Dakle, naravno da je javni sektor u Srbiji veći nego što bi trebalo, a takođe i prilično neefikasan, ali matematika Pavla Mihajlovića, "ekonomskog analitičara", je prilično loša. Onaj deo matematike u kome on kaže da jedan radnik izdržava petoro ljudi. Pre svega, pogrešno je shvatanje da radnik u privatnom sektoru proizvodi, a radnik u javnom sektoru ne proizvodi. Npr., kako prodavac u kineskoj prodavnici "proizvodi" ,a npr. radnik koji u EPS-u radi na proizvodnji struje (javni sektor) ne proizvodi? Ili, recimo, radnik Telekoma je neko ko radi u javnom sektoru. On radi isti posao kao radnik u Telenoru, pa opet, prvi pripada "javnom sektoru", a drugi "privatnom sektoru". Da li možemo reći da za isti posao jedan "proizvodi", a drugi "ne proizvodi"? Dalje, kako možemo reći da medicinsko osoblje ne "proizvodi" kad se ono stara o zdravlju nacije, dakle i o proizvodnim radnicima? Zdravstvo proizvodi zdrave ljude (banalizujem). Prosveta proizvodi nove kadrove koji će "proizvoditi" nakon završetka školovanja. Kako možete reći za policiju da ne proizvodi kad se ona stara o zaštiti imovine i lica?! Zar radnik u fizičko-tehničkom obezbeđenju kod privatnika može da spada u "proizvođače", a policajac ne? Dalje, u "privatni sektor" ne spadaju samo zaposleni u privatnom sektoru već i vlasnici radnji i preduzeća koji ne ulaze u statistiku broja zaposlenih. Dakle, njih je u Srbiji oko 250.000. Zatim, u ovaj broj proizvođača takođe ne ulaze i članovi registrovanih i neregistrovanih poljoprivrednih domaćinstava kojima je poljoprivreda osnovna delatnost (a, naravno, tu je i veliki broj ljudi kojima je poljopriveda sekundarna delatnost). U statistiku o prosečnoj plati ulazi samo statistička zarada koja se "prima preko računa", dok je u privatnom sektoru česta situacija da se deo plate prima "na ruke", dakle odnos plate u javnom i privatnom sektoru nije onakav kakvim ga je statistika napravila. A naravno, autor i sam u tekstu kaže da su zaposleni u državnoj službi bolje kvalifikovani, odnosno imaju u proseku veće obrazovanje od zaposlenih u privatnom sektoru. Npr., u prosveti su najveći broj zaposlenih upravo fakultetski obrazovani ljudi. Znači, kvalifikovana radna snaga koja zbog kvalifikacija i treba da bude bolje plaćena. Da li statistika govori o visini plata u javnom i privatnom sektoru po stepenu obrazovanja? Svime ovim ne želim da kažem da je u javnom sektoru sve u redu, ali tekst nije ni načeo probleme u javnom sektoru, već se autor držao pogrešne statistike iz koje je uporno izvlačio pogrešne zaključke. Ovom prilikom neću pisati o problemima u javnom sektoru. Nadam se da će ih autor u sledećem tekstu pronaći.