Postoje tri teksta, tri pjesme zapravo, kojih se sjetim uz svaki početak mjeseca marta, kad snjegovi počnu da se tope. Ima neka tajna veza (za sve ljude zakon krut) između ta tri teksta, te tri pjesme. Jedna je pjesma rokenrol pjesma, druga je ponešto vitmenovska pjesma u prozi, treća je dječija pjesma. Prva pjesma je Kanjon Drine Zabranjenog pušenja, a sve zbog onog završnog distiha: Snijeg se topi,/ ništa neće zaustaviti dolazak novog proljeća. Druga pjesma je onaj zapis iz Ex Ponta, prve knjige Ive Andrića, što počinje frazom Da si zdravo proljeće – tajno, ljekovito, ona u kojoj se kaže "Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedino proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesrećan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem. Da si zdravo, proljeće – nevidljivo, svemoćno; što zagrijavaš duše i bregove da voda grgolji potocima i radost da nas zalijeva svijetlim valom; što se javljaš vjetrom i slutnjama u suton i svu noć tuguješ pod jablanima, dok gore zvijezde i spavaju tupoglavi građani, a sa svanućem otvaraš rosne oči široko i puštaš bez broja svoje ševe – vesele note – put neba!", ona ista pri čijem kraju se pominju damari djevojčica koje već osjećaju božji zakon. Treća pjesma je pjesma Noć uoči proljeća Branka Ćopića koja ide ovako: "Proljeće svunoć vodom pljuskalo/ pod starom trulom branom,/ svunoć po našem krovu kuckalo/ šljivinom golom granom.// Čitave noći orač sanjao/ glatke ručice pluga,/ jablan se viti svunoć klanjao/ toplome vjetru s juga.// Čitave noći mačak skitao/ za tragom Brke miša,/ brezik je mokri svunoć pitao/ kada će stati kiša.// U snu je Žuća svunoć vijao/ zečevu sjenku svijetom,/ a u sam osvit drijen se smijao/ okićen prvim cvijetom."

Dok se snjegovi tope kroz oluke u tihim noćima, proljeće se naslućuje već i iz ritma pjesme. U šesnaest stihova su, a da ne djeluju nagurano, i šljiva i jablan i breza i drijen. Šljivina grana je gola, breza je mokra od kiše, jablan je – viti, a i vitkost jablanova uočljivija je bez lišća, dok je drijen okićen prvim cvijetom. Drijen (Cornus mas) je, kaže Vikipedija, listopadni grm ili nisko drvo, visine do osam metara, sa zaobljenom gustom krošnjom, cvjetovi su mu žuti, javljaju se rano, prije listanja, sakupljeni u štitaste cvati, pravilni su i četvoročlani; cvjeta u februaru i martu.

I dok nije bilo Vikipedije, pjesnik je znao ono što Vikipedija danas zna: proljeće počinje kad drijen procvjeta. Prije toga zapuše vjetar sa juga i zapada kiša. Nije toliko stvar u kiši, stvar je u tome da nešto pada, a da to ne bude snijeg. Isto tako, snijeg treba nekako saprati. Iz djetinjske perspektive, međutim, najvažniji su, naravno, miš Brka i pas Žuća (mačak i zec u pjesmi nemaju imena). A i poslije djetinjstva važno je sjećati ih se. Sjećajući se miša Brke i psa Žuće (te bezimenog mačka i bezimenog zeca), još uvijek vjeruješ da se drijen može smijati. A proljeće najprije zamiriše upravo u cvijetu (i smijehu) drijena. To je onaj miris koji pokreće i damare djevojčica.

Nema u pominjanim pjesmama ni kod Zabranjenog pušenja, ni kod Ive Andrića ni kod Branka Ćopića nekih, što je danas moderno reći, urbanih slika. Između kanjona Drine i ravne Romanije; u Ovčarevu, podno Vlašića; u Hašanima, pod Grmečom gdje svako cvijeće niče – to su koordinate na kojima se javlja proljeće. Slika gradskog proljeća su djevojčice u cvjetnim haljinama kojima kod kojih udaraju damari jer osjećaju božji zakon. Ima ta fiziološka prisila koja te tjera da kafu piješ vani u jakni, radije nego da skidaš jaknu negdje unutra. Dobro je ako su blizu neki jablanovi što prizivaju i Andrića i Ćopića, ali i Ujevića i Štulića. (Zbog potonjeg znaš da proljeće može doći čak i u decembru / trinaestog ili bilo kog drugog.) Koliko je godišnje doba, proljeće je i stanje duha. To nije vezano ni za datum, ni za temperaturu vazduha, nego za neki neodređeni feeling proljeća. Sjediš, pušiš, gledaš, a sve ti nekako milo. To je proljeće. Da si zdravo proljeće. Da ste zdravo, čitaoci, u proljeće.