Punih 20 godina nakon prvih ratnih zločina nad Srbima u Sisku u pritvoru su se našli gospodari rata u tom gradu: Đuro Brodarac, pomoćnik, pa načelnik sisačke policije (potom i saborski zastupnik, te dugogodišnji župan Sisačko-moslavačke županije), Vladimir Milanković, profesionalni policajac i u ratno vrijeme zapovjednik Specijalne policije i pomoćnik Brodarčev, te Drago Bošnjak, zapovjednik jedinice "Vukovi", po mnogima "jedinice za specijalne likvidacije".

Nedostaje još jedan glavešina: Ivan Bobetko, šef ratnog Kriznog štaba na Baniji, kao i još mnogi direktni izvršitelji zločina u Sisku, za koje je jedan insajder prije koju godinu rekao: "Otvorite dosje Sisak, mnogo je gori od dosjea Gospić" (ima podatak da je Munib Suljić, vojnik Tomislava Merčepa, koji je sudjelovao u ubojstvu zagrebačke porodice Zec, "zanat" ubijanja ispekao upravo u Sisku).

Ne zna se ni danas koliko je sisačkih Srba, iz grada i okolnih sela, stradalo tokom 1991. i 1992. godine u Sisku; raspon se kreće od stotinjak do čak više od 600 ubijenih. "Hrvatska ljevica" je u ljeto 2002. godine objavila spisak od 107 imena, dok je Zajednica Srba u Hrvatskoj u aprilu 2007. godine u svojoj krivičnoj prijavi navela spisak od više od 600 imena. Točnije, prema njihovim podacima, 611 civila u Sisku je ubijeno, 26 ih je preživjelo, od toga je bilo 595 Srba, 14 Hrvata i dva Muslimana (Bošnjaka). U ukupnom broju ubijenih bilo je 120 žena.

OTAC DIJANE PAJAGIĆ: Tih septembarskih dana 1991. godine s iste adrese, iz dvorišne zgrade u Ulici maršala Tita u Sisku, nestalo je čak petoro ljudi, svi radnici Rafinerije Sisak. Tada 59-godišnji Petar Pajagić bio je šef Odjela kontrole u Rafineriji i tog je petka, 21. septembra nakon posla došao na ručak kod kćeri Dijane u njen stan. Atmosfera u Sisku je bila već zastrašujuća, ali on se – kao i mnogi drugi koji se nisu sklonili (iako, neke od Siščana je smrt stigla i u Zagrebu) – nikome nije zamjerio, nikakve veze s politikom nije imao, čak je potpisao i famoznu "izjavu o lojalnosti" u Rafineriji. Nakon ručka, s komadom torte kojega mu je kćer spakovala, uputio se ka svom stanu udaljenom desetak minuta. Tamo, u dvorištu ispred zgrade, kako je kasnije čula, dočekali su ga uniformirani ljudi i odvezli u nepoznatom pravcu; njegovo tijelo nikada nije nađeno.

Kako joj se otac nije, po običaju, javio telefonom po dolasku kući, Dijana postaje nervozna: pokušava ga dobiti, on ne odgovara, ona provodi besanu noć (nitko normalan noću nije hodao po gradu, osim vojske i policije) i idućega dana, u subotu, odlazi do očevog stana. Tamo ustanovljava da on do stana nije ni stigao, jer nema niti njegove aktovke, od koje se nije odvajao, niti torte koju mu je spakovala.

Dijana odlazi u policiju, ali tamo joj kažu da treba čekati 48 sati za podnošenje prijave nestanka, pa službeno to čini u ponedjeljak, 23. septembra. Mnogo godina kasnije, nakon maratonskog sudskog postupka za proglašenje Petra Pajagića mrtvim, taj će datum biti upisan kao službeni datum njegove smrti.

Kasnije Dijana saznaje zanimljive detalje. Prvo, da je njenom ocu u Rafineriji Sisak već u nedjelju, 22. septembra – dva dana nakon nestanka i usprkos tome što je bio vikend i neradni dan – napisan otkaz. U ponedjeljak, na dan kad njenu prijavu nestanka službeno primaju u policijskoj stanici, ona odlazi i u Rafineriju da vidi da li joj je otac došao na posao, ali ju recepcionar hladno otpravlja s konstatacijom da ga nema i da ne zna gdje je. No, tog istog ponedjeljka, za radni stol njenog oca i na njegovu funkciju imenovana je dotad njemu podređena osoba, koja je na pitanje gdje je inženjer Pajagić i zašto sjedi za njegovim stolom odgovorila: "Hvala bogu, nema ga i više nikada neće ni doći."

I mala digresija: Dijana, inače, radnu knjižicu svoga oca uspijeva dobiti tek nakon smjene HDZ-ovske vlasti 2000. godine i tek tada saznaje da mu je otkaz, njemu mrtvome, napisan samo dan i pol nakon što je nestao i vjerojatno istoga dana ubijen.

Već u utorak, peti dan od očevog nestanka, treći dan od njegovog otkaza u Rafineriji i dan nakon što je policija primila njenu prijavu nestanka i nakon što je već njegov podređeni imenovan u rukovodeću fotelju njenog nestalog oca, Dijana ne može ući u njegov stan. Tamo, naime, zatiče provaljena vrata, tipa koji se uselio na temelju rješenja o korištenju stana izdatog od nadležnih sisačkih vlasti i – o užasa – njene suglasnosti koju tada prvi puta vidi i na kojoj je falsificiran njen potpis!

Kasnije je Dijana otkrila još nešto: njen je otac imao policu životnog osiguranja. Kopiju police uspjela je dobiti također nakon 2000. godine, da bi ustanovila da je novac koji se nasljednicima isplaćuje u slučaju smrti osiguranika nepoznat netko podigao odmah nakon njegovog nestanka!

U svakom slučaju, prvi odgovor policije stiže tek 1996. godine. U odgovoru Dijaninom advokatu oni navode: "1. Zaprimljena je prijava o nestanku Pajagić Petra. 2,. Raspisana je potraga za predmetnom osobom u glasniku broj… 3. Potraga do sada nije dala pozitivan rezultat."

I to je to. I ništa više.

ULICA ZA UBISTVA: U novembru 2000. godine Dijana, preko advokata Čede Prodanovića, podnosi krivičnu prijavu zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U prijavi se kaže da je evidentno da je iz Siska nestalo mnogo osoba koje su odvedene i navjerojatnije, sve ubijene prvenstveno na nacionalnoj osnovi. "Na području Siska se evidentno radilo o organiziranom odvođenju i ubijanju civilnog pučanstva (većinom srpske nacionalnosti), kako se govori, od strane paradržavnih, odnosno parapolicijskih organiziranih grupa. Mnogi sumnjaju i u protuzakonita postupanja od strane ljudi iz Rafinerije Sisak…", piše u krivičnoj prijavi.

Iz Ulice maršala Tita nestalo je još radnika Rafinerije.

Penzionirani šef osiguranja Rafinerije Dragan Rajšić (64) odveden je u nepoznato 26. augusta 1991. godine, kad su ga u svakodnevnoj šetnji zaustavile tri osobe, jedna u crno-sivoj uniformi i dvije u civilu. Dva mjeseca ranije, njegovo je ime bilo objavljeno u opskurnom tabloidu "Slobodni tjednik", kao jednog od 14 Siščana "suradnika KOS-a".

Čuvar iz Rafinerije Branko Dabić (38), koji je kao i Dijanin otac potpisao "izjavu o lojalnosti", nestao je 15. septembra 1991. kad je krenuo na posao, na autobus za noćnu smjenu. Niti njegovo tijelo nije nikad nađeno.

Pet dana kasnije nestaje Petar Pajagić, pa Branko Lukač, radnik u Rafineriji…

Inženjer kemije Damjan Žilić te 1991. godine imao je 52 godine. Sa suprugom, liječnicom specijalistom za plućne bolesti Stankom Gregurinčić (ako je važno, Hrvaticom) živio je u Petrinji i svakoga dana putovao u 13 kilometara udaljeni Sisak. Godine 1991. bio je šef proizvodnje u Rafineriji; ona je, pak, postala predsjednica općine Petrinja (izbore je u Petrinji dobio, kao i u Sisku, SDP).

Ona je svjedočila: jednoga dana, u ljeto 1991, došao je zabrinut kući i rekao joj da je "na spisku". "Pitala sam ga na kakvom je spisku, a on je samo ponovio da je na spisku. Nedugo potom, rekao mi je da je potpisao lojalnost hrvatskoj državi, a potpisivanje te lojalnosti tražili su šefovi sisačke Rafinerije od svih tamo zaposlenih Srba."

Nedugo potom, 13. septembra 1991. godine na njihovu kuću je osuta rafalna paljba, a potom i tromblonska granata na balkon. Slijedećega jutra otišli su kod kćeri studentice u Zagreb, ali on je i dalje svakoga jutra putovao vlakom za Sisak, na posao, na kojem je već imao grdnih problema; nadležni su činili sve da ga otpuste. U subotu, 23. novembra 1991, na vrata stana u zagrebačkim Utrinama došli su neki znanci, pustio ih je unutra; prema riječima njegove supruge, namamili su ga na svadbu jednog radnika Rafinerije u obližnjem restoranu. Umjesto na svadbu, odveden je na zagrebačko smetlište Jakuševac, tamo udaren maljem u glavu i bačen u Savu.

Idućega dana, Sava je izbacila njegovo tijelo. Nekoliko dana potom, identificirani su njegovi ubojice: radnici sisačke Rafinerije, koji su obukli vojne uniforme, Robert Ahmetagić, Damir Šarić, Dragan Kostrić i Vinko Kovačević. Dobili su zadatak da ubiju inženjera Žilića, izjavili su pred istražnim sucem, a drugooptuženi Šarić je na pitanje zašto je sudjelovao u njegovom ubojstvu rekao: "Mi u Sisku tako radimo", kvalificirajući svoju žrtvu kao "četnika". Četvorka je nekoliko mjeseci provela u zatvoru, gdje su ju posjećivali spominjani Ivan Bobetko i tadašnji ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, da bi 1993. godine bili oslobođeni temeljem Zakona o oprostu. Odluku je potom potvrdio i Vrhovni sud Hrvatske, iako se taj zakon nipošto ne može primijeniti na ratne zločine.

MINISTRI I NJIHOVI ZLOČINCI: Nije to, međutim, jedini ministar pravosuđa koji je bio u bliskim odnosima s optuženima za ratne zločine. I ovaj aktualni, Dražen (Kosoričin) Bošnjaković u decembru prošle godine kafenisao je s netom uhapšenim ratnim zamjenikom Brodarčevim, Vladimirom Milankovićem i to nekoliko mjeseci pošto je glavni tužilac Mladen Bajić napokon istragu o sisačkim mračnim godinama oduzeo Županijskom sudu u Sisku i prebacio ga u Osijek. Ministar je tada izjavio da "nema saznanja da je Milanković osumnjičenik za ratne zločine", kao i da je Milanković "nevin dok mu se ne dokaže drugačije" i dometnuo da "nije korektno jednu slučajnu kavu dovoditi u takav kontekst". Inače, slučajno ili ne, Bošnjaković je – osim što je bio funkcionar HDZ-a – od 1993. godine bio tajnik tada neprikosnovenog sisačkog župana Đure Brodarca (pametnome dosta!).

Za zločine u Sisku ranih devedesetih, a mnogo je tih tužnih pojedinačnih sudbina, znao je vrh države. Časni čovjek, predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske Vjekoslav Vidović zbog toga je i smijenjen s funkcije: još 1995. godine svjedočio je u "Feral tribjunu" da su informacije o sisačkim zbivanjima stalno pristizale i da su mu u to vrijeme – u septembru 1991 – jednoga dana sisački suci tražili hitan razgovor, jer je desetak ljudi ubijeno i njihova su tijela isplivala u jednom od rukavaca Kupe. Nitko od nadležnih ništa nije poduzimao, pa je Vidović otišao kod predsjednika Vlade Franje Gregurića i o tome mu predao izvještaj. Ne samo to, obratio se i vrhu Katoličke crkve, jer je "imao dojam da mogu imati utjecaj na vrh hrvatske politike", iako je znao da nemaju, ali je na taj način "barem rasteretio svoju savjest, jer je sa svoje strane učinio sve što je tada bilo moguće". Nakon toga je razriješen, na inicijativu Franje Tuđmana lično.

Nadležni u državi, ali i u Sisku, cijelo su se vrijeme gradili neobaviještenima. Čak su išli dotle da tvrde da su nestali Srbi-Siščani otišli "u četnike", a da njihove obitelji prijavljuju nestanke ne bi li se dokopali imanja i novca. Službeni podaci sisačke policije kažu da je policiji prijavljen 21 slučaj nestalih, pa je policija "kao" nešto istraživala. O tome je Brodarac prije deset godina rekao i ovo: "Jedan dio prijavljenih nestanaka bila je varka obitelji. Naime, rekli bi da im je netko nestao kako bi se opravdali, a mi smo kasnije ustanovili da je taj prijeko. Valjda su mislili da će sve završiti za desetak dana, ostat će obitelj u stanu, a ovaj će tenkom doći u Sisak." Isti taj, danas prvoosumnjičeni, "proslavio" se i izjavom da "kome Srbi fale, taj neka ih i traži, jer njemu ne fale".

U svakom slučaju, postoji podatak kojega su povodom hapšenja Brodarca i ekipe objavili zagrebačka "Documenta" (Centar za suočavanje s prošlošću) i Građanski odbor za ljudska prava Zorana Pusića: tokom 1991. i 1992. godine po nalogu tad Okružnog suda u Sisku obavljena je obdukcija ili vanjski pregled 64 tijela ubijenih, čija su tijela nađena. Sve su žrtve umrle nasilnom smrću, mnogi nakon mučenja.

U međuvremenu, neki od vinovnika – i ovih koji su danas u osječkoj nadležnosti – dodatno su naplatili svoja zlodjela, pa tako i dan-danas traje blokada računa "Hrvatske ljevice" pokojnog Stipe Šuvara, od koje je Ivan Bobetko, sin haškog optuženika Janka (Titovog generala), naplatio silne novce odštete zbog "duševnih boli". Zato je, među ostalim, propao i "Feral tribjun", plaćajući odštete za istinu objavljenu o raznim zlikovcima, od gospićkog Mirka Norca i sveprisutnog po stratištima Tomislava Merčepa, do sisačkih Đure Brodarca ili Ivana Bobetka, koji još nije na spisku osumnjičenih.

I na kraju, zašto smo čekali 20 godina? Zato što je krajem maja ove, 2011. godine hrvatska premijerka Jadranka Kosor, i to u Glini od svih mjesta, izjavila da su "neistraženi ratni zločini, kojih je navodno još oko 400, presudan razlog zbog kojega još nije zatvoreno 23. poglavlje (pravosuđa, op. a.) u pregovaračkom procesu priključenja Hrvatske EU", te je donesena odluka da će za ratne zločine nadležna biti četiri suda – po zahtjevu iste EU – Zagreb, Split, Rijeka i Osijek.

Da nije Evropljana, dakle, ne bi bilo niti hapšenja Brodarca i ostalih. Volju države da se obračuna s naslijeđem mračnih godina, u Sisku i drugdje, vidjet ćemo i po tome da li će osim ove "trojke" pred Boginju Pravde doći i oni koji su direktno ubijali, čija imena su poznata i koji i dan-danas mirno, kao tihi susjedi, žive u Sisku i ma gdje drugdje.