Jesmo li jednaki pred zakonom, kako to Ustav Srbije nalaže, ili je propisana jednakost mrtvo (ustavno) slovo na papiru? Odgovor je ovaj drugi: nismo jednaki.

Ne samo u praksi; sjetimo se samo Velimira Ilića, na primjer: napadač na njega ekspresno je osuđen na zatvorsku kaznu, dok se njegov napad na novinara Vladimira Ješića u TV studiju razvlači već godinama i još se ne vidi kraj postupku. Zaštićeni su političari (čak i kad nemaju poslaničke i ine imunitete), država i sve njene firme, direktori, moćnici. Društvo je visokokoruptivno, država je partijska, pravosuđe je kaotično, a vlastodršci zajedno sa Skupštinom Srbije u kojoj teško da ima i šačica poslanika koji znaju što točno izglasavaju, donose zakone koji nejednakost građana još produbljuju.

Nedavno su doneseni novi zakonik o krivičnom postupku i novi zakon o parničnom postupku. Prvi na snagu stupa fazno (tzv. tužilačka istraga zasad se primjenjuje samo u postupcima za ratne zločine i organizirani kriminal), dok je parnični zakon već na snazi (od 1. februara), kao i prateći mu izvršni zakon, koji "običnim" građanima prijeti više nego ostalim činiocima društva, državi, na primjer.

Upravo je u tome suština samoorganiziranja građana i nevladinih organizacija u Koaliciju za pristup pravdi (čine ju Centar za unapređivanje pravnih studija, Civil Rights Defenders, CHRIS – mreža odbora za ljudska prava u Srbiji, Fond za humanitarno pravo, Inicijativa mladih za ljudska prava, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda i Praxis), koja je krajem decembra prošle godine saopćenjem upozorila da je "ograničavanje dostignutog nivoa ljudskih prava i sloboda novim zakonima očigledno i postaje nepodnošljivo kad je u pitanju pravo na pristup pravdi", da država – a naročito Skupština Srbije – donošenjem tih zakona ograničava pristup pravdi pojedincima, organizacijama, nezavisnim tijelima, asocijacijama i medijima, kao i to da ti zakoni prijete represijom slobodnom mišljenju, kritičkoj riječi i slobodnom djelovanju.

ADVOKATSKI MONOPOL: Prije desetak dana Koalicija se ponovo oglasila, inicijativom dostavljenom zastupniku građana od kojega očekuju da Ustavnom sudu predloži ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi novog zakona o parničnom postupku.

U prvom redu, tu su odredbe o zastupanju pred sudom – za razliku od ranije, kad je svaka stranka mogla za zastupanje izabrati bilo koju poslovno sposobnu osobu (bez obzira na status i obrazovanje), sad su za zastupanje isključivo ovlašteni advokati. Naime, novo zakonsko rješenje kaže (u članu 85) da "stranke mogu da preduzimaju radnje u postupku lično ili preko punomoćnika koji mora da bude advokat". Jest da je uvijek bolje imati advokata, ali ovime se praktično uvodi advokatski monopol, čime se oni koji nemaju novca – jer advokati rade "na taksimetar", tek će se rijetki odreći honorara – stavlja u neravnopravni položaj kad je o pristupu pravdi riječ.

Ustav, pak, kao i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda nigdje ne spominju da isključivo advokat može zastupati stranke pred sudom. Naš ustav navodi da svatko ima pravo da o njegovom "problemu" raspravi nezavisan i nepristrasan sud, pravično i u razumnom roku, kao i da pravnu pomoć pruža advokatura i službe pravne pomoći u jedinicama pokrajinske i lokalne samouprave. Problem je što službe pravne pomoći u mnogim mjestima nema, kao i to da obećanje Ministarstva pravde kako će biti donesen zakon o besplatnoj pravnoj pomoći još nije ispunjeno; a trebalo je, prije no što je ovaj Zakon stupio na snagu!

Sve to moglo bi također, kao i mnogo drugih slučajeva, koštati državu (čitati: poreske obveznike) još izgubljenih presuda pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasburu. Kako se navodi u inicijativi Koalicije za pristup pravdi, postoji presuda iz 1979. godine u kojoj je bila riječ upravo u pravu podnositeljice tužbe na besplatno zastupanje advokata, u kojoj taj sud konstatira da bi ona svoja prava pred sudom (Irska) mogla zaštititi na efektivan način bez advokata i na zadovoljavajući način. Ako se pravo na jednak način garantira Ustavom, stoji u inicijativi, mora se postaviti pitanje da li obavezno određivanje advokata garantira tu jednakost. "Budući da sve stranke nemaju jednak imovinski položaj, naročito onda kada im nije priznato pravo na besplatno zastupanje, nekima od stranaka bi zastupanje od strane advokata, a ne nekog drugog, predstavljalo teško podnošljiv teret", kaže se u inicijativi i dodaje da ustanovljavanje "advokatskog monopola" dovodi u pitanje ravnopravnost stranaka pred sudom.

DRŽAVA IZNAD SVIH: Kad je o besplatnoj pravnoj pomoći riječ – onoga čega još nema – upozorava inicijativa, ona se tretira kao tzv. siromaško pravo, odnosno priznaje se osobama nepovoljnog imovinskog stanja. Uz ostalo, kaže se da će sud odobriti besplatnu pravnu pomoć – ali opet od strane advokata – kad razmotri sve okolnosti, a "naročito uzima u obzir vrednost predmeta spora, broj lica koje stranka izdržava i prihode i imovinu koje imaju stranka i članovi njene porodice". I tu je, ponovo, razlog da Srbija izgubi neki budući spor pred Međunarodnim sudom u Strasburu. U već navedenoj presudi protiv Irske, konstatirano je da pravo na besplatnu pravnu pomoć ne smije zavisiti samo od imovinskog stanja parnične stranke, nego i od posebnog značaja koji konkretan spor ima za stranku.

A kako država cijeni imovinsko stanje svojih građana, govori i činjenica da su pred koju godinu nadležni odlučili da se revizija presude u parničnom postupku može tražiti samo ako vrijednost spora prelazi 100.000 eura. Tako, ako ste sirotinja, možete se pozdraviti s revizijom; ako ste, pak, Svetlana Ražnatović s nanognicom, revizija presude o prodaji dijela kuće zbog duga od nešto više od 100.000 eura bit će vam usvojena, pa makar prije toga u postupku niste uložili ni žalbu na presudu, niti na izvršno rješenje.

Niste, kao građanin, u boljem položaju niti ako odlučite zbog nečega tužiti svoju ljubljenu Državu, usprkos tome što vam Ustav jamči jednaka prava pred sudovima i državnim organima. Novim zakonom Država je privilegiranija no svi ostali tuženi u parničnom postupku: jedino kad je ona tužena, obavezna je medijacija (mimo općeg principa dobrovoljnosti), jer stranka koja tuži državu mora podnijeti prijedlog za mirno rješenje spora. Nadalje, obrazloženo navode autori inicijative, Državi je ostavljen rok od čak 60 dana za odgovor na prijedlog o medijaciji, a tužilac-građanin ili ma tko drugi, ne smije podnositi tužbu prije proteka tog roka. Ima još, ali je najvažnije da, ako dođe do sporazuma između Države i tužioca, taj sporazum ima snagu izvršne isprave, dok u "općem režimu" medijacije taj "sretan kraj" završava izvansudskim poravnanjem, koje – nema snagu izvršne isprave.

Posljedica takvih rješenja su diskriminacija, pravna nesigurnost i negiranje ustavnog načela vladavine prava; i tu ima osnova da sve završi, u budućnosti, na Međunarodnom sudu za ljudska prava.

UĆUTKIVANJE MEDIJA: Kad je o slobodi govora i mišljenja riječ, tek smo nagrabusili zahvaljujući odredbama posebnog postupka o zaštiti kolektivnih prava i interesa. Članovi 499 i 450 ustanovljavaju odgovornost za javnu riječ suprotno od ustavne slobode misli, savjesti, uvjerenja i vjeroispovjesti. Od "lica" tu imamo tužioca koji je povrijeđen nečijom tvrdnjom, neku osobu ili pravno lice za koju je tuženi – udruženje, savez ili druga organizacija (može i nevladina, čak dapače!) – ustvrdio da svoju djelatnost obavlja "na način na koji se ugrožavaju kolektivni interesi ili prava građana".

Nejasno? Naravno, zato što tužbu podnosi onaj tko je povrijeđen tvrdnjom tuženoga, ali o njenom karakteru u Zakonu nema ničega, kao što nije jasno na kakvu i čiju "djelatnost" se tu misli. Autori inicijative zaključuju da riječ može biti samo o javnoj – ne i privatnoj – tvrdnji tuženoga, jer privatna bi se teško dokazivala i ne bi bila podobna da prouzrokuje štetu po interese tužioca. "Dakle, redovno će biti u pitanju tvrdnja koja se javno iznosi u vidu saopštenja, izjava, intervjua, konferencija za medije itd., i koja se javno prenose putem medija", kaže se u inicijativi, te se može očekivati da takve tužbe podnose političari, javni funkcionari, biznismeni i slični. Tuženi – nosilac kolektivnih interesa – široko je i neodređeno postavljen, od saveza i raznih organizacija, udruženja potrošača, agencija (pa i one za borbu protiv korupcije, npr.) i savjeta, a posebna meta mogu biti mediji, jer oni najčešće i prenose javne tvrdnje.

Ni to nije sve: Zakon predviđa da se osim tužene pravne osobe mogu tužiti i njeni zastupnici i članovi organa (to je moguće samo po Zakonu o privrednim društvima, ali samo onda kad je riječ o imovinskim odnosima unutar privrednog društva), kao i osobe koje u njeno ime istupaju u javnosti. Potom, Zakon predviđa da sud visinu naknade štete odmjerava – slobodnom ocjenom, a propisuje se i da tužilac može tražiti – pa i od medija – "da se udruženju, njihovim savezima i drugim organizacijama zabrani određena radnja, a naročito istupanje u javnosti u vezi sa tvrdnjom da tužilac obavlja delatnost na način na koji se ugrožavaju kolektivna prava i interesi".

Em što je sve to sasvim nejasno i ne zna se što je zakonodavac, ali i parlament, htio da kaže, em što sad svatko tko misli da je nečime uvrijeđen i povrijeđen može birati hoće li tužiti medije po Zakonu o informiranju, ili po ovom o parničnom postupku, po kojem medijima može čak i – zabraniti da o nečemu informiraju javnost.

Po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima ograničavanje slobode izražavanja mora biti: legalno, legitimno, neophodno, i proporcionalno, pravilo koje ograničava slobodu informiranja mora biti dostupno, tj. objavljeno, a ograničavajuća norma mora biti određena i jasna. Ovo naše sve je nejasno i neproporcionalno, jer se novim odredbama čak i mediji mogu obavezati na šutnju.

Vidjet ćemo da li će o ovoj inicijativi reći nešto Ustavni sud, a trebao bi, jer zakonodavci i izvršna vlast očito novim rješenjima u sistemskim zakonima pokušavaju zacementirati stanje u kojem su građani sužnji, partije i vlast neprikosnoveni, a administracija nedodirljiva.