Vreme uživanja

Stari majstor (2)

Sve je kao u narodnoj pesmi: negde oko Đurđevdana sam ga raskupusao, Mitrovdan još nije, mada samo što nije, a ja sam se zakupusavanja prihvatio. O onom neopevanom kršu je reč, japansko-nemačkom melez-džipu, budževini s kojom u koštac samo stari majstor može da se uhvati.

Šest meseci sam se nakanjivao ko gladan na klozetu – hoću li, neću li: te treba delove pronaći, što i nije bilo teško, ali je ipak trajalo petnaestak dana, a onda da l’ je padala kiša, da l’ je bilo mnogo vruće, tek – dan za danom, napabirčilo se šest meseci, došlo je vreme ogrev da se spremi, a ovo džipče stoji na prolazu. Nema druge nego da se sklopi: ko će ako ne ja, kad ako ne sad. Nema više uzmaka.

Teorijski gledano, sklapanje je suprotan proces od rasklapanja – šta si izvadio, turi nazad i mirna Bačka. Ipak, nije baš tako: po pravilu nešto će da se zagubi, neki šraf, matica, šajbna, šta li već, a kad od rasklapanja do sklapanja protekne nekoliko meseci, pa još ako, u međuvremenu, padaju kiše, duvaju vetrovi, ako se preko razasutih delova jure kučići i mačići, zagubljenih šrafova, matica i šajbni je oho-ho.

Tako je, kako nego tako, bilo i u ovom slučaju: lamela je tu, kupljena je još onomad, ali šrafova nigde. Ne da ih nema, tu su oni negde, nisu isparili, ali ne znam gde su, a trebaju. Ništa zato: tu je "zlatni rudnik", kutija sa "vijčanom robom" koju svaki majstor koji drži do sebe ima, u kojoj se uvek nađe ono što je u datom trenutku potrebno. Reč je o neprocenjivom bogatstvu koje se prenosi sa kolena na koleno: deo ovoga po čemu prebiram u potrazi za odgovarajućim šrafovima nasledio sam od oca kad je otišao tamo gde nema šta da se popravlja, deo toga je on nasledio od svog oca. Prebirajući nailazim na šrafove koje lično poznajem, ali i na one koji su od mene stariji. Kako god, nalazim sve što mi je potrebno, postavljam lamelu gde joj je mesto, fiksiram je šrafovima iz rudnika iskopanih i tešim se da će i ovi, za sada zagubljeni, završiti tamo odakle je zamena uzeta.

Na ovom mestu prestaje poetika, a nastupa "fizika": podižem menjač "iz benča", težak je ko smrt, zanosi đah levo, đah desno dok pokušavam da ubodem spojničko vratilo u rupu na lameli, ne uspevam, pred očima mi je Mujica koji, suočen sa drusnom mladom zapomaže: "Najo, pomozi mi da je sobalim, lako ću ja posle sam." Proklinjem evoluciju: da sam šimpanza, uhvatio bih ga, menjač mislim, rukama i nogama, ni da mrdne ne bi mogao, navukao bi da bi se samo "fffft" čulo. Ali, šta vredi: evolucija je nepovratno uradila svoje. "Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga…".

Spuštam menjač na grudnu kost, čep za ispuštanje ulja seda baš na nervni čvor, na trenutak se gasi svetlo, mnoštvo svetalaca haotično leti tamo-ovamo… Pomeram menjač malo ulevo i naginjem ga udesno, koliko do daha da dođem, pružam ruke kao na raspeću da se prokrve. Dok bol u rukama uminjava pokušavam da se koncentrišem na problem, ali misli tvrdoglavo odoše na drugu stranu: čemu ono "n" u "nigđe", zar ne bi trebalo da bude "igđe ikoga", ali čemu i ono "g" u "igđe", zar ne bi trebalo da bude "iđe ikoga"…

Teško je reći koliko je ovo "notovanje" i "gotovanje" trajalo, u ovim godinama vreme lako pređe u bezvreme, tek prekide ga anđeoski glas ljubavi moje, žene mog života i majke moje dece ("Ko da mi se Bog pojavi sam" – Laza Kostić, Santa Marija dela Sallute).

"Treba li pomoć", pita. "U dobri čas hajduci" (Laza Lazarević), odgovaram kao iz topa, ona uzvraća sa "Konjica uvek stiže na vreme" (Morris&Goshini, "Talični Tom"). Zna pile moje kad treba da priskoči: ni sekundu ranije, ali ni kasnije. U toj ulozi i toj scenografiji više puta je bila, istina poslednji put pre četvrt veka, ali šta je to naspram večnosti: pomagati majstoru je kao plivanje ili vožnja biciklom – jedared se nauči za ceo život.

Kažem joj "turider tu talpicu kroz gibnjeve da na nju menjač oslonim", kad ono, nisam čestito ni završio, eto "podšpajca" baš onako kako treba. Pružim ruku, kažem "žaba", ona doturi trapeznu dizalicu. Da ne dužim: postavim je (dizalicu) između talpe i menjača, okrećem vreteno da narihtam visinu da lagano uđe, malo psujem jer tesno je, kad procenim da je kako treba, cimnem menjač prema napred… "Fffft". Gotovo.

Dobro, ne baš sasvim gotovo, ali šta je preostalo beše "dimče" u odnosu na ono što je prethodilo. "I sve bi ubrzo završeno" (Gaj Julije Cezar, "De Bello Gallico"), jedino što se, kad sam okrenuo ključ da startujem motor, ništa nije dogodilo: sve je (kao) kako treba, ali neće da upali. Znam da sa mnom nema veze, nisam prčkao po instalaciji, sve je kao što je bilo, a i radilo je. Psujem, jako gadno psujem, jer već vidim kako nekom tamo auto-električaru objašnjavam problem i kako mi on objašnjava da "mi to ne radimo" i kako me savetuje da potražim "nekog starog majstora".

"Možda je akumulator", kaže ljubav moja, ja joj odgovorim da "akumulator sigurno nije", ona je uporna pa kaže "zašto ne probaš"… Iako "to nije to", već je nešto drugo, mada ne znam šta je to "nešto drugo", popuštam, e da bih izbegao "džvanjkanje" kako "nikad neću nju da poslušam": zajmim akumulator od komšije, montiram ga pa joj kažem da ona bude ta koja će ključ da okrene. Motor iz "taka" upali.

"Otvori mi kapiju da ga izvezem", kaže.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu