Svet

Evropa – Kriza socijaldemokratije

NADA ZA SOCIJALDEMOKRATE: Predsednik Francuske Fransoa Oland / foto: reuters

Crveni i zver

Da su socijaldemokratske i socijalističke partije u dubokoj krizi moglo je da se vidi i na kongresu Socijalističke internacionale u Kejptaunu, održanom krajem prošle nedelje, kome je prisustvovao i predsednik Demokratske stranke Boris Tadić. Koliko je duboka kriza identiteta evropskih socijaldemokrata? Da li imaju odgovor na neoliberalistički pristup rešavanju problema svetske ekonomske i finansijske krize? Šta evropske socijaldemokrate spaja, a šta ih razdvaja, da li socijalna država izumire i da li su evropske socijaldemokratske partije u stanju da se bore za svoje izvorne vrednosti

Stvari ne stoje dobro za evropsku socijaldemokratiju. Socijaldemokrate su na vlasti u samo šest od 27 država Evropske unije, tek se 20 procenata poslanika u Evropskom parlamentu ubrajaju u socijaldemokrate. Pobeda Fransoa Olanda u Francuskoj uliva, doduše, novu nadu, ali je isuviše rano da se konstatuje obrt političkog klatna. Jer, kriza evropske socijaldemokratije se ne ogleda u prvom redu u parlamentarnim većinama i osvajanju vlasti, ona se pre svega manifestuje u gubitku političko-kulturološke hegemonije. Kriza evropske sicijaldemokratije je, drugim rečima, kriza socijaldemokratskog diskursa. Pod "diskursom" ne podrazumevamo izrađene političke programe, već "pogled na svet" – šta treba smatrati ispravnim, razumnim i primerenim (Benjamin Mikfeld, Stari i novi putevi iz velike krize, Denkwerk Demokratie, avgust 2012). Diskursi redukuju kompleksnost, oni definišu "opšti interes", proizvode očekivanja, iz njih proizlaze obećanja, oni lociraju duboko ukorenjene strahove, nadu i poglede na svet, često u vezi sa političkim mitovima i velikim i malim pričama. Pritom, realnopolitički odnos snaga i diskursna hegemonija vremenski mogu da budu relativno daleko razdvojeni. Tako je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka skoro u čitavoj Evropi dominirao socijaldemokratski diskurs, iako su većinu vlada činile konzervativne partije. Na prelasku u drugi milenijum bilo je obrnuto: u većini evropskih zemalja na vlast su došle socijaldemokratske partije, ali je uprkos tome dominantan diskurs bio neoliberalan. Većina tih socijaldemokratskih partija – kao Laburistička partija pod Tonijem Blerom ili Socijaldemokratska partija Nemačke pod Gerhardom Šrederom – svoju politiku su prilagodile vladajućem neoliberalnom diskursu (pod sloganom "treći put"). A u Nemačkoj se sa energetskom prekretnicom 2011. godine – sa izlaskom iz atomske i energije fosilnih goriva – iznenada probio "zeleni" diskurs, iako su zeleni po snazi tek treća po redu politička partija.

U postojećim okolnostima borba za političko-kulturološku hegemoniju u Evropi vodi se oko definicije evropske krize i određivanja puteva, kojima bi iz krize trebalo da se izađe. U tom okršaju je konzervativnim-neoliberalnim snagama pošao za rukom zadivljujući potez. Činilo se da je izbijanje globalne finansijske krize 2007-2008. godine neoliberalnom načinu razmišljanja zadalo težak udarac: deregulacija finansijskih tržišta koju su sproveli neoliberali dovela je do špekulativnog haosa koji je pretio da čitavu svetsku privredu povuče u ambis. Nezavisno od partijsko-političkog opredeljenja sve evropske vlade na krizu su odgovorile etatističkom politikom, to jest podržavljenjem, ili pak preuzimanjem (bailout) banaka i "kenzijanskim" spasavanjem konjukture. Tek dve godine kasnije se globalna privredna i finansijska kriza pretvorila u "krizu evra", to jest u dužničku krizu evropskih država. Države su navodno živele "iznad svojih mogućnosti" i neodgovorno se zaduživale. U toj konstataciji su neoliberali prividno našli potvrdu za svoj osnovni motiv – da države treba da se drže podalje od privrede i da se ne mašaju u funkcionisanje slobodnih tržišta. Izlazak iz krize dosledno se vidi u politici stroge državne štednje, koja – po cenu duboke recesije – počiva na demontiranju države i razgradnji osnovnih socijalnih dostignuća (kao što su sindikalna prava).

KO KOGA VARA: Neoliberalan motiv nije ponovo ojačao zahvaljujući svom ekonomskom utemeljenju: ekonomski gledano je definicija krize pogrešna, jer (sa mogućim izuzetkom Grčke) nije zaduživanje država izazvalo krizu, već prezaduženost banaka, preduzeća i privatnih domaćinstava, za koje su onda države morale da podmeću leđa. Snaga tog motiva krije se u tome što se stanje evropske makroekonomije poistovećuje sa privrednim razumevanjem "običnih građana" – u Nemačkoj su metafora za to čuvene "švapske domaćice" – i što se tako u zemljama na severu evrozone izaziva osećaj da su prevareni i da ih i dalje varaju, kada ono što plaćaju odlazi u "rupu bez dna". U igru se uvodi i prividno socijalni element: neki Španci su daleko bogatiji od većine Nemaca koji sada treba da plaćaju za to, da španski superbogataši i dalje ne bi morali da plaćaju poreze. Na drugoj strani – u južnim zemljama evrozone – politika stroge štednje poima se kao spoljna prisila – naročito od strane Nemačke – koja pogotovo pogađa one koji u prošlosti jedva da su živeli "iznad svojih mogućnosti" – radnike, penzionere i korisnike socijalne pomoći. Neoliberalna definicija krize i izlaska iz krize unutar Evrope automatski izaziva nesolidarnost koja razara "evropski projekat", ma kako on bio koncipiran.

Šta evropska socijaldemokratija suprotstavlja ovom neoliberalnom tumačenju i kriznoj politici? Po pravilu se argumentuje da se uzroci za prezaduženost država kriju u zakazivanju tržišta, te da je po uvođenju zajedničke valute neophodna zajednička koordinacija privredne i finansijske politike. "Zajednička koordinacija" je, međutim, projekat budućnosti, dok aktuelna kriza zahteva brzo rešavanje problema. Pritom, naizgled tehnički izraz "koordinacija" prikriva suštinu, a to je da je EU i dalje savez nacionalnih država, koje su jedna drugoj konkurencija. U slučaju sukoba preference nacionalnih država imaju prednost nad evropskim, a i socijaldemokratske partije su pre svega ukorenjene u nacionalnim državama. Socijaldemokratija, doduše, za razliku od neoliberalnog diskursa s pravom zahteva evropsku solidarnost, ali čim bi ona u krizi postala konkretna – u obliku zajedničke garancije za dugove, evroobveznica ili u formi kupovine državnih obveznica od strane Evropske centralne banke – socijaldemokratija, pre svega na severu evrozone, imala bi savršen recept da izgubi sledeće izbore.

Socijaldemokratski diskursi u Evropi počivaju na nacionalnoj osnovi. Navešću četiri takva diskursa, koji su – iako mogu da budu kontradiktorni – prisutni u evropskoj socijaldemokratiji, mada u različitim zemljama imaju različitu težinu.

NACIONALNA SOCIJALDEMOKRATIJA: Prvi diskurs je nacionalan. On se zasniva na ponosu na dostignuća sopstvene nacije u prošlosti, ili na očuvanju istog do danas uprkos globalizaciji. U Nemačkoj taj nacionalni diskurs ima produktivističku crtu i može da se svrsta pod naslov Made in Germany. Tu izbija ponos na mesto u kome se industrija nalazi, koja spoljnoprivredni uspeh povezuje sa visokim socijalnim standardima – visoka produktivnost, visok kvalitet, visoka primanja. Taj diskurs je usmeren kako protiv "anglosaksonskog" finansijskog kapitalizma tako i protiv istočnoazijskog "jeftinog uvoza".

U Francuskoj je nacionalni diskurs socijaldemokratije više državno-politički određen, on naglašava slavnu prošlost, civilizacijska dostignuća i visokotehnološki domet koji pre svega podstiče država. Nemačke i francuske socijaldemokrate mogle bi da budu saglasne što se tiče nekada idealizovanog "rajnskog" kapitalizma, što znači kapitalizma koji koordiniraju velika preduzeća, banke, sindikati i država. U skandinavskim zemljama i Holandiji temelj nacionalnog socijaldemokratskog diskursa su visok društveni standard i politički sistem blizak građanima. Ovaj niz bi mogao da se nastavi i precizira. Tek, u okviru tog diskursa evropska kriza se dovodi u vezu sa tim da je sopstvena zemlja pod pritiskom globalizacije navodno morala da odstupi od svojih vrlina (u Nemačkoj se relativno povoljna situacija dovodi u vezu sa tim da zemlja nije odstupila od svojih vrlina), da je morala da se pokori diktatu anglosaksonskog finansijskog kapitalizma.

KRITIKA GLOBALIZACIJE: Drugi diskurs kritikuje globalizaciju. On polazi od toga da je nekada bilo "zlatno doba" u kome je kapitalistička zver bila zatvorena u kavez socijaldemokratske regulative. U to zlatno doba kapitalizam su pratili socijalna dostignuća, razgrađivanje nejednakosti i suodlučivanje zaposlenih. Ali je onda osamdesetih godina prošlog veka zver provalila iz kaveza i opustošila državne regulatorne i sigurnosne sisteme. Zadatak socijaldemokratije je sada da ponovo uhvati monstruma, da kapitalizam "pripitomi" ili "obuzda". Pritom je suštinski zadatak socijaldemokratije da ponovo stvori uslove za "dobar rad", to jest za dobro plaćen, individualno zadovoljavajuć i socijalno obezbeđen rad. Taj zadatak može da se ispuni kada se ponovo uspostavi primat politike nad tržištem.

U slučaju Evrope taj diskurs može da se razdvoji. Prva opcija je da je EU instrument tržišta i globalizacije i da samo nacionalna država sa regenerisanim nadležnostima može ponovo da uspostavi pripitomljen, politički i socijalno regulisan kapitalizam. Druga opcija zagovara dalji razvoj ili promenu EU u "socijalnu uniju", koja bi trebalo da preuzme i izjednači socijalne nadležnosti nacionalnih država. Za taj diskurs je postojeća kriza logičan rezultat razvoja proisteklog iz neoliberalizma. Rastuća nejednakost u prihodima je s jedne strane smanjila masovnu potražnju (i time podstrek na investicije u realnu privredu), a s druge strane uticala na nagomilavanje enormnih privatnih bogatstava, koja su se u potrazi za profitom upuštala u sve riskantnija ulaganja.

ZELENI DISKURS: Treći diskurs je zelen. Za razliku od većine zelenih partija on ne kritikuje privredni rast, već u "ekološkom prekomponovanju industrijskog društva" vidi najvažniji izvor privrednog razvoja. Naročito se u Nemačkoj zeleno-socijaldemokratski diskurs dovodi u vezu sa "produktivističkim" diskursom Made in Germany: polaže se nada da će preokret u energetskoj politici u Nemačkoj (ili Evropi) pokrenuti tehnološko-industrijski razvoj, koji će zemlji (ili kontinentu) omogućiti da se potvrdi na globalnom tržištu, naročito u odnosu na nove igrače kao što su Kina i Indija.

Nasuprot tome, u većini južnoevropskih zemalja (uključujući i Francusku) "zeleni" diskurs je u socijaldemokratskim partijama slabo izražen ili prosto ne postoji. Dok Nemačka do početka nove dekade hoće potpuno da ukine atomsku energiju, u Francuskoj nuklearna industrija važi za nacionalni simbol, od koga ni levica ne želi da odustane. "Zeleni diskurs" ne tematizuje eksplicitno aktuelnu krizu, već je vidi u svetlu opštije krize "doba fosilnih goriva". Izlaz je u fundamentalnoj tehnološkoj promeni paradigme, koja, doduše, ne dovodi suštinski u pitanje osnovne institucije kapitalističkog društva.

POSTMATERIJALISTIČKI PRISTUP: Četvrti diskurs je postmaterijalistički. On polazi od toga da "bolji život" ne zavisi od rastućeg snabdevanja materijalnim dobrima i komercijalnim uslugama, već od zadovoljavajućih društvenih odnosa, funkcionalne čovekove sredine i širokim mogućnostima političke participacije (što, na primer, traži Piratska partija u Nemačkoj). Individualni i društveni život ne treba više da se podređuje diktatu tržišta, "dobar rad" se u okviru ovog diskursa odvojio od plaćenog rada i dobio formu samostalne delatnosti. Tako se ni socijalna sigurnost ne vezuje više za plaćenu delatnost, već je garantovana bezuslovnim osnovnim prihodom za sve građane. Centralno mesto zauzima javnost, naspram diktata privatizacije neoliberalizma. Neki zastupnici ovog diskursa zahtevaju i renacionalizaciju privatizovanih postrojenja (komunalne infrastrukture, saobraćajne mreže, snabdevanja energijom), koja bi ih oslobodila od prinude profitabilnog poslovanja.

Ni postmaterijalistički diskurs ne tematizuje eksplicitno aktuelnu krizu, već u njoj samo prepoznaje logičan proizvod načina vođenja privrede kojom dominiraju tržišta i profit suprotno interesima ljudi. U suštini, zahtevi ovog diskursa naginju promeni sistema; ali on ne nudi neki novi sistem koji bi mogao da zameni stari.

USAGLAŠAVANJE KONCEPTA: Ova četiri diskursa, ili njihove delove, ne zastupaju isključivo socijaldemokrate, već u modifikovanoj formi i druge političke partije kao što su zeleni, partije levo od socijaldemokratije, a u budućnosti možda i Piratska partija u Nemačkoj; ali ne učestvuju samo političke partije u ovim diskursima već i sindikati, organizacije civilnog društva, naučne institucije, mediji, crkve, interesna udruženja, omladinski pokreti itd. Zajedno te organizacije i institucije čine progresivnu "diskursnu alijansu", što ne isključuje da predstavljeni argumenti i iščekivanja ne stoje u suprotnosti jedni sa drugima, ali se i dopunjuju i preklapaju. Na evropskom nivou pojedini nacionalni diskursi socijaldemokratije još mogu da budu i međusobno suprotstavljeni, ili da u najmanju ruku naglašavaju različite stvari.

Na koji način pojedini diskursi i delovi diskursa mogu da se stope u lako razumljiv "pogled na svet" koji se naslanja na duboko ukorenjenu nadu, strahove i odnos prema vrednostima "običnih ljudi", u pogled na svet o tome šta je dobro, razumno i primereno?

Zajednički imenitelj socijaldemokratskih diskursa je zalaganje za rad. To važi čak i za "zeleni" diskurs, koji ne uzdiže zaštitu prirode kao vrhovni imperativ, već pre svega hoće i da stvori nova radna mesta. To zalaganje se diferencira po nacionalnim socijaldemokratskim tradicijama. U zemljama severne Evrope dominira koncept da lokalni rad osposobi za globalnu konkurenciju, uz, u skladu sa očekivanjima, veliko materijalno obeštećenje; u južnoevropskim zemljama (uključujući Francusku) za socijaldemokratiju je važnije da rad konfrontiran sa kapitalizmom rastereti od očekivanja. Budućnost socijaldemokratije u Evropi zavisiće od toga da se oba koncepta uzajamno usaglase.

Autor je Direktor kancelarije Fondacije "Fridrih Ebert" u Beogradu

Iz istog broja

Samit Nesvrstanih u Iranu

Mnogo želja i još više straha

Momir Turudić

SAD – Predsednički izbori

Humanizacija Mita Romnija

Ljiljana Smajlović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu