Sve što imam su crvena gitara, tri akorda i istina, sve što imam je crvena gitara, sve ostalo je do tebe, sve ostalo je do vas – tako bi se nekako mogla prevesti strofa koju je Bono pridodao Dilanovoj pjesmi All Along the Watchtower pjevajući je tokom Rattle and Hum turneje u drugoj polovini osamdesetih. Istini za volju, ovi stihovi u kontekstu U2-a i nisu zapravo autopoetički. Kod Bona, kao i kod većina singer/songwritera, prtljag je mnogo veći, mada se u konačnici teži upravo onome što u citiranom stihu proističe iz crvene gitare i tri akorda, teži se istini, odnosno ljepoti, a to je, je li, isto, što reče jedan romantični koji nije doživio ni dvadeset sedmu. Ako je u to vrijeme, a i inače u posljednjem kvartalu dvadesetog vijeka, postojao bend koji je istini težio minimalistički, samo sa gitarama i akordima, to je R.E.M. Ako je postojao veliki bend kojem su lyrics bili te manje ili više zgodan izgovor za otvaranje usta i način da se izbjegne la–la–la monotonija, to je R.E.M. Da se razumijemo, to ovdje nije ništa negativno.

SLOBODNA EVROPA: Sve ostalo je do tebe, sve ostalo je do vas ili the rest is up to you, to je zapravo poetika R.E.M.-a, benda kojem su naslovi pjesama uglavnom efektniji od tekstova. Prvi njihov singl i jedna od najslavnijih njihovih pjesama uopšte zove se Radio Free Europe. Lako bi bilo zamisliti da takav naslov pjesmi dâ neki mladi bend s razvalina Jugoslavije početkom devedesetih, kad Radio Slobodna Evropa istovremeno biva i radio-program koji se sluša i cinično upozorenje na prokletstvo vlastite sudbine u dekadi koju na Zapadu uglavnom zovu sretne devedesete, dok istu deceniju kod nas najpregnantnije i ponajbolje opisuje Balaševićeva psovka. Pjesmu je, međutim, početkom osamdesetih snimila grupa tipova sa jugoistoka Amerike iz grada koji na prvi zvuk više vuče na vendersovsku fantaziju nego na stvarnost. Nije baš Paris, Texas, ali jest Athens, Georgia. U toj džordžijskoj Atini, koja zapravo može da bude i gruzijska, Evropa je fantazija na neki čudan način usporediva sa fantaziranjem Amerike u glavama Evropljana. Nema u toj pjesmi političke dimenzije. U vrijeme u kojem U2 (ili Džonija Štulića) inspiriše stanje u Poljskoj, R.E.M. u pjesmi koja u naslovu ima slobodnu Evropu nema Poljake, ali ima poliranje, nema ništa Polish, samo polish; (Resign yourself if radio’s gonna stay./Reason: it could polish up the grey). Prema često citiranoj opasci Kolina Samervila, ova pjesma je naznačila jedno od obilježja cijelog opusa R.E.M.-a: teško razumljive tekstove. Stajpa je kad pjeva teško razumjeti, kao što je teško razumjeti riječi koje dolaze kroz šum (murmur), ali to zapravo nije ni važno. (Jedna bizarnost, tek zarad ilustracije. Prošle godine je naučno dokazano da je pjesma čiji tekst najveći broj ljudi pogrešno čuje R.E.M.-ova The Sidewinder Sleeps Tonite. Kad Stajp kaže/pjeva: Call me when you try to wake her, četrdeset posto ljudi misli da zapravo kaže/pjeva: Calling Jamaica. Vrijedilo bi napraviti slično istraživanje kad je riječ o domaćoj muzici, gdje također ne fali sličnih bizarnosti. Pozdrav za kolumnistu "Vremena" koji je mislio da Selma putuje na Pag u pet, a ne na fakultet!)

SOUNDTRACK: Nije potrebno biti među fanovima R.E.M.-a da bi se bilo u stanju napraviti soundtrack dviju posljednjih decenija dvadesetog stoljeća sačinjen samo od njihovih pjesama. Od Radio Free Europe preko So. Central Rain (I’m Sorry) te It’s the End of the World as We Know It (And I Feel Fine) i The One I Love do Orange Crush. Onda nastupa cezura. Godina je 1991. Izlazi Out of Time i R.E.M. je bend za koji zna ama baš svako. Teško je iz naše perspektive realno gledati na tu 1991. godinu, ali u nekom imaginarnom filmu o ovoj godini, u pozadini huškaških radio-programa morala bi se čuti i Radio Song, a prizor čovjeka s glavom među dlanovima koji je izgubio svaku nadu da neće biti rata, mogla bi pratiti Losing My Religion. Oko daljinskog upravljača televizora svađaju se zabrinuti otac (u low fazi) i razigrani sin tinejdžer. Njega zanima politički endgame, a klinac bi gledao spotove: Shiny Happy People i Near Wild Heaven. Već iduće godine izlazi Automatic For the People, što je opet naslov koji iz naše prostorno-vremenske perspektive može zvučati cinično. Štektanje automatskog oružja; Everybody Hurts i Man on the Moon, 1994. godine; album se zove Monster; najpoznatija pjesma: Bang and Blame. Onda dolazi 1996. godina, nove avanture i Bittersweet Me, pa Up sa Lotus, Daysleeper i At My Most Beautiful i na kraju, već je 2001. godina, nova dekada, novi vijek, novi milenijum, album Reveal sa All the Way to Reno (You’re Gonna Be a Star) i nadasve Imitation of Life. Moj privatni R.E.M. soundtrack tu se nekako i završava.

FAZA SNA: Snimio je R.E.M. poslije te 2001. godine još tri albuma, ali to nekako, barem meni, više nije bilo – to. Jesu li se promijenili oni, kontekst, ja ili sve troje, nije ni važno, ali nema, ili mi se čini da nema, R.E.M. pjesama na soundtracku vremena poslije 2001. godine. I, eto, prošlog mjeseca, tačnije 21. septembra, R.E.M.-ovci su objavili da se razilaze. Nije ta vijest, čini se, izazvala nikakav pretjeran žal. Takav razlaz, uostalom, nije tragedija. On je kao razvod braka čiji su zlatni dani odavno prošli. Uostalom, ni ovo vrijeme nije naklonjeno R.E.M.-u. U parafrazi jedne od njihovih najslavnijih pjesama, ovo više nije svijet kakav su znali. Skraćenica R.E.M. u medicini označava rapid eye movements, fazu u spavanju tokom koje se oči miču, fazu u kojoj se sanja. U najboljim, i za interpretaciju najotvorenijim tekstovima R.E.M-a ima nečeg snolikog. Ono nabrajanje četvorice likova sa inicijalima L.B. u It’s the End of the World as We Know It (Leonard Bernštajn, Leonid Brežnjev, Leni Brus, Lester Bengs) rezultat je Stajpovog sna u kojem su se zajedno našli dirigent, političar, komedijaš i novinar. R.E.M. je bio pravi bend, bend čije su snolike pjesme prirodno težile albumima. Danas kad u formi albuma klinci vide anahronizam usporediv sa dugom epskom pjesmom ili nijemim filmom, R.E.M. nije u svijetu kakav je znao.