Svet

Grčka

ŠTRAJK, GNEV I ĐUBRE: Protesti protiv vladinih mera štednje u Solunu / fotografije: reuters

Otrovni zagrljaj kapitalizma

Malo dalje od komunističkog bloka u kome demonstranti viču da "narod vuku u bedu" da bi spasli banke i nose crvene barjake na kojima piše "narode, u protivnapad", grupa demonstranata u Solunu maršira sa grčkim zastavama. Čini se da pripadaju nacionalističkoj desnici. Govore o "gubljenju nacionalnog suvereniteta", kažu da vlada slepo sluša šta kaže Trojka i vodi ekonomiju u "dehelenizaciju", da se u bescenje rasprodaju društvena preduzeća, prirodno bogatstvo i grčke banke. Viču da "Nemci ponovo dolaze", da će sledeće godine, kada narod bude jedva preživljavao sa bednim platama i penzijama, Grčka preći u tuđe ruke, u ruke stranaca...

Za "Vreme" iz Soluna

Grčka prolazi kroz sve šokantnije ekonomske i društvene promene koje utiču i iz korena menjaju svakodnevicu grčkog naroda. "Šok terapija" stroge štednje nametnuta grčkoj ekonomiji od strane Trojke (Međunarodni monetarni fond, Evropska centralna banka i Evropska komisija), sa ciljem da se izbegne nekontrolisani bankrot zemlje, ima samo jedan siguran ishod – sve dublji kolaps grčkog naroda. Tako situaciju vidi većina Grka.

Svaki novi paket mera nametnutih po naredbama njenih poverilaca primorava grčku vladu da povećava poreze, smanjuje plate, otpušta ljude, uvećava nezaposlenost, povećava broj firmi koje padaju pod stečaj, drastično smanjuje porodični budžet i Grci s tim svim merama ne mogu da izađu na kraj… Jedino što se trenutno "razvija" u Trojkinoj Grčkoj jeste recesija, za koju se procenjuje da je stigla na minus petnaest odsto BDP-a u periodu od 2008. do 2012. godine, dok su smanjenje prihoda i kupovna moć prosečnog Grka za isti period pali za 30 do 40 odsto. Tako drastičan ekonomski pad inače je zabeležen samo u ratnim periodima ili posle velikih svetskih, kataklizmičkih promena, kao što se desilo u vreme propasti "komunističkog bloka" posle 1989. Ali prvi put u evropskoj istoriji ovako nešto dešava se u zemlji sa demokratskim ustavom, sa razvijenom ekonomijom (2008. godine Grčka je bila 25. najrazvijenija zemlja u svetu), koja je pritom članica Evropske zajednice još od 1981. godine i deo je evrozone.

ŠTA AKO: Zbog toga se današnji "grčki eksperiment" smatra jedinstvenim i izuzetno opasnim. Zato je u Grčku uprlo prst celokupno svetsko javno mnjenje, pre svega zbog opasnosti od "prenosa dužničke krize" i to ne na "treći svet", koji je "navikao" na državni bankrot, nego na razvijene ekonomije Evrope, Severne Amerike i Japana. Grčka dužnička kriza neizbežno nameće čitav niz "egzistencijalnih" pitanja: Šta će se desiti, ako Grčka ostane sama, bude odvedena u nekontrolisani bankrot i napusti evrozonu? Da li je evrozona u tom slučaju održiva, ili će se raspasti? Na koji način će to uticati na ostale problematične zemlje na periferiji evrozone, naročito na prezaduženu Italiju čiji je dug u 2011. bio minus 122 odsto njenog BDP-a? Kako će da reaguju svetske berze, preosetljive i u mnogo boljim uslovima? Kakve će posledice sve to imati na prezaduženu ekonomiju SAD koja je navikla svih ovih godina da se jeftino zadužuje? Koliko je ozbiljna i realna opasnost da svetska ekonomija ode u novu veliku recesiju, prema kojoj će i propast agencije "Lehman Brothers" i lančane reakcije koje je izazvala izgledati kao beznačajna epizoda?

Ta pitanja muče lidere evrozone, od kojih se traži da hitno donesu ispravne odluke i da privedu kraju "grčku dužničku krizu", sa ciljem da se izbegne daljnji sunovrat, te da se stvore uslovi za održiv ekonomski razvoj. Ali čak i ako budu donete prave odluke, uz pomoć "hrabrog šišanja" (hair cut) grčkog duga i podrške bankama kroz fond za spasavanje prezaduženih članica evrozone (EFSF – European Financial Stability Facility), postoji jedno pitanje koje se malo ko od njih usuđuje da iznese na sto: Ima li grčki narod uopšte snage da prođe kroz sva iskušenja, kroz dugogodišnju strogu štednju, iscrpljujuću kontrolu Trojke, stalne nove poreske mere, ograničenje nacionalne suverenosti, rasprodaju društvenih dobara i nepostojanje perspektive razvoja, a da pritom strpljivo ćuti i ne ustane masovno, pa makar po cenu "kud puklo, da puklo".

SVI NA ULICE: U utorak i sredu, 19. i 20. oktobra, izgledalo je da je bar pola Grčke izašlo na ulice da protestuje zbog izglasavanja takozvanog "multizakonskog nacrta" koji predviđa dalju seču primanja i povećanje poreza. Ovaj generalni štrajk je potpuno paralisao Grčku, sve je prestalo da funkcioniše, gradski prevoz nije radio, kontejneri su ionako već danima stajali prepunjeni zbog štrajka gradske čistoće, čak su i privatne radnje bile zatvorene. Reke nezadovoljnih ljudi preplavile su ulice Atine, Soluna i ostalih gradova, mirno protestujući i uzvikujući "Ne možemo više ovako!" i druge parole besa i ogorčenja.

"Već sam godinu i tri meseca bez posla", kaže učesnica demonstracija u Solunu, dvadesetdevetogodišnja računovotkinja Vaso G. "Već dugo tražim bilo kakav posao i ne mogu baš ništa da nađem. Osećam kako su mi ruke vezane i sve u životu odlažem, pa i venčanje… Iz fonda za nezaposlene sam prestala da dobijam pomoć još u julu i sad me izdržavaju moja porodica i partner." Vaso je jedna od 800.000 zvanično popisanih nezaposlenih u zemlji. Od 7,8 odsto, kolika je bila 2008. godine, nezaposlenost se popela na 16,7 odsto u oktobru 2011, a predviđanja kažu da će prebaciti 24 odsto do kraja 2012. godine. Radi se o nezaposlenosti "španskih razmera", kakvu grčka ekonomija ranije nije poznavala. Doskora su mladi nezaposleni Grci živeli od "sala" zaposlenih ili od penzija svojih roditelja ili njihovih roditelja.

"Poslednjih godinu dana moj život se potpuno promenio", kaže Kostas P., student prava. "Ne mogu više da ostanem da živim u gradu u kome studiram. Dolazim samo kad moram da dam ispit i tada stanujem kod prijatelja ili poznanika. Majka je bila profesor u gimnaziji i prošle godine se prevremeno penzionisala. Država je tek posle godinu dana počela da joj isplaćuje penziju. Osam meseci smo živeli zadužujući se kod prijatelja i rođaka."

Sličnu priču socijalnog propadanja priča i vatrogasac Jorgos T. "Na svojoj koži i te kako dobro osećam nove mere štednje", kaže on. "Imam 32 godine radnog staža, a prošlog meseca mi je plata umanjena za oko 600 evra. Kupili smo stan da imamo nešto da ostavimo našoj deci i plaćamo 800 evra mesečno stambeni kredit. A sin mi još uvek studira, ćerka je nezaposlena. Kako ćemo izaći na kraj?" Jorgos je jedan od 700.000 državnih službenika kojima su godišnja primanja smanjili u visini od četiri mesečne plate. Oni su sebi organizovali život na jedan određeni način, imajući poverenje u privredu i državu i sad osećaju ogromnu nesigurnost od koje gube dah.

U odnosu na "privatnike" zaposleni u državnom sektoru bili su dobro organizovani u sindikatima pa su odmah reagovali na smanjenje penzija. Mnogi su, nezadovoljni smanjenjem plata, odmah počeli sa "belim štrajkom" – idu na posao, ali ne rade.

"Počinjem da se plašim budućnosti", kaže i Vasilis K., službenik u jednom preduzeću mobilne telefonije. "Izgubili smo skoro 50 odsto kupovne moći. U firmi u kojoj radim poslednjih dvanaest godina već su otpustili 120 službenika, a ostali su jako uznemireni. Ranije nisam razmišljao o parama i mogao sam sebi priuštiti stvari koje su mi se dopadale, a nisu bile neophodne, a sada razmišljam kako da se odreknem pušenja ili izlazaka kako bih preživeo." A pravnica Niki S., koja drži dete u rukama, kaže: "Jedan deo advokatskog posla prelazi u ruke notara, što će biti jako loše po nas. Na ulici sam jer želim da se borim za budućnost svoje dece."

SVAKO PROTIV SVAKOGA: Nisu sve demonstracije bile mirne kao u Solunu. Prostor na Trgu Sintagma u centru Atine je po ko zna koji put ličio na bojno polje, letelo je kamenje, policija je nasrtala pendrecima i obimno bacala suzavac, molotovljevi kokteli su katapultirani na obližnje zgrade… Nisu se sukobljavali samo demonstranti sa policijom, nego su se međusobno sukobljavale i levo orijentisane grupe – na primer, anarhističke grupe sa članovima Komunističke partije. Sukobljavale su se i nacionalističke grupe krajnje desnog LAOS-a sa grupama leve SYRYZE. To je još jedan dokaz da u današnjoj Trojkinoj Grčkoj ne važi više stara parola "Narod ujedinjen – nikad pobeđen".

Naprotiv. Grčki narod nastupa prilično razjedinjen u stavovima, ali još uvek većinski ujedinjen po pitanju ostanka u evrozoni i Evropskoj uniji. U demonstracijama i sukobima koji su se desili u Atini 19. oktobra bilo je na desetine povređenih. Jedan pedesetpetogodišnjak je umro na licu mesta – od srčanog udara, kako je kasnije pokazala autopsija, a neki očevici tvrde da je umro od trovanja gustim suzavcem. Bio je član sindikata Komunističke partije. "Jedan u grob – u borbu hiljadu!", vikalo je potom hiljade pripadnika PAME, sindikalnog pokreta bliskog KKE, Komunističkoj partiji Grčke.

"U trenutku kada narod trpi, domaće plutokrate podižu svoj novac iz banaka i prebacuju ga u Švajcarsku. Neka konačno oporezuju one koji imaju, a ne narod i radničku klasu. Ne mogu više da nas cede, stigli su do koske", kaže član PAME, građevinski preduzimač A. Botis. Vije se crvena zastava na kojoj piše "Narode, u protivnapad!", ljudi viču "Narodni ustanak sada!". Demonstranti u Solunu pričaju kako su mere koje nameće Trojka "varvarske" i da "guraju narod u bedu", kako Trojku i evrokrate ne interesuje sudbina radnika, nego samo sudbina banaka. Njih žele da spasavaju, a "narod su već doveli do bankrota i zato Grčka treba da izađe iz evrozone, i to "što je pre moguće".

Malo dalje od komunističkog bloka grupa demonstranata maršira sa grčkim zastavama. Čini se da pripadaju nacionalističkoj desnici. Govore o "gubljenju nacionalnog suvereniteta", kažu da vlada slepo sluša šta kaže Trojka i vodi ekonomiju u "dehelenizaciju", da se rasprodaju društvena preduzeća, rudno bogatstvo i grčke banke u bescenje. Viču da "Nemci ponovo dolaze", da će sledeće godine, kada narod bude jedva preživljavao sa bednim platama i penzijama, Grčka preći u tuđe ruke, u ruke stranaca…

RATNO STANJE: Kafić Mikropolis u centru Soluna nalazi se u kući babe predsednika Francuske Nikole Sarkozija, koja potiče iz čuvene solunske jevrejske porodice. Tu književnik Asterios Dalas, koji živi u Kanadi i koji je vatreni pristalica pokreta "Okupiraj Volstrit", pije grčku (tursku) kafu. "Nalazimo se usred još neobjavljenog ekonomskog rata čiji će pobednik za nagradu dobiti budućnost. I to ne samo u Grčkoj nego na celoj planeti. Živimo u stalnom stanju opsade, u otrovnom zagrljaju kapitalizma. Sve oko nas propada. Kao kula od karata ruši se pod pritiskom kataklizmičkih događaja, spekulativnih pritisaka, preteranih kredita i ogromnih dugova", kaže Dalas. Po njemu, samo se još zastava konkurentnosti kao jedine "vrednosti" visoko vijori. "Da, mi jesmo u ratu, i da, mi ga trenutno gubimo, jer nas svakodnevno uništavaju, ali još nas nisu pobedili i nemamo nameru da kapituliramo, nećemo se predati bez borbe tim nemilosrdnim tržišnim zakonima. Jer ako se predamo, prekriće nas prašina istorijskog zaborava."

Došao je kraj još jednom dugom grčkom letu, ali sa ekonomijom priključenom na Trojkine aparate za održavanje u životu rastu strahovi od zime, anksioznost i depresija, nervi popuštaju. Sve te mere koje je preduzela vlada pod pritiskom Trojke, a sa ciljem da se smanji deficit i ograniči dug, vode društvo u kolaps, Grke u depresiju. Pa ako i uspe operacija, bolesnik će možda ipak umreti. Izbalansirani državni budžet, primarni suficit i smanjenje duga generalno gledano – "brojčano blagostanje" – zapravo nemaju veliki značaj u "jednom društvu koje je izgubilo radost življenja, slobodu, dostojanstvo", na šta nas podsećaju ogorčeni Grci na demonstracijama. Žele li stvarno evropski partneri da zategnu konopac do pucanja?

"Ako ne želimo da dođe do opštenarodne pobune, ili da na vlast dođe neka krvava diktatura ili da nestane grčke civilizacije, moramo da shvatimo da jedna razvijena nacija ne može zadugo da odvaja šest odsto BDP-a samo da bi plaćala kamate svog duga, jer to je suma koja je jednaka polovini novca koji joj je potreban za godišnju isplatu plata i penzija. To prosto nije održivo", kaže visoki francuski stručnjak za svetsku ekonomiju Loran Gardonijer.

(autori su osnivači i urednici grčkog časopisa "Zenith")

Propale iluzije

Ruše se iluzije, strah raste u narodu. "Sve je otišlo nagore", žali se Katerina P. koja radi u privatnom sektoru, ali se u poređenju sa državnim službenicima nalazi u još gorem položaju što se tiče prihoda. "Moja ionako mala plata je u odnosu na prethodnu godinu smanjena za 400 evra mesečno. Imam već kredit koji otplaćujem 400 evra mesečno, a sad mi traže i 300 evra kao vanredni doprinos, samo zato što sam u privatnom sektoru… Ovo je prvi put da štrajkujem posle trinaest godina radnog staža. Sad smo već na granici preživljavanja, a oni nas vode u potpuno iscrpljivanje. Imam dvoje dece, od dve i pet godina, i pitam se kako ću ih podići?"

Na ulicama širom Grčke demonstranti pripovedaju svoje sumorne priče i objašnjavaju zašto protestuju. "Izgubila sam 60 odsto plate" (državni službenici su izgubili razne dodatke na staž, na diplome… na uslove na poslu, itd.), kaže nekada odlično plaćena službenica Ministarstva za ekonomiju Aleksandra P. "Sa šesnaest godina radnog staža, prošle godine sam primala 2170 evra, a sada primam 1000 evra mesečno. Razvedena sam i živim sa ćerkom i plaćam 800 evra mesečno stambeni kredit."

Iz istog broja

Kraj Moamera el Gadafija

Grupni portret s mrtvacem

Momir Turudić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu