Za Luku Bojovića Pekara, Vladimira Milisavljevića – Vladu Budalu (vidi tekst "Nadničar iz Klana"), Sinišu Petrića Zenicu i Vladimira Mijanovića Zubu devetog februara u Valensiji završio se bijeg od zakona u kome ničeg glamuroznog nije bilo. Godine su to provedene u paranoji da bi netko od njihovih ortaka mogao biti doušnik policije ili prebjeg u suparnički kriminalni klan; u strahu da će se postati žrtve naručene likvidacije na isti način kao što su oni drugima radili; u stalnom preispitivanju da li ih neki neoprezni gest rodbine ili nekog od njih samih može koštati slobode; u stalnim lažima, skrivanjima, prerušavanjima i bijegu; u preznojavanjima na aerodromima i naplatnim rampama; u podilaženjima lokalnim mafijama i predstavnicima najnižeg ranga moćnih latinoameričkih narkokartela od čije milosti im zavise životi i poslovi; u beskrajnom čekanju po prljavima i smrdljivim ćumezima; u povremenim bahatim ispadima po javnim kućama i prčvarnicama; u razbijanju glave da li im iskazi uhapšenih partnera mogu dovesti policiju na vrata; u sjenci i podzemlju nečeg što se zove život… Bojovićevi poljupci poslati u kameru dok su ga sprovodili ne mjenjaju tu baš ništa. U okolnostima u kakvim je živjela četvorka iz Valensije, sve najgore u ljudima ispliva prije ili kasnije. A oni ionako ni po čemu dobrom nisu bili poznati – naprotiv.

EKSPLOATACIIJA DOBRE VIJESTI: Španjolski policajci, izgleda, vole hapsiti Balkance po kafanama. U restoranu na Tenerifima uhapšen je 2005. hrvatski general Ante Gotovina zbog optužbi za ratne zločine pred Haškim sudom; u restoranu "Bodega La Paz" u Valensiji, pali su Bojović, Milisavljević i društvo. Kako zvaničnici saopćavaju, to je rezultat akcije "Kros" španske i srpske policije.

"Srbija je danas veoma blizu da organizovanom kriminalnu zada udarac od kojeg se ne može oporaviti u narednih nekoliko decenija", rekao je predsjednik Boris Tadić u Novoj Varoši, gdje se zatekao obilazeći općine najteže pogođene snijegom i niskim temperaturama. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić naprosto je sijao na konferenciji za novinare: "Zemunski klan više ne postoji! Nisu uhapšeni još samo Milan Jurišić Jure i Ninoslav Konstantinović za koje se pretpostavlja da su mrtvi. Zbog svih sumnji u mene kao ministra koji dolazi iz SPS-a, ponosan sam što su za mog mandata uhapšeni svi pripadnici Zemunskog klana."

Ne treba biti ciničan. Ako se izuzme političko hvalisanje vazda od koristi u predvečerje parlamentarnih izbora, mora se priznati da je policija postigla zaista velik uspjeh. Bojović, Milisavljević i Petrić optuženi su za čitav niz teških krivičnih djela – od pokušanih i izvršenih ubojstava, šverca droge i pljački do otmica i učešća u atentatu na premijera Zorana Đinđića. Srbija, region, Evropa i svijet zaista će biti bolje mjesto kada se svi oni nađu sa one strane zatvorskih rešetaka.

Policija, političari i mediji nazivaju Luku Bojovića šefom Zemunskog klana. Koliko to odgovara realnosti, veliko je pitanje: već dugo u Srbiji nema ni okolnosti ni mogućnosti za djelovanja kriminalne organizacije poput one na čijem su čelu stajali Dušan Spasojević i Milorad Ulemek Legija. Udruživanje sa preteklim članovima ovog klana samo po sebi ne znači i održavanje kontinuiteta u dominaciji podzemljem. Ipak, kao što organizirani kriminal i dalje postoji u Srbiji, tako je i Luka Bojović veliko ime u tom svijetu.

"NEMA TU POVLAČENJA": Željko Ražnatović Arkan, svjetski poznat paravojni komandant i apsolutni gospodar srpskog podzemlja, spremao se da u proljeće 1992. sa svojom privatnom vojskom upadne u istočnu Bosnu. Dok je izdavao naredbe za pokret iz štaba u svojoj kući na Dedinju, oko Arkana je obigravao devetnaestogodišnji Luka, sin njegovog prijatelja Vuka Bojovića, vječnog direktora Beogradskog zoološkog vrta.

"Nikud ti ne ideš mali, je l’ jasno", proderao se Arkan kada mu je dosadilo Bojovićevo moljakanje da ga povede – nije za razmaženog momka iz bolje kuće da se lomata po Bijeljini, Zvorniku ili Brčkom.

Ipak, Bojovićeva fascinacija komandantom Srpske dobrovoljačke garde nije nimalo oslabila. U to vrijeme je Arkan iz baze u Erdutu držao istočnu Slavoniju kao neku vrstu feuda, razne javne ličnosti ulagivale su mu se na svakom koraku kao uzor-patrioti, a svakom kriminalcu bila je čast da se najmoćnijem od njih smije javiti ili učiniti neku uslugu… Bilo je to doba u kome znanje, poštenje i rad nisu značili ništa i u kome su nasilje, licemjerje i grabež predstavljali dobitnu kombinaciju. Ne čudi zato nimalo što se Luka Bojović trudio da koliko može imitira svog idola i što je visio u njegovom kafiću "Trozubac" u Čumićevom sokaku u centru Beograda.

"Ja sam reagovao kad je on mene pogledao – jebi ga – onako provokativno", priča Mihajlo Divac, dvadesetčetvorogodišnji bokser i kriminalac sa Novog Beograda u dokumentarnom filmu Vidimo se u čitulji Janka Baljka i Vojislava Tufegdžića, kako ga je Luka Bojović ranio u "Trozupcu" 1994. "I onda sam ustao i krenuo prema njemu. I on je ustao. Ja sam napravio dva-tri koraka, a on je pucao u mene sa četiri-pet metara. Prvi metak me je pogodio u stomak – ja sam i dalje išao; drugi metak mi je prošao kroz ruku i stomak – i dalje sam išao prema njemu. Tada sam mu rekao ‘Mali, nabiću ti tu utoku u dupe – razumeš’. Šta sam trebao? Ovaj me upucao, ova pičketina i šta sam ja trebao? Ja ne verujem u to povlačenje – to je priča za neke nabeđene mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš jednim ovakvim životom, živećeš tako dokle postojiš."

Upravo taj život o kome je Divac govorio izazvao je sukob: do pucnjave i ranjavanja došlo je isključivo radi odmjeravanja rejtinga u podzemlju, neophodnog za nametanje poslušnosti u grupama mladića poput njih dvojice, otimačinu, reket i druge kriminalne rabote. Također, ni Bojović ni Divac nisu se povukli. Prvi se sklonio u Arkanovu kasarnu u Erdutu gdje je vladao dril i apstinencija od alkohola, a drugi je ubijen nekoliko mjeseci kasnije nakon ranjavanja u "Trozupcu".

KORISNI I OSTALI PRIJATELJI: U drugoj polovini devedesetih i kasnije, gotovo da se ništa više nije čulo o Bojoviću. Nije ni bilo potrebe: em se uz Arkanovu podršku uvijek mogao ugraditi u kakav šverc cigareta, nafte ili heroina, em je nakon pucanja u Divca stekao optimalan potencijal za reketiranje, a uz to se i zbog moći i uticaja svog pokrovitelja osjećao relativno zaštićenim od dušmana iz drugih kriminalnih klanova i policije.

Ni nakon Arkanovog ubojstva u januaru 2000. Bojović nije ostao "siroče" izloženo milosti i nemilosti ulice. U "Trozupcu", Erdutu i drugim mjestima družio se sa Legijom uključujući i Zoološki vrt gdje je komandant Jedinice za specijalne operacije dolazio da se rve sa tigricom. To druženje sa bivšim Arkanovim zamjenikom u Gardi, Bojoviću se više nego isplatilo početkom prethodne decenije ovog vijeka kada su Legija i Spasojević nametnuli svoju dominaciju u podzemlju. Kako je i koliko radio za originalni Zemunski klan, nije poznato. Po svoj prilici, Bojović je spadao u vanjski krug suradnika ove kriminalne grupe; njene članove svakako je morao poznavati, ali čini se da nisu imali zajedničkih djelatnosti izuzev razmjene informacija, glasina i logističkih usluga. U to vrijeme, Bojović je na uglu ulica Kneginje Zorke i Njegoševe u Beogradu otvorio veliku pekaru i time stekao nadimak Pekar.

Njegov trenutak je kucnuo kada je nakon atentata na premijera Đinđića 12. marta 2003. u policijskoj akcija "Sablja" razbijen Zemunski klan: Spasojević i Mile Luković Kum ubijeni su u Meljaku prilikom hapšenja, Legija se predao godinu dana kasnije, a dobar dio članova ove kriminalne grupe uveliko je bio iza rešetaka. Preteklim – Vladi Budali, braći Milošu i Aleksandru Simoviću, Sretku Kaliniću, Milanu Jurišiću Juretu i Ninoslavu Konstantinoviću – Bojović je, kako se tvrdi, omogućio i financirao skrivanje. Nije tu bilo nikakvog sentimenta niti kriminalne solidarnosti. Za Bojovića je ostatak Spasojevićeve ekipe predstavljao jezgro grupe potpuno zavisno od njegove volje i samim tim prinuđeno da izvršava sve što im on naredi; za članove Zemunskog klana na slobodi, Pekar je bio jedina slamka koja ih je držala u životu i van zatvora – njih su jurili, a ne njega.

Ipak, ne postaje se tek tako šef izvršilaca i učesnika u dvadeset i više naručenih likvidacija i ljudi osuđenih u odsustvu na četrdeset godina robije pa se Bojović morao i dokazati kao vođa klana. Tragedije se zaista ponavljaju kao farse: početkom 2000. Spasojević i Legija svoj krvavi pohod za prevlast u podzemlju pokrivali su smokvinim listom tobožnje osvete za Arkanovu smrt; četiri godine kasnije, Luka Bojović nije se mogao dosjetiti nikakvog boljeg izgovora kada je odlučio da likvidira Andriju Draškovića, Zorana Nedovića Šoka i druge konkurente na kriminalnoj sceni. Međutim, ništa se nije odvijalo kao u doba pravog Zemunskog klana.

CRNA SERIJA: Početak je obećavao. Iz Španije gde su se krili, stigli su preko Zagreba u Beograd sredinom ljeta 2004. Kalinić i Miloš Simović: premda su imali lažne pasoše, u Srbiju su ušli preplivavši Drinu – za svaki slučaj. Odmah su udarili. Nakon hapšenja u Zagrebu u junu 2010, Kalinić je ispričao da su Bojović i on pucali 26. jula 2004. kod Beogradske arene iz vozila u pokretu koje je vozio Miloš Simović na automobil sa Zoranom Nedovićem Šokom. Oprobani recept za "sačekuše" Zemunskog klana ovaj put je omanuo. Kaliniću se nakon drugog metka zaglavio kalašnjikov: premda su ubili Milutina Jovičića, sam Šok je sa druga dva tjelohranitelja lakše ranjen.

I napad na Andriju Draškovića 24. oktobra 2004. završio se sličnim ishodom. Prema Kalinićevom iskazu, ponovo su pucali Bojović i on, ponovo iz jednih na druga kola u pokretu: ubijen je Dejan Živančević, ranjena još trojica tjelohranitelja, a sam Drašković je prošao bez povreda. Ova sačekuša također je izvršena na autoputu, kod kvantaške pijace s tim da je vozač bio Vlada Budala. I on je, dakle, našao neki način da se ponovo vrati u Srbiju.

Bojovića ovi neuspjesi nisu zaustavili. Po njegovom nalogu, Kalinić je 30. oktobra 2004. hicima u potiljak ubio Branka Jeftovića Jorgu na uglu ulica Koče Kapetana i Njegoševe.

Bilo je tu još ubojstava, ali Bojoviću nije pošlo za rukom da se nametne kao novi šef srpskog podzemlja i preuzme one kriminalne poslove zbog kojih je i krenuo u seriju likvidacija. Za razliku od Spasojevića, nije imao podršku ni Državne bezbjednosti, ni Legijine Jedinice za specijalne operacije, a ni dovoljan broj korumpiranih i kriminaliziranih ljudi u državnom aparatu. Pored toga, Bojović se na velikoj sceni organiziranog kriminala pojavio kao neuračunljivi desperados i neko tko se ponaša mimo svake logike u trenucima kada je nakon "Sablje" moćnim igračima u podzemlju trebalo zatišje, a ne pucanje po ulicama. A da se i ne govori da su baš oni bili njegove mete… Zato, ako policija i nije imala dokaza protiv Bojovića, podzemlju nisu ni trebali pa je on zajedno sa ekipom iz Zemunskog klana postao prinuđen da se skloni u kriminalnu pečalbu po zemljama regiona i Evropske unije. Neki izvještaji govore da se bavio trgovinom droge, otmicama, vodio prostituciju… Holandska policija tereti ga za organizaciju ubojstva Srđana Miranovića iz Podgorice 12. januara 2006. godine po nalogu Vilijema Vima Holedera, mafijaša tamošnjeg, a američka policija zbog ilegalne trgovine životinjama.

ŠARIĆ, KALINIĆ I BABAROGA: Kao grom iz vedra neba odjeknula je 22. septembra 2007. vijest da su u Beogradu uhapšeni Luka Bojović i njegov ortak Veljko Banović, dok se treći član ekipe naknadno predao. Prema tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Draganu Jočiću, riječ je bila o grupi koja je planirala brojna ubojstva po Srbiji na što su ukazivale razne skice, fotografije, pronađeni arsenal oružja…

Međutim, od velikih najava nije ostalo ništa. Bojović je osuđen samo za nelegalno posjedovanje pištolja i falisificiranje ličnih dokumenata na petnaest mjeseci pa je već 14. aprila 2008. pušten da pravosnažnost presude čeka na slobodi. Kako i zašto, do danas nije objašnjeno.

Tko zna što bi se dalje dešavalo s njim da se nije pojavio narko-klan Darka Šarića: ako nije postao šef podzemlja, makar je uspio kao visokorangirani najamnik. Zajedno sa preteklim ostatkom Zemunskog klana on od tada djeluje kao servisna organizacija za Šarića. To će reći da obezbjeđuju transporte kokaina koji preko balkanskih i drugih zemalja idu prema Evropskoj uniji i dalje, u SAD; da utjeruju dugove od šefova lanaca za distribuciju narkotika; da uklanjaju odmetnute ili nepouzdane Šarićeve partnere i konkurente… Naravno, i da kad god mogu i kad imaju priliku obave i neki samostalni kriminalni posao.

Bojović ipak nije bio Spasojević: kako je vrijeme odmicalo, čini se da je sve teže kontrolirao preostale članove Zemunskog klana. Moguće je da je Sretko Kalinić 2004. ubio Ninoslava Konstantinovića, raskomadao ga i sahranio kod Ikarbusa, kako je rekao, zato što su smatrali da bi ih mogao odati policiji; moguće je i da je Kalinić ubio Milana Jurišića Jureta u Španiji i samljeo ga u mašini za meso, a moguće je i da je svojim priznanjem samo nastojao da im zametne tragove.

Međutim, izvjesno je da se ova ekipa sve teže podnosila i surađivala. U Zagrebu je u proljeće 2010. ubijen i raskomadan Cvetko Simić, za što je Miloš Simović nakon hapšenja optužio Kalinića. Godinu dana ranije, ugljenisani leš Ilije Novovića, još jednog od ljudi iz Bojevićeve ekipe, nađen je zajedno sa ostacima Gorana Marića Mareta u zapaljenom džipu u Dobanovcima. Očigledno, oko i unutar ovog klana počelo je sve više da se puca i gine. A onda, kada je Miloš Simović ranio Kalinića u Zagrebu 9. juna 2010. a ovaj pao u ruke hrvatskoj policiji, Bojović je netragom nestao. Jasno je bilo i zbog čega. U zatvoru, Kalinić je optužio Bojovića da zajedno sa Vladom Budalom i Simovićem stoji iza pokušaja njegove likvidacije te u svom iskazu priznao čitav niz najtežih krivičnih djela koje su zajedno izvršili. Motivi za uzajamno istrebljenje su možda bili vezani za kriminalne aktivnosti, možda za ličnu netrpeljivost i ljubomoru vezanu za supruge, a možda se skupilo sve zajedno. Krug njihovog kretanja i druženja ionako je bio više nego ograničen.

U svakom slučaju, Bojović je nakon Kalinićevog iskaza postao dežurna kriminalna babaroga u regionu. Iz političkih i policijskih krugova navodilo se da je planirao ubojstva više ministara, da je za račun Vojislava Šešelja trebalo da likvidira Tomislava Nikolića, da je povezan sa oružjem i eksplozivom pronađenim u sportskoj dvorani Borik u Banjaluci neposredno prije nego što će se tu 9. januara okupiti cjelokupni državni vrh Srbije i Republike Srpske… U zemlji gdje organizirani kriminal stoji iza atentata na premijera ovakvi navodi uzimaju se ozbiljno. Da li je Bojović sve to zaista namjeravao da uradi, radi li se o glasinama koje je sam proturao kako bi u podzemlju stekao što veći rejting krajnje opasnog i moćnog čovjeka ili o nečem trećem, teško je procjeniti.

E VIVA ESPAŇA: Kao bjegunac od zakona, Luka Bojović je na kraju ostao samo sa Vladom Budalom. Jedni za drugim padali su članovi Zemunskog klana: Aleksandar Simović u Beogradu, pa Kalinić u Zagrebu i, odmah potom, Miloš Simović, navodno na srpsko-hrvatskoj granici.

Bojović se, kako se čini, sklonio u Španiju. Odatle je za Darka Šarića, također u bjekstvu i sa također ograničenim manevarskim prostorom, nastavio da – vjerovatno u manjem obimu – obezbjeđuje narko-kanale držeći se zemljaka sa Balkana. Taj zaključak se izvodi na osnovu hapšenja crnogorskih i srpskih kurira u maju i novembru prošle godine, kada je zapljenjeno 77, odnosno 36 kilograma kokaina švercanih brodovima iz južnoameričkih luka. Inače, Španija zbog jezika, istorijskih i kulturnih veza sa Latinskom Amerikom predstavlja čekaonicu za kontakte sa predstavnicima kokainskih kartela iz Bolivije, Kolumbije, Argentine i drugih zemalja.

Po svoj prilici, upravo su zbog tih veza i članovi Zemunskog klana i Luka Bojović odabrali Španiju za svoje boravište; sa pristojnim lažnim dokumentima i pod uvjetom da se ne mješaju u lokalni kriminal, mogli su dugo da opstanu na slobodi i da se osjećaju sigurnim. Koliko – svjedoči i podatak da su u Španiji bili Bojovićeva djeca, supruga i braća. Na kraju, postavlja se pitanje kako je sa Vladom Budalom i ostalim pao u Valensiji? Iz policije stižu informacije da su praćeni nekoliko meseci, što je uobičajna praksa, čiji je cilj da se utvrdi što sve rade i s kim su sve u kontaktu. Međutim, o načinu kako su locirani gotovo da se ne zna ništa, a i navodi "procurili" u medije daleko su od pouzdanosti: možda su ih "druknuli" neki od uhapšenih ortaka, možda konkurenti iz drugih klanova, a možda je to rezultat praćenja rodbine i kontakata s njom ili nečeg potpuno četvrtog iz repertoara poznatog među policajcima kao operativni rad. To, kao i ono s čim se ova ekipa zaista bavila trebalo bi da pokaže istraga – da se upotrebi ova uveliko otrcana fraza.

U svakom slučaju, čini se da je Luka Bojović završio sa svojom kriminalnom karijerom. Ukoliko bude izručen Srbiji – za sada teško da postoje razlozi da bude drugačije – i ako bude osuđen za makar i dio krivičnih djela za koje je optužen, čeka ga decenijska robija. Međutim, to nipošto ne znači da je organizirani kriminal pobjeđen. Luka Bojović i ekipa iz Zemunskog klana predstavljaju samo relikt devedesetih, a tu su formu krupni mafijaši iz regiona odavno prevazišli.

Ali, kako je rekao Mihajlo Divac u "Čitulji": "Čim si jednom počeo da živiš jednim ovakvim životom…"