Kad je onomad Danis Tanović za film Ničija zemlja dobio Oskara, a ovih se dana, evo, navršava punih deset godina od te noći, Abdulah Sidran je izrekao riječi koje su pomalo odudarale od opšteg slavljeničkog sarajevskog konsenzusa. Bio je Sidran, parafraziram, presretan zbog Tanovićevog uspjeha, ali je toj sreći pridodavao i jednu bojazan. Činilo mu se, naime, da je Tanovićev Oskar svojevrstan labuđi pjev kad je riječ o interesu Zapada i velikog svijeta za teme koje se tiču rata u Bosni i Hercegovini kao najkrvavije dionice raspada Jugoslavije. Izgledalo je neko vrijeme da je Sidran u toj stvari bio u pravu. A onda su već i same najave da će se glumica Anđelina Džoli prvi put u karijeri okušati kao scenaristkinja i režiserka radeći baš na filmu koji se bavi ratom u BiH podgrijale globalni medijsko-industrijski interes za ovdašnje lokalne prilike. Prije nego je snimanje i počelo, čim su, naime, u javnost procurile osnovne konture sinopsisa, afera je buknula.

SUZE I OVACIJE: Podsjetimo, film je najprije proglašen problematičnim zbog "vrijeđanja bošnjačkih žrtava". Pojedine nevladine organizacije žena ratnih stradalnica pogođene glasinama prema kojim se u filmu "žrtva zaljubljuje u silovatelja", digle su medijsku hajku na Anđelinu Džoli. Rezultat te hajke bila je odluka producenata da se lavovski dio filma umjesto u Bosni i Hercegovini snima u Mađarskoj. Iz današnje perspektive je naročito ironično da je u sarajevskoj medijskoj hajci na Anđelinu Džoli prednjačio list "Dnevni avaz", u vlasništvu tajkuna i novopečenog političara Fahrudina Radončića. Jedva godinu dana kasnije, "Dnevni avaz" Anđelinu Džoli proglašava "ličnošću godine", a Radončić više puta (očito ponosan na vješto opaženu analogiju) izjavljuje da je "za Bošnjake film U zemlji krvi i meda ono što je za Jevreje Šindlerova lista"?! Još od pred kraj prošle godine, od pretpremijernog prikazivanja u Bosni i Hercegovini i od američke premijere, na velika zvona je najavljivana svečana sarajevska premijera, uz prisustvo režiserke (ali i njenog aktuelnog supružnika Breda Pita, koji u filmu ima nijemu cameo ulogicu). Ova se i desila u Zetri, 14. februara uveče, pred šest-sedam hiljada gledalaca. Crvenim tepihom su prodefilovali likovi iz, kako se to kaže, javnog i kulturnog života, a mediji su sutradan više nego o filmu pisali (i pričali) o Anđelininim suzama na pozornici nakon što se izišla pokloniti publici koja ju je dočekala sa ovacijama. Dva dana poslije premijere, "Dnevni avaz" je kao specijalni prilog objavio podlistak o Anđelini Džoli i njenom filmu u kojem glumicu, parafrazirajući nadimak Husein-kapetana Gradaščevića, nazivaju "anđelom od Bosne".

MNOGO HTELA, MNOGO ZAPOČELA: Indikativno je da oni koji hvale film uglavnom govore kako je "pošten", "angažovan" i "dobronamjeran", odnosno da se u tim pohvalama baš i ne rabi previše estetička terminologija. Sama Anđelina Džoli, opet, višestruko insistira na tome da na njen film valja gledati isključivo kao na umjetničko djelo. U Bosni i Hercegovini filmska kritika kao žanr jedva da i postoji, a rijetki koji su o filmu U zemlji krvi i meda pisali tekstove u kojima su pokušavali objektivno prosuđivati o njegovim umjetničkim vrijednostima, nisu bili baš blagonakloni. Generalno je i sud američke kritike više negativan nego pozitivan. Možda je o filmu najbolje i najkompetentnije pisao Hauard Fenštajn, i to još u decembru prošle godine (za "Screen Daily"). Inače, Fenštajn je godinama radio za Sarajevo Film Festival i odlično poznaje (post)jugoslovenske filmske, kulturne, pa i političke prilike. Istovremeno je i relevantan te poštovan filmski kritičar, te se može reći da nije ni pristrasan, a ni neupućen u istorijski kontekst da bi ga olako fascinirao sam kostur priče o "najkrvavijem evropskom sukobu nakon drugog svjetskog rata". Fenštajn povezuje interes Džolijeve za ratnu tematiku s njezinim već poznatim angažmanom u humanitarnom radu. On ima izrazite simpatije za motive koji su je rukovodili u izboru teme, ali također tvrdi da su joj ambicije bile veće od onog što je uspjela ostvariti. Fenštajn, između ostalog, kritikuje scenarističke nelogičnosti i loše kreirane likove. Film ima još više problema ako mu priđemo iz lokalne perspektive. Očito je primjerice da su pojedine replike loše prevedene sa engleskog originala. Ipak, on inicijalno valjda i nije bio dominantno namijenjen ovdašnjoj publici. U Americi mu, međutim, sama činjenica da se prikazuje "titlovana" verzija, u startu oduzima najveći dio publike. (Anđelina Džoli je paralelno snimala dvije verzije filma: jednu na engleskom, a drugu na "štokavskom". U navedenoj kritici, Fenštajn se čudi zbog odluke da u kina pošalje potonju. Moguće je da je razlog želja Džolijeve da film djeluje što "autentičnije", po čemu bi se dalo zaključiti da su je više vodili umjetnički, nego komercijalni motivi, bez obzira što krajnji rezultat u tom smislu i nije toliko zavidan.)

NAJVAŽNIJI DOGAĐAJ NAKON DEJTONA: Kad je riječ o "neumjetničkoj", "angažovanoj" dimenziji filma, on skreće pažnju na ratna silovanja, zločin koji je prvi put eksplicitno proglašen ratnim zločinom upravo na Haškom tribunalu, u procesu koji se ticao ratnih silovanja u istočnoj Bosni, u fočanskom kraju. Nije to prvi film s takvom tematikom, pa ni prvi koji je privukao značajnu globalnu pažnju (Grbavica Jasmile Žbanić pobijedila je na Filmskom festivalu u Berlinu). Ipak, zbog celebrity statusa Džolijeve očekivanja od ovog filma u dijelu sarajevske javnosti su u najmanju ruku pretjerana. Makar se pokazalo da je priča oko navodnog zalaganja Anđeline Džoli za ukidanje Republike Srpske obična novinska patka, neke izjave koje se ovih dana čuju sugerišu da se Zemlja krvi i meda želi predstaviti kao pečat na istorijsku istinu o Bosni i Hercegovini. Naveli smo već izjavu Fahrudina Radončića, a u istom tonu je i tvrdnja reisa Mustafe Cerića da je film Anđeline Džoli najvažniji događaj za Bosnu i Hercegovinu poslije Dejtona. Kad se podvuče crta, film U zemlji krvi i meda se uglavnom hvali iz vanfilmskih razloga, kao što se, barem kod nas, uglavnom i napada iz vanfilmskih razloga. Najlakše je tu razumjeti glumce koji u njemu glume, barem ove mlađe, jer njima ove uloge eventualno otvaraju vrata skupih svjetskih produkcija. Tužno je, međutim, čitati uvlakačke panegirike sarajevskih filmaša očito podešene da podjednako titraju lokalnom konsenzusu i da se eventualno umile globalnoj zvijezdi zainteresovanoj za ovdašnje svračije zakutke. Možda je ipak najtužnije bilo slušati i gledati Radeta Šerbedžiju na zagrebačkoj premijeri filma gdje se obraća Anđelini Džoli, koja je, između sletanja na Pleso i uzletanja s Plesa, Zagreb vidjela jedino kroz prozor limuzine, i predstavlja joj Zagreb kao divan grad, filmski grad, pominje Babaju, Golika i Tadića, pominje "zagrebačke oskarovce", Dušana Vukotića i Branka Lustiga, pa onako poltronski kaže (pre)bogatoj Amerikanki – tvoje kolege. Nije Šerbedžija bio tako ponizan ni kad je pred Titom recitovao Krležine rečenice. Nije tu kriv Šerbedžija, da se razumijemo, on je tek glumac koji savršeno osjeća ono što je onaj koji ga je svojevremeno indirektno protjerao iz Zagreba nazivao povijesnim silnicama. Krivi su svi koji su zemlju i kulturu u kojima je Rade Šerbedžija bio više od onog što je danas svijetu Bred Pit sveli na puki rudnik tema i motiva za svjetske humanitarce i humanitarke, teritoriju lišenu svakog ponosa i svake samosvijesti, gdje se novcem kupuje pravo i da se po ko zna koji put ponovljena (lažna) etimološka varijacija o Balkanu kao "zemlji krvi i meda" predstavi kao nešto poetično i originalno.