Svet

Srpsko-evropska posla

Konobar nikada ne spava

Beogradski kafići vrve od ljudi. Kada naruči piće, gost smatra da je "zakupio" svoje mesto na neodređeno vreme. Ni kelner ga ne požuruje. "Tamo negde" u Evropi, makar u kafićima na onim popularnim lokacijama, valjda znaju da je vreme novac. I za onog ko u restoranu radi i za onog ko u njemu sedi. Sada je samo pitanje, kome je bolje – nama ili njima

Leto je. U polupraznom kafiću na obali pokušavaš da pronađeš konobara. Malo se primiriš. Setiš se onih lepih stihova ruskog pesnika "Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo…". On konačno dolazi sa šeretskim osmehom. Priupitaš ga, polu zamerajućim tonom, gde je do sada. "A što ti je, jadna, a ‘el ti neka preša?" ("Preša" znači "žurba", na maternjem.) Donosi ti jutarnju kafu i nestaje. Malo gledaš u more, potom izvadiš knjigu Paula Maurensinga, ti Italijani se tako tečno čitaju leti. Posle tridesetak stranica zatvaraš knjigu, treba da ostane nešto i za plažu, uzimaš dnevne novine i rešavaš sudoku. Ona kafa i dalje stoji na stolu, odavno popijena. Konačno, nakon sat i po, dva odlučiš da kreneš. "Mogu li da platim?", vikneš preko sedam stolova. "A čuš, a nije da možeš, no moraš", kaže i polagano dokorača do tebe. Čuvena balkanska opuštenost. Kako crnogorska, tako i srpska.

Ali nije u pitanju samo ležernost turističkog radnika, već i gosta. Primeri iz susedne nam države možda su najslikovitiji, ali nisu jedinstveni. Slično je svuda na ovim prostorima. Navikli smo mi po Srbiji, i po regionu, da divanimo i ćakulamo, da blejimo i kuliramo, pa kada zasednemo u kafanu, kafić ili restoran, ne ustajemo dok ne smrkne. U Sarajevu, kažu da u jednoj kafani stoji natpis – Nema sedenja ‘nako.

Beogradski kafići, pogotovo kada krenu topli meseci i onaj prijatan, prolećni vetar, vrve od ljudi. Kada naruči piće, gost smatra da je "zakupio" svoje mesto na neodređeno vreme. Ima to svog šarma, prijatelji se siti ispričaju, oni željni samoće pijuckaju točeno pivo i posmatraju golubove. To je umeće življenja, objašnjavamo strancima. U restoranima te ljubazno pitaju da li hoćeš dezert nakon što si završio glavno jelo, ali ti niko ne stoji nad glavom. Hoćeš-nećeš-ne moraš. U kafanama, da ne govorimo.

U pojedinim evropskim zemljama, tačnije u njihovim kafićima i restoranima vlada "tiranija trenutka" (divan termin Tomasa Hilana Eriksena koji daje dijagnozu današnjice u kojoj je "sporo vreme", ono koje protiče lagano, najoskudniji resurs ). Titra u vazduhu osećaj žurbe, a kelner u uglu kao da poručuje "samo vas posmatramo".

U Beču, u jednoj uličici oko katedrale Svetog Stefana, sela sam da ručam i usput odgledam utakmicu svetskog prvenstva u fudbalu. Pošto je bila gužva, primila sam za sto neki par koji nije hteo da jede, već samo da popije pivo i prati sport. Vlasnik restorana je, bez imalo smeška, isterao "padobrance" sa mog stola, dovevši mi dvojicu drugih (kada mi već ne smeta društvo dok ručam) koji su pristali da obeduju. Nakon svakog završenog dela obroka, dotrčavao bi do mog stola, pitajući me da li ću još nešto ili da mi donese račun. Razvlačila sam se u odabiru sa menija kao mačka na suncu, malo proradio onaj srpski inat, a kada sam na kraju poručila palačinke, lepo mi je objasnio da palačinke traže mnogo vremena i da će umesto toga doneti kolač. Uz kolač je stigao i račun.

U Parizu, kelner je bio poslovično ljubazan, ali je, dok sam ga pitala šta ima za vegetarijance, takoreći projurio pored mene, pokazujući mi da ima gužvu. Dok još nisam ni progutala poslednji komad šargarepe, stao je iznad nas sa smeškom i računom. Valjda sporo jedemo.

U jednoj evropskoj metropoli u Mekdonaldsu videla sam natpis "Molimo vas, ne zadržavajte se duže do 15 minuta". Pa ja poznajem neke kojima više treba da ohlade čaj.

No, vreme je novac. I za gosta i za vlasnika.

Sada bi novosadski biznismen, jedan od najbogatijih Srba, rekao da ovdašnje sedenje po kafićima, u svako doba dana, jeste (još jedan) dokaz da nismo vredan narod. Neko će kazati – sve je to deo mentaliteta. Uživanje u sitnicama, razgovor s prijateljima, ispijanje čaše vina. Merak. Kao u onoj reklami za master karticu – neke stvari su neprocenjive. Isto tako, ne postoji baš pisano pravilo po kome u kafićima diljem zapadnog sveta ne možete da sedite i nešto duže, kao što i ima onih u kojima možete da provedete skoro čitav dan. Ali jednostavno, oni to ređe rade.

Kod nas, opet, tih mesta počinje pomalo da ponestaje. Ima nešto i u prostoru. Sve više je "firmiranih", "uvezenih" kafića gde su stolovi jedan do drugog, zgusnuti, pa ako hoćeš nešto malo strastvenije da objasniš rukama, nenamerno udariš onog za susednim stolom. I takva upotreba prostora, kada on postaje maksimalno isplativ, utiče na to da se mnogo ne zadržiš. Jednostavno, nije ti više komotno da sediš "čisto onako".

Ovaj članak je napravljen uz podršku Evropske unije. Sadržaj ovog dokumenta je isključiva odgovornost nedeljnika "Vreme" i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske Unije. Projekat ("Vrline života u porodici evropskih naroda") finansira Evropska unija kroz program Medijski fond u okviru evropskih integracija, kojim rukovodi Delegacija EU u Srbiji a realizuje BBC World Service Trust.

Iz istog broja

Katastrofa u Japanu

Život posle

Slobodan Bubnjević

Politička instrumentalizacija Fejsbuka

Svi predsednikovi prijatelji

Marija Vidić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu