaše metu: kad se glava usmrdi, džaba čišćenje – smrdeće i ono očišćeno, pa će smrdeti, sve dok je smrdljive glave.

Uostalom, niko da se zapita kako biva da neko položi teorijski deo ispita, a da propise ne zna. Čemu onda ispit? Pro forme? Biće da jeste, jer zbog čega bi pravilnikom bilo propisano obavezno prisustvo kandidata na predavanjima. Kao, ko bude odsedeo tih 40 časova, hteo – ne hteo, naučiće.

Nema spora da je poznavanje osnova u pružanju prve pomoći jako važno uopšte uzev, ali da bude obavezno? Pružanje prve pomoći je zakonska obaveza, ali je i kažnjivo nestručno pružanje prve pomoći. Koja li je pametna glava došla do zaključka da će bilo ko za svega osam časova obuke ovladati tako značajnom veštinom kao što je stručno pružanje prve pomoći unesrećenom u saobraćajnom udesu? Verovatno ista ona koja je smislila da pakovanje pribora za prvu pomoć, inače obavezan deo opreme svakog motornog vozila, može/treba da bude samo ako ga je upakovao taj-i-taj proizvođač/paker, a koji može da se nabavi samo preko onog-i-onog distributera ("Vreme" br. 1080: "Ima da kupiš ono što prodajem").

NAOPAKO: Problem je, u biti, što se u auto-školama kandidati ne uče kako saobraćaj funkcioniše i čemu propisi služe, sem da se njihovo kršenje kažnjava, već uče kako da polože vozački ispit. Zbog toga u auto-školama postoje časovi "kondicione" vožnje, za one koji su ispit položili i imaju pravo da u saobraćaju učestvuju, a ne umeju. Nema tog pravilnika koji će to da izmeni. Uostalom, to smo već imali.

Međutim, imali smo i specijalizovane obrazovne televizijske emisije o saobraćaju i veštini upravljanja motornim vozilom, imali smo specijalizovane časopise na tu temu, o saobraćaju se pisalo u dnevnoj štampi, po školama su postojale saobraćajne sekcije. Istina, ima i sad specijalizovanih televizijskih emisija i časopisa, ali se oni prevashodno bave reklamiranjem ovog ili onog proizvoda i podrškom kaznenoj saobraćajnoj politici, u dnevnim novinama ništa nije drugačije: samo crna hronika i (ne)kažnjavanje prekršilaca.

Uzgred, tada su deca u osnovnim školama na časovima tehničkog obrazovanja, pored saobraćajnih propisa učila i kako se menja sijalica, kako gumica na slavini, kako funkcionišu osnovni sklopovi motornog vozila, na časovima domaćinstva koje se meso soli na početku, a koje na kraju kuvanja, šta je karotin, a šta ksantofil, u višim razredima imali su fakultativno seksualno obrazovanje.

Sve to je bilo u vreme komunističke diktature, u vreme kad je Svetska banka Trećem svetu odobravala kredite u (jugoslovenskim) dinarima, a Jugoslavija imala status posmatrača u Evropskoj ekonomskoj zajednici i ozbiljnu ponudu da joj se priključi, dok danas, u vremenu slobode i demokratije, Srbija molećivo stoji pred vratima Unije, a deca u osnovnim i srednjim školama na početku časa veronauke "čitaju" O(t)če naš ili već nešto tome srodno.

Bez namere da se ospori ideja da je obrazovanje ključni preduslov svakog napretka, pa i napretka u bezbednosti saobraćaja, ipak čini se da je reč (i) o ustanovljavanju lepe tezgice za saobraćajne inženjere i lekare. Ovi prvi su po slovu Pravilnika jedini ovlašćeni da polaznicima tumače saobraćajne propise, ovi drugi za prvu pomoć, s tim da svaki saobraćajni inženjer, pod uslovom da položi instruktorski ispit to može i da radi, dok je lekarima neophodna "bumaška" koju samo "Crveni krst" može da im izda.

Bod po bod

Polaganje vozačkog ispita, kako teorijskog tako i praktičnog dela, pretrpelo je izvesne promene. Teorijski deo će kao i do sada biti test sa ponuđenim odgovorima, odnosno poljima za popunjavanje, ali ne "na olovku" kao dosad, već na kompjuteru, što jeste veliki korak napred, jer podrazumeva "računarsku pismenost": svaki kandidat će u trenutku kad ispitu pristupi, dobiti unikatnu kombinaciju pitanja koje će odabrati generator slučajnih brojeva. Smatraće se da je položio ako "osvoji" 50 odsto bodova. Takođe, kad pristupi polaganju praktičnog dela ispita, sam će odabrati itinerer ispitne vožnje sa uputstvom gde koji manevar treba da napravi: na kojoj uzbrdici će da stane pa da krene "pod ručnom", gde će polukružno da promeni smer kretanja i tako to. Pre "gradske" vožnje, kao i do sada, pokazaće komisiji koliko je ovladao manevrisanjem vozilom na poligonu. Za ocenjivanje (ne)uspešnosti kandidata određen je bodovni sistem: svaka greška nosi jedan negativan poen, a za "padanje" je potrebno 15 poena, s tim da je diskvalifikativ 9 negativnih poena "na poligonu", odnosno da kandidat nijednu poligonsku radnju nije uspešno obavio. Te inovacije će unekoliko olakšati polaganje praktičnog dela ispita u poređenju sa onim što je do sada bilo. Ako ništa drugo, transparentnije je.

Iz istog broja

Lični stav – Bankarstvo u Srbiji

Ko je zaustavio internet

Slobodan Marković

Portret savremenika – Ugo Čaves, predsednik Venecuele

Dok je nafte, biće socijalizma

Biljana Vasić

Uoči zakona o amnestiji

Taktička ili tehnička mera

Ivana Milanović Hrašovec

Anatomija jedne namere

Crnjenje belog šengena

Miodrag Kreculj

Kadrovska politika (najava)

Oni dolaze – estradizacija umesto departizacije

Jovana Gligorijević

Kadrovska politika

Oni dolaze – estradizacija umesto departizacije

Jovana Gligorijević

Političari protiv pravosuđa

Princip je isti, sve ostalo – nijanse

Tatjana Tagirov

Srbija i Evropska unija (najava)

Nervoza u Nemanjinoj 11

Zora Drčelić

Srbija i Evropska unija

Nervoza u Nemanjinoj 11

Zora Drčelić

Nobelova nagrada za mir Evropskoj uniji

Norveški rijaliti šou

Momir Turudić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu