Vreme uživanja

Milivoje

"Dobar dan, treba mi Branka." "Nije kod kuće", kažem, "treba li nešto da prenesem?" "Kako nije kod kuće?" "Pa nije, otišla je kod lekara." "I ja danas bio kod lekara, pa tamo sreo njenu ćerku, šta je ovo, danas svi otišli kod lekara. Sreo sam joj ćerku, onu mlađu, Branka ima dve ćerke, nisam znao da ste se odselili, a svakog dana prolazim i pogledam u vaš prozor, vidim, stavili ste klimu i nove roletne." Kažem da znam da Branka ima dve ćerke, ja sam joj unuka. "Je l’ od ćerke?" Potvrđujem, mada Branka nema sinove, da, od ćerke. Starije? Starije. "Da, da, Branka ima dve ćerke. A što ste se odselili?" "Ali, ko ste vi?"

"Ovde Luković Milivoje iz Brestovca. Ja sam tvoj rođak, Brankin dever, brat tvog pokojnog dede. Moj pokojni otac i njegova pokojna majka su od istih. Tu su bila četiri brata: Pantelija, Luka, Ilija i Gavrilo. Od njih su ti naša prezimena: Pantelić, Luković i Ilić."

Ne znam koji mi đavo bi da pitam Milivoja šta je sa Gavrilovićima. "Jeste, jeste, i Gavrilovići. Svi smo ti mi od četiri brata. A otac im se zvao isto Luka, kao ovaj Luka, drugi brat. Ja sam sa svima u mnogo dobrim odnosima, svi se volimo i cenimo i uvek me zovu na sva veselja. I ono kad je Ljubiši umrla žena, zvali su i mene. Ima koji među njima ne govore, ali sa mnom svi pričaju i mnogo me cene. Tvoj deda da je živ rekao bi da sam ja njegov omiljeni rođak. Idem i kod Nade, znaš Nadu? I kod Živorada i kod Milorada. I uvek me svi lepo dočekaju tamo u Brestovcu. A eto, vi se odselili, kaže mi ova Brankina ćerka, prodali stan i otišli. A ja svakog dana pogledam u prozor, imam ja tamo gde ste vi pre živeli jednog rođaka, u stvari, žena mu iz Oplanića, ona mi je rođaka, oni žive tamo preko ulice i kad idem kod njih, ja pogledam u vaš prozor. Kad ono, vi se odselili. Reče mi ova Brankina ćerka i gde ste, znam ja gde je to, imate vi tamo komšiju jednog, poznajem ga, i njegova žena iz Oplanića, isto mi je rođaka. Nije žena, nego snaja. E, njega sigurno znaš, on je precizni mehaničar, za šivaće mašine, a sin mu, muž od te moje rođake, ima beli kombi."

Priča Milivoje, razvezao, a meni ga žao jer stalno gleda u naš prozor, a nas tamo nema. I sve se nešto mislim, kud baš na mene da naleti, kad mene ionako tamo nema, ni tamo ni ovde gde "smo" se preselili, jer nisam tu, osim eto, jednom mesečno kad naiđem na dva-tri dana. Evo, pre neki dan je bilo okruglo deset godina kako me nema. Dok on melje, a ja mrmljam "da, da", "znam" i "ne znam", pomišljam kako je Milivoje nekakav znak, baš za mene i baš nešto tim povodom, poslat da me podseti ko sam, odakle sam i od kojih sam. I da možda ne bi trebalo tako lako da potvrđujem da "smo se mi" preselili, jer možda nisam baš sasvim deo tog "mi". Ali, ne poznajem preciznog mehaničara. "Ma, mora da znaš, popravlja šivaće mašine, sin mu ima beli kombi. Znam ja gde ste vi, uzbrdo, pa sa leve strane, da. A on je sa desne strane, žena mu iz Oplanića. A ova druga Brankina ćerka, ona mi kaže da ima stan kod bolnice, al’ ne reče mi koja zgrada i koji ulaz, da ja nađem to, da svratim nekad. Imam ja tamo jednog prijatelja, Dobrivoje Šutić iz Gornjeg Milanovca, i njemu žena iz Oplanića, nije mi rođaka, al’ on mi je prijatelj. Od bolnice naniže kad kreneš, preko puta one zelene zgrade, pa zaviješ desno kod kineske prodavnice, e tu on živi, radio u Zastava automobilima. Ne, ne, šta pričam, u Zavodima Crvena zastava, tad su se tako zvali kad je on tamo radio. E, ima ta kineska prodavnica, pa frizerski salon, pa apoteka. I između se provučeš i udaraš pravo na njegovu zgradu." Dobro, mislim se, ako mi ikad zatreba Dobrivoje Šutić, znaću kako da ga nađem. Ali i dalje ne poznajem ni Nadu, ni Živorada, ni Milorada, ni preciznog mehaničara za šivaće mašine i mada sam prilično sigurna da takvog u našem komšiluku nema, ipak potvrđujem da znam ko su, ne toliko da ne bih rastužila Milivoja koji gleda u naš prozor, a nas tamo nema, koliko zato što već polako shvatam da Milivoje nema pojma gde sad živimo. I da je možda bolje da nikad ne sazna.

A on razvezao, bez namere da stane. Saznadoh još i da smo "dupli rođaci", i po ocu i po majci. Njegovima, ne mojima. To me malo prepalo, jer mi je zamirisalo na neko rodoskrvnuće, ali, ćutim, baš me briga, ako i jeste to, njegovi su roditelji, nisu moji. Međutim, i dalje mi ga nešto žao, zbog onoga sa prozorom, pa mu kažem da mora jednom da dođe, da vidi gde smo sad. Hoće Milivoje, razumeo je on gde smo otprilike, pa kad ga nanese put, kad krene u vikendicu, ima vikendicu u Oplaniću, nije ništa posebno, al’ njemu je taman, eto njega. Da zapišem broj i da kažem Branki da mu se javi, ali posle osam uveče, jer on ima puno obaveza i nema kad preko dana da priča. Zapisujem.

"Baba, tražio te neki Milivoje."

"Iju, daleko mu lepa kuća!", kaže baba. A meni ga opet žao.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu