Došlo neko takvo vrijeme (da citiramo svojevremenu redovnu uvodnu vajkalicu iz kolumni Igora Mandića…) da se svekoliko nasleđe socijalističke – a bogme i jugoslovenske! – epohe "na ovim prostorima" slobodno i promišljeno revalorizuje u raznim oblastima, a bez famoznog (tobožnjeg?) opterećenja "nedovoljne istorijske distance"; po mogućnosti, dakako, i bez preteranog ideologizovanja, bilo u smislu olake idealizacije ili pak isto takve satanizacije jednog vremena i njegovih običaja, dostignuća, a bogme i zabluda. Pa se o socijalizmu i njegovom kraju, baš kao i o Jugoslaviji i njenom rasapu, pišu i romani i studije, snimaju se filmovi, okolo vrvi od "jugofiličnih" pozorišnih predstava – tu mu predstave Olivera Frljića dođu kao dragoceni kontraški lek, ne zato što bi bile "jugofobične", one to nipošto nisu, nego zato što insistiraju na tome da se ide mnogo dalje od poluprivatnih sentimentalnosti koje, ako se pretera, čine efekat onog poslovičnog drveća od kojeg se šuma više ne može sagledati – pa se, evo, prave i izložbe koje, ovako ili onako, tematizuju život u socijalizmu i život u Jugoslaviji – što je u našem istorijskom i životnom iskustvu (osim za pomalo proređene vršnjake Krkobabića I) zapravo jedno te isto. Nedavno smo u beogradskom Muzeju istorije Jugoslavije (to jest, "Titovom muzeju"), mogli da vidimo izložbu "Poslednja mladost u Jugoslaviji", koja je tematizovala umetnost, ali i vaskoliku triviu i memorabilije "novotalasnog perioda", mahom onog beogradskog. Izložba kojoj je posvećen ovaj tekst donekle je kompatibilna sa ovom i sa celim jednim "trendom", ali ima kudikamo šire, univerzalnije ambicije.

MIROLJUBIVA KOEGZISTENCIJA: Izložbu "Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura politika 1950-1974" u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (o čijoj je novoj, prilično kolosalnoj zgradi bilo vrlo suprotstavljenih mišljenja; meni se totalno laički čini da je sasvim OK…) postavilo je čak petoro znanih i afirmisanih autora različitih struka: Ljiljana Kolešnik, Tvrtko Jakovina, Sandra Križić Roban, Dejan Kršić i Dean Duda. Već i ova autorska multidisciplinarnost pokazuje izvesnu težnju ka (nedostižnoj, dakako) "sveobuhvatnosti" pogleda na jugosocijalističko iskustvo – iliti bar njegov vremenski "centralni" deo, nakon destaljinizacije i opreznog okretanja Zapadu, a znatno pre ulaska zemlje u "terminalnu" fazu permanentne konstitutivne i ekonomske krize – i otuda ne čudi ni neminovni eklekticizam postavke. Naime, izložba koja se razbaškarila na dva nivoa zgrade MSU i sama je neka vrsta "federacije" (koja, je li, "mora stalno da federira", rekao bi drug Bakarić, zvan Svileni, ako ga se i(t)ko još seća…) u kojoj Babe i Žabe miroljubivo aktivno koegzistiraju, tvoreći time panoramski pogled na minulu epohu. Šta to konkretno znači? Posetioci mogu da vide niz vrhunskih slikarskih i skulptorskih dela različitih likovnih poetika kojima je zajedničko to da predstavljaju ogledne primerke visokog modernizma na hrvatskoj i ostalim YU umetničkim scenama; jasno je da je FNRJ-SFRJ i u tom pogledu, nakon burnog raskida sa CCCP, "bila Zapad", i da naša art-scena tog vremena u svemu bitnom sledi, pa u meri datih mogućnosti malih sredina, i sukreira umetnički senzibilitet vremena. Potom, jako je mnogo prostora na izložbi posvećeno novoj, radikalno modernističkoj arhitekturi, pre svega (Novog) Zagreba, ali i drugih hrvatskih i jugoslovenskih gradova: korbizijeovski duh vremena, plus elektrifikacija i industrijalizacija jednako je… sveopšti "polet naše mladosti", kakav je rezultirao u neviđenom zamahu industrije stanovanja, ali i svakojakih industrijskih, turističkih ili reprezentativnih objekata. Gledano iz današnje perspektive, još se smešnijom doima nekada tako pomodno kukanje kako su novi socijalistički blokovi mesta "nehumanog stanovanja" i onog famoznog "otuđenja" iz šašavog neomarksističkog slenga… U svom je modernizacijskom i urbanizacijskom (nije li to približno jedno te isto enivej?) zamahu, naime, socijalistička Jugoslavija zapravo izgradila i mnogo toga arhitektonski značajnog i vrednog. Ne možeš a da se ne upitaš: šta će, dođavola, ostati iza sadašnje epohe, osim nakaznih zgradusina banaka i šoping molova?

Treći važan segment izložbe Socijalizam i modernost čine sitnice & krupnice iz svakodnevnog života socijalističkih jugovića: od "modernistički" dizajnirane flašice cockte preko raznih kuhinjskih džidža-bidža i šporeta ili frižidera, pa sve do pravog pravcatog i celog celcatog "fiće", parkiranog u jednoj od sala.

Nije, dakako, zapostavljena ni štampa, književna scena, kao ni audiovizuelna produkcija epohe, sa muzikom vremena (pobožno odslušah Gabi Novak…), "dramskim programom", TV Dnevnicima i ostalim. Plakati za džez koncerte i festivale – sami po sebi, mislim na plakate, mala remek-dela modernističkog grafičkog dizajna – sa gostovanjima apsolutno vrhunskih USA džezera, pokazuju takođe bitan aspekt zvučne slike jedne osvežavajuće kulturoptimističke ere; slično je i sa teatarskim plakatima, koji najavljuju postavke bezbrojnih ključnih i kultnih dela globalnog modernističkog kanona. Na koncu, tu su i podsećanja na važne i prelomne političke događaje, koji su sve vreme krojili sudbinu socijalističkih Jugoslovena dok su oni bar naizgled bezbrižno uživali u svojoj sve bogatijoj potrošačkoj svakodnevici… I to nije sve, što bi rekla-kazala ona reklama: ova ambiciozno postavljena izložba zahteva, bogme, dobra dva sata pažljivijeg gledalačkog angažmana, a za sat i nešto ne biste je mogli pošteno ni protrčati (uzgred, izložba će biti otvorena do 5. februara). Postavka je, needles to say, fokusirana prevashodno na Hrvatsku, ali ne mimo, izvan, a ponajmanje "protiv" jugo-konteksta u kojem se nalazila, i ne bez produktivnih izleta u druge YU-republike.

ŠEĆERNA VODICA: Hm, rekoh li malopre "potrošačkoj svakodnevici"? To nas dovodi do nekih zanimljivih pitanja, kojima je ova izložba barem implicitno delom i posvećena. Naime, kakav je tačno odnos "socijalizma" i "modernosti"? Nije li sva ta "potrošačka civilizacija" zapravo tipično kapitalistički import, koji je pokvarenjački penetrirao u nedužno i čedno socijalističko društveno tkivo? Nije li, uostalom, "moderna" stambena izgradnja nešto što je karakterisalo zapadnu Evropu (na neki drugi način i Ameriku) mnogo više nego istočnu, sa svim njenim "socijalizmom"? I da li bilo kakav socijalizam samim sobom slavi i donosi "modernost"? Ako je suditi po Severnoj Koreji, ne bi se baš reklo… Pa ni po većini zemalja nekadašnjeg sovjetskog Lagera. Pa opet, modernizacijski i emancipatorski učinak (srednjeg i poznog) titovskog socijalizma je više nego očigledan, i neke njegove dobre posledice traju i "zrače" i do dan-danas. Naizgled kontradiktorno i "čudno", a možda je stvar naprosto u ovome: jugoslovenski socijalizam bio je modernizacijski i emancipatorski politički, društveni i kulturni faktor u onoj meri u kojoj se tvrdo pridržavao svoje doktrine tamo gde je ona udarala u osnove "starog sveta" postfeudalnih odnosa i potčinjenosti, patrijarhata i sličnog, i takođe je bio takav u onoj meri u kojoj se NIJE baš revnosno pridržavao sopstvene doktrine kada su u pitanju ekonomija ili, recimo, umetničke slobode. Više socijalizma – više modernosti? To nikada nije bilo nužno tako. Više modernosti – više socijalizma? U izvesnom smislu da, ali taj socijalizam je bio, hvala bogu, razblažen i oplemenjen aromom šećerne vodice, zvala se ona cockta ili coca-cola, sasvim svejedno. Da nije bio takav bio bi sasvim neprobavljiv, i ne bismo ga ni razmatrali na ovaj način, sa ovako dužnom pažnjom, gde se u nama stalno i neizlečivo mešaju ironija i sentiment, odmak i blizina, nostalgija i kritika.