Autori istraživanja "Mediji, sport, nasilje" (Ministarstvo omladine i sporta i Udruženje sportskih novinara Srbije, mart 2009) izračunali su da je približno na svakih 136 dana ubijen po jedan navijač u Srbiji, a da su sve žrtve i napadači imali od 17 do 25 godina.

Isto tako, da se "zna da je Srbija evropska zemlja s najviše navijačkih sukoba sa smrtnim ishodom".

Blagonaklonost klubova i države prema navijačima dovela je do toga da najekstremniji pripadnici navijačkih grupa često prolaze nekažnjeno nakon učinjenog nasilja. Najveći broj huligana (a računa se da tih nasilnika ima oko 2000) bude i uhapšen, ali tek njih 2,4 odsto je bilo kažnjeno.

Godinama od nadležnih slušamo da je država spremna obračunati se s nasilnicima na našim ulicama, a niti ovoga puta nije ništa drugačije, pa se čeka nova dopuna Krivičnog zakona i Zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama (izmjene odredbi o određivanju i trajanju pritvora). To, međutim, neće promijeniti ništa ako nam sudovi budu radili ovako kako rade, ako tužioci – kako izgleda u posljednjem primjeru u kojem nasilnike prijavljuju za nasilje na sportskim borilištima (a to Terazije i Slavija nisu) – nisu primijetili da se ovaj drugi zakon ne odnosi samo na sportske priredbe već i na ostale javne događaje obilježene nasiljem i ako "jeziv" odgovor države (Slobodan Homen, državni sekretar) bude mlak i tek verbalan kao što je bio dosad.

REGION: Nije za utjehu, ali nismo sami: u Hrvatskoj, na primjer, profesor sociologije Dražen Lalić u jednom svom tekstu o stanju u hrvatskom nogometu "koji je umro" (maj prošle godine), konstatira sljedeće: "Političari u vezi s mladim navijačima zazivaju pendreke, a ‘mudro’ šute što se tiče utjecaja organiziranih kriminalaca i korumpiranih likova na proizvodnju nogometa", te "Nositelji državne vlasti, očito nesposobni da osmišljavanjem i provođenjem balansne strategije (koja bi trebalo sadržavati i represiju i prevenciju) suzbiju već dugo prisutan društveni problem nasilja ekstremnih navijača, nakon svakoga većega incidenta se ‘ritualno’ zaklinju javnosti da će taj problem ‘riješiti’ radikalnim i drastičnim mjerama, da bi potom sve to stavili u zapećak."

S istim se problemima muče i ostali naši donedavni "zemljaci": Bosna i Hercegovina tek je nedavno zakonski regulirala nasilje na stadionima, a i u Sloveniji je nogomet u službi politike, pa su nakon dugogodišnjih frustracija što ta zemlja nema niti jedan nogometni stadion koji odgovara velikim evropskim i svjetskim duelima, nakon što su ga dobili, osporavali zasluge ljubljanskom gradonačelniku Zoranu Jankoviću koji ga je napokon sagradio (usprkos takvim napadima desnice, prije nekoliko dana ponovo je osvojio Ljubljanu na lokalnim izborima).

Nerijetko svi zazivaju "britanski model". Riječ je o dvije najveće tragedije osamdesetih godina prošlog vijeka: na utakmici na stadionu Hejsel u Briselu 1985. godine u sukobu navijača engleskog Liverpula i talijanskog Juventusa poginulo je 39, a 400 ljudi je povrijeđeno, dok je četiri godine kasnije na stadionu Hilzboro u Šefildu (Škotska), poginulo 96 navijača Liverpula, koji je tog dana igrao sa Notingem Forestom, dok je 776 ljudi povrijeđeno. BBC je izravno prenosio tu utakmicu i upravo su te stravične slike prenošene uživo na TV ekrane bile poticaj da tadašnja britanska premijerka, "željezna lejdi" Margaret Tačer, prelomi i kaže da će ili ukinuti nogomet, ili uvesti reda. Otad su u Britaniji uvedene kamere na sve stadione i njihovu okolinu, ukinuta su stajaća mjesta i uvedena numerirana, kontrolira se prodaja karata, koje su – uzgred – drastično poskupjele. Zakonske mjere su policiji omogućile da koriste snimke s kamera (ne samo oko stadiona), te da sami razviju svoju obavještajnu mrežu i naprave spiskove potencijalnih huligana prije, za vrijeme i nakon nogometnih utakmica.

BRITANSKA REŠENJA I MI: Ono što je bitno, tim je zakonskim rješenjima omogućeno policiji da traži zabranu kretanja za huligane. Ta mjera može trajati čak i do deset godina (najčešće je tri), te nasilni navijači – na mjeru osuđeni u regularnom sudskom postupku – moraju predati svoj pasoš na trodnevno čuvanje policiji prije svake utakmice svoga kluba ili reprezentacije. Samim time, nemoguće mu je otputovati negdje u inozemstvo i tamo sramotiti vlastitu državu.

Nekad engleski huligan, a danas publicist Dagi Brimson, ovih je dana za B92 ustvrdio da bi Srbija trebala proučiti engleski model suzbijanja nasilja, ali da je od ključnog značaja da nogometni savez i rukovodstva klubova moraju uspostaviti suradnju s vlastitim navijačima, jer je to jedini način rješavanja problema. Jer, kaže on, englesko iskustvo pokazuje da hapšenje sto huligana ili zabrana da uđu na stadion neće riješiti problem, jer će se pojaviti još njih sto ili dvjesto. "Morate se uhvatiti u koštac s mentalitetom mržnje i s uvjerenjem da je nasilje tradicija", kaže Brimson.

Ali, dodaje on i to da je nasilje suzbijeno i zahvaljujući zakonima koji tretiraju nogomet i načinu na koji se u Engleskoj održava javni red i mir: "Vrlo je teško da budete umiješani u bilo kakvo nasilje, a da ne budete uhvaćeni, jer policija koristi sigurnosne kamere da identificira i hapsi počinioce nakon incidenata. A ako ste uhvaćeni i osuđeni za nasilje na utakmicama, onda je velika vjerojatnost da ćete u zatvor."

Kriminolog Dobrivoje Radovanović, govoreći o britanskom video-nadzoru, ističe da su tamo čak ukinute i zaštitne ograde i da se zna "zamišljena crta" koju se ne smije prekoračiti: "Ako navijač pređe tu crtu i bude snimljen, automatski i veoma brzo, gotovo trenutno, dobija kaznu zatvora od tri godine. U tom slučaju kazna ne može biti manja. Time je eliminisano nasilje na stadionima u Velikoj Britaniji. Za razliku od njih, kod nas se doneti propisi u praksi preispituju, počevši od toga da li će video-snimak biti priznat ili ne i kolika je najveća ili najmanja kazna."

Sasvim, dakle, suprotno od naše situacije: ako ste nekim čudom prijavljeni za nasilje, velika je vjerojatnost da će vaša krivična prijava ostati u nečijoj ladici i da nećete u zatvor, već kao slobodan čovjek na novu utakmicu, u nove navijačke pohode.

Italija se protiv svojih huligana – nerijetko povezanih s ekstremnom desnicom i fašističkim organizacijama – također bori. Još sredinom dvehiljaditih, dok se ta zemlja nadala da će ipak uspjeti u nastojanju da postane domaćin Evropskog prvenstva u nogometu 2012. godine, sve talijanske policijske uprave dobile su uputu po kojoj pri prekidu utakmica zbog nereda glavnu riječ više neće imati suci, delegati i nogometna federacija, već upravo policija. Ona je dobila pravo zabraniti održavanje utakmice ako navijači divljaju prije utakmice ispred stadiona, ako prije početka utakmice padnu predmeti na teren, a naredba je i da se utakmica istoga trenutka prekine ako se to počne događati za vrijeme utakmice, ili ako u gledalištu dođe do nereda. U to je vrijeme talijanska policija objavila i podatak da je od 80.000 najradikalnijih talijanskih navijača koji su dolazili u sukob sa zakonom, njih 20 hiljada u članstvu neofašističkih grupa, a situacija se – u usponu talijanske desnice posljednjih godina – nije previše promijenila.

I tu možemo povući paralelu s našom situacijom: srpska policija od 2003. godine vodi bazu podataka o nasilnicima, isto to je napravila i hrvatska policija, kojoj je prije dvije godine lično premijer Ivo Sanader – pod plaštom zaštite privatnosti – zabranio da objavi i imena četrdesetak već kažnjenih huligana, koji su potom slobodno otputovali na utakmicu u Sloveniju, gdje su napravili novi kaos.

NEMAČKA POUKA: Čini se da je, osim Britanije, Njemačka najdalje odmakla u borbi protiv huligana. U toj je zemlji u toku više od 40 projekata za borbu protiv huligana, u kojima zajedno rade njemački klubovi, policija, udruženja navijača i Nogometni savez Njemačke. U Njemačkoj, prema posljednjim raspoloživim policijskim podacima, ima oko 13.000 huligana, od kojih je deset odsto blisko ekstremno desničarskim organizacijama i grupama, ali je zanimljiv podatak da nasilja gotovo da i nema u vrijeme utakmica Bundeslige, već je ono rezervirano za utakmice druge i treće lige.

Zabrana ulaska na stadion, koja se izriče u suradnji klubova i policije, uobičajena je mjera, pa zasad zabrana približavanja svim stadionima u zemlji vrijedi za oko tri hiljade huligana. Ima i primjer da je 2009. godine nasilnim navijačima jednog kluba koji su demolirali autobus suparničkog tima dobili doživotnu zabranu ulaska na stadion u Krefeldu, bez obzira na visinu i vrstu kazni koje će im biti izrečene u sudskom postupku.

Osim toga, prije velikih međunarodnih nogometnih susreta (u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine, na primjer), nadležni u Njemačkoj izriču zabranu udaljavanja od kuće registriranim nasilnim navijačima, uz obavezu čestog javljanja policiji.

Uz sve to, Nogometni savez Njemačke posebnu brigu poklanja i borbi protiv rasizma, jer su mnogi huligani bliski ekstremnoj desnici, pa tako sa saveznom vladom od 2007. godine vode akciju "Nogomet protiv rasizma i diskriminacije u nogometu".

Zajedničko navijačima iz svih evropskih zemalja koje su huligane stavile u zakonske okvire jest konstatacija da žive u "policijskim državama", a zajedničko onima koji su pristali s državama i nogometnim savezima svojih država rješavati problem da tek zajedno mogu smanjiti ili spriječiti nasilje.

Oni koji su se time bavili, zagrebački (Lalić, Benjamin Perasović), splitski (profesor Srđan Vrcan, pokojni, na žalost), beogradski (Srećko Mihajlović, na primjer) stručnjaci upozoravaju da nije riječ samo o policijskom i represijskom djelovanju u suzbijanju nasilja, već da je izlaz u kombinaciji represije i prevencije. I navijače valja mijenjati: "U osnovi je riječ o temeljitoj promjeni slojevno-klasne i generacijske strukture nogometne publike, kao i promjeni u tradicionalnim vezama klubova za pojedine sredine i društvene slojeve", prije desetak godina je upozorio profesor Vrcan.

Ratovi, izolacija, nedostatak sistema vrijednosti, sitni i krupni interesi političkih i sportskih nomenklatura, vlast koja zatvara oči pred rastućim problemima, korupcija, kriminal i sumnjive veze, nedostatak političke volje za kažnjavanje huliganstva i (usprkos reformama) nesposobnost tužilaštava i sudova…

Sve to govori da nije dovoljno izvesti policiju u ulični rat u kojem će uglavnom policija, građani i imovina stradati, ako se ne promijeni ona konačna cifra privedenih pravdi.

Onih 2,4 odsto u krajnjem skoru.