Kultura

Intervju – Pat Morijariti, ilustrator i strip crtač

Nije sve u novcu

"Moj prvi strip je bio autobiografska priča o tome kako sam bio opljačkan. Ljut na policiju koja je puštala siledžije na slobodu zbog navodnog nedostatka dokaza, nacrtao sam ga prema policijskom izveštaju, ilustrujući paragraf za paragrafom"

Diljem sveta, već odavno postoji praksa nazvana artist in residence – boraveći neko vreme u drugoj sredini, umetnik bude preseljen iz svog mentalnog i stvaralačkog okoliša u neki drugi, i tako dobija šansu da utiče na svoje domaćine možda donoseći im neke nove ideje, ali i da sam bude promenjen u susretu sa Drugim. U nas je to još uvek novina – tokom meseca juna, gostujući umetnik u pančevačkom prostoru "Elektrika" bio je Pat Morijariti, strip crtač i ilustrator iz Sijetla, koji je, pored razgovora u "Elektrici" u okviru GRRR!Programa i izložbe u Holu gradske uprave u Pančevu, bio gost čak nekoliko manifestacija, kao što su Festival nesvrstanog stripa Novo doba, i eksperimenta u vidu strip radionice "Deliblaticum", koja je bila održana po prvi put u Deliblatskoj peščari. Bilo je zanimljivo primetiti ovog vrednog crtača kako se sa entuzijazmom pridružuje svojim balkanskim kolegama, raspravljajući o stripu, crtajući sa njima, ali i posećujući rok koncerte, i osluškujući puls sredine u kojoj se zatekao.

"VREME": Američka strip scena je veoma bogata, kako po raznovrsnosti stilova i pravaca tako i po tradiciji koja svojim izvanrednim dostignućima u prošlosti i danas predstavlja inspiraciju umetnika i svih onih koji su zainteresovani za izražavanje u vidu priče u slikama. Ipak, ti si na tu scenu dospeo gotovo neplanirano, spletom okolnosti, nakon pljačke

PAT MORIJARITI: Moj prvi strip bio je objavljen u Fantagraphics Books izdanju "Graphic Story Monthly", godine 1988, dok sam još živeo u Mineapolisu. Strip se zvao "Pop Corn Pimps", i bila je to autobiografska priča o tome kako sam bio opljačkan. Strip sam nacrtao prema policijskom izveštaju, ilustrujući paragraf za paragrafom. Pre toga se nisam bavio stripom, već sam tek povremeno crtao karikature, ali sam bio veoma ljut na policiju, i želeo da prepričam svoj slučaj drugima kao upozorenje, a za to je najpogodnije bilo da se izrazim serijom crteža u nastavcima, dakle putem stripa. Moja frustracija dolazi odatle što su te siledžije već nekoliko puta pre mog slučaja primenile istu tehniku iznuđivanja novca, a ipak su oslobođeni zbog nedostatka dokaza, nakon čega su nastavili da orobljuju druge ljude na potpuno isti način, a s obzirom da su saznali moju adresu došli su čak i na vrata da mi prete… Uprkos svemu, nakon izlaska mog prvog rada u stripu bio sam srećan da se to pojavilo baš kod značajnog izdavača kao što je Fantagraphics.

Inače, moji roditelji su se sreli u umetničkoj školi u Čikagu; moj otac je pre toga, pedesetih godina, radio u mornarici i tamo crtao karikature za interni list – čak je i kreirao lik pod nazivom Seaweed Sam. Karikature su uglavnom bile o tome kako mornari jure cure u vojnoj bazi u Okinavi. List se sastojao od tekstualnih priloga i karikatura – danas to zvuči smešno, ali sadržaj časopisa zapravo je bio vojna tajna. Kada sam bio klinac otac mi je ponekad crtao, ali sam te crteže iz mornarice video tek kada je on umro, takođe i crteže pin-ap devojaka koje je izrađivao za mornare.

Nakon što su Fantagraphics objavili nekoliko mojih stripova u svojim izdanjima, bio sam inspirisan da iz Ajove dođem u Sijetl, i pokažem im svoj portfolio – ali ispostavilo se da su oni bili više zainteresovani za moj rad u oblasti grafičkog dizajna, nego stripa. Tako sam dobio posao grafičkog urednika u Fantagraphics Books, i početkom devedesetih se preselio u Sijetl, radeći kao umetnički direktor časopisa "The Comics Journal". To je bilo uzbudljivo ali i pomalo zastrašujuće iskustvo, zato što su Fantagraphics tada postajali glavna nezavisna izdavačka kuća u Americi – počeo sam da srećem ljude kao Robert Kramb, i mnoge druge velikane, tako da sam čak dobio ubrzani rad srca i lečio se… Prvu svesku edicije "Big Mouth" sam, međutim, objavio za malu izdavačku kuću "Starhead", čiji su urednici bili više zainteresovani za moje stripove od redakcije u kojoj sam radio. U ovom serijalu, crtao sam stripove prema scenarijima koje su, između ostalih, napisali i Čarls Bukovski, Harvi Pikar, Robert Kramb, Meri Fliner i Henri Rolins. Strip je bio čak i nominovan za prestižnu nagradu "Harvey", nakon čega su Fantagraphics preuzeli to izdanje. Nakon petog broja, u časopisu "The Rolling Stone" sam bio proglašen za "najveću nadu u oblasti stripa za 1996. godinu", što me je još više učvrstilo u zamisli da je ono što me zanima crtanje, a ne grafičko uređivanje. Tada sam napustio Fantagraphics i do danas radim kao fri lens grafički umetnik, osim što povremeno predajem na Institutu za umetnost u Sijetlu.

Strip se još uvek ne tako često izučava u zvaničnom školskom sistemu. Koji su predmeti koje ti predaješ?

Predajem strip i storibord za animaciju, kao i oblikovanje likova. Pokušavam da objasnim studentima kako se oblikuju karakteri u stripu i animaciji, što je veoma važno u stilizovanju junaka. Inače, od 1999. skoro da sam prestao da se bavim stripom, počeo sam da crtam ilustracije za časopise kao "Nickelodeon" ili "National Geographics for Kids", oni su bolje plaćali, rodilo mi se dete, narasle su obaveze… Premda, ja u svom radu još uvek koristim isti karikaturalni stil.

Tvoja saradnja sa muzičarima i njihovim izdavačima je bila veoma plodna, kreirao si veliki broj CD i vinilnih omotnica i plakata, između ostalog za Henrija Rolinsa, i grupe kao Replacements, Mekons, Korn i nebrojene druge. Da li te je to u izvesnom smislu udaljilo od rada na strip storijama?

S obzirom da me je oduvek interesovao pank rok, radio sam dizajn CD izdanja, plakate, majice, flajere, kako za izdavačke kuće, tako i za grupe… Među kojima je i underground atrakcija iz Srbije, Napred u prošlost, za koju sam kreirao omot za kompilaciju "Oslobađanje životne energije", iz 2000. godine. Međutim, stripu sam se vratio pre nekoliko godina, kada sam bio kontaktiran od strane časopisa "Mineshaft" – to je mala publikacija, koja međutim uspeva da dobije neobjavljene materijale autora kao što su Robert Kramb, Kim Dajč, Džej Linč, ali istovremeno promoviše neke od novih i obećavajućih autora stripa, kao što je srpsko-kanadska autorka Nina Bunjevac. Ovaj časopis me je naučio i da nije sve u novcu, ponekad zaista vredi istraživati i raditi za svoju dušu… Uz manje projekte, nastavljam da se bavim i filmskim plakatima i naslovnicama za časopise, čak i video-igricama i još koječime…

Kako doživljavaš boravak u Srbiji, i to u jednom vojvođanskom gradiću? To svakako nije tipična destinacija, bilo u turističkom ili nekom drugom smislu.

Gostovanje u Srbiji za mene je bilo pravi doživljaj, već nakon dva dana činilo mi se da bih mogao da svakih deset minuta zapisujem svoje impresije, volim da šetam unaokolo, čak i džogiram u parku… Pančevo mi se čini kao pravi pank grad, sreo sam puno ljudi koji su veoma nepretenciozni u svom bavljenju umetnošću, a njihove radove možete da zateknete na nekim svakodnevnim, običnim mestima, ne samo u galerijama – video sam i zaista izvanredne grafite na zidovima napuštenih kuća… Festivali kao "Novo doba" i "Deliblaticum" spajaju ljude iz raznih zemalja, na krajnje neformalan način. Poželeo sam da stvorimo još širu mrežu, u koju bi bili uključeni i strip autori iz Sijetla, koji je centar ove vrste kreativnog izražavanja u Americi, ali istovremeno i grad koji je veoma udaljen od Evrope, tako da je put veoma skup; ovo je tek moj drugi boravak na Starom kontinentu, prvi put sam boravio u Irskoj, koja je nešto drugo od kontinentalne Evrope – sve u svemu, komunikacija između naših sredina još nije tako bogata kao što bi moglo da bude, i želeo bih da lično poradim da se to poboljša…

Iz istog broja

TV manijak

Šta je puklo?

Dragan Ilić

Reportaža – Vikend u najzapadnijem gradu koji smo oslobodili

Svako nosi svoj Trst

Muharem Bazdulj

Roman – Kalendar Maja

Život pod Senkom

Teofil Pančić

Kultura kuhinje – Više od gozbe

Poglaviti majstori svakog krkanluka

Mika Dajmak

Kultura kuhinje – Više od gozbe (ceo tekst)

Poglaviti majstori svakog krkanluka

Mika Dajmak

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu