Kultura

Intervju – Ljubiša Georgievski, reditelj, pisac, makedonski ambasador

foto: a. anđić

Stepenice dobrih gestova

"Aleksandar je bio prvi globalista. Ali, hteo je da pomiri svet na jedan čudan način – silom. To je neshvatljivo, ne može se ratom postići mir"

Umesto na uobičajen način, samo koktelom, Ljubiša Georgivski, ambasador Republike Makedonije u Srbiji, obeležio je Dan nezavisnosti svoje zemlje i pozorišnom predstavom. U Narodnom pozorištu je 8. septembra prikazana predstava Aleksandar Dramskog teatra iz Skoplja, po tekstu i u režiji Ljubiše Georgievskog. Aleksandar Ljubiše Georgievskog je prva drama o Aleksandru Makedonskom. Od premijere u Skoplju prošlog proleća, videli su je u Sidneju, u Pertu, Melburnu, u Stobiju, na Ohridu i Kotoru.

Pre Aleksandra, beogradska publika je aplaudirala umetničkom radu gospodina Ljubiše Georgievskog poslednji put 1989. godine povodom predstave Braća Karamazovi, takođe u Narodnom pozorištu. Tada ga je javnost znala kao jednog od najboljih pozorišnih reditelja jugoslovenskih prostora. Ljubiša Georgievski je režirao više od 160 predstava i objavio je desetine knjiga. Gospodin Georgivski je i filmski režiser, scenarista, esejista, i profesor režije. Bio je umetnički direktor Makedonskog narodnog pozorišta i savetnik ministra inostranih poslova. Kao član vladajuće stranke VMRO-DPMNE, bio je predsednik makedonske skupštine, i ambasador u Bugarskoj. Poslednjih godinu i po dana je ambasador u Srbiji.

"VREME": Naslovni junak vaše najnovije predstave je veliki osvajač koji je živeo pre više od 2300 godina. Zašto vas je on zainteresovao? Da li ste u njegovom životu prepoznali detalje života kakvim mi živimo?

LJUBIŠA GEORGIEVSKI: Nikad se pozorište nije bavilo prošlošću, nikad budućnošću, a uvek sadašnjošću. Pisci i reditelji pišu i režiraju o sadašnjosti. Pošteni pisci pišu o tome šta misle. Pre neki dan sam video rečenicu Ace Popovića ugraviranu pored njegovog bareljefa: Nikad ne pišem ono što ne mislim. Čovek piše ono što sanja, ono što mu ne dozvoljava da sanja, ono što ga boli, svako napisano slovo je krik. Čovek nikad ne piše iz čista mira, naročito ako piše na ovim našim neobimnim jezicima. Tako je i Aleksandar Makedonski tema koja se nameće nama koji živimo tamo gde živimo, nameće se na više nivoa: diplomatskom, ekonomskom, kulturnom, imovinskom… Našem življu u Egejskoj Makedoniji je oduzeta domovina zato što nisu hteli da potpišu da su Grci, i kuće su im oduzete. Kad vam oduzmu domovinu, oduzmu vam sve. Aleksandar je oduzimao domovinu mnogo, obilno. To svi znamo. Nestajali su čitavi etnosi, teritorije, a da niko nije brojao ili otkopavao žrtve. Takođe, jedan od razloga zbog kojih sam pisao o njemu je njegova ambivalentnost. U Aleksandru se lome dve civilizacije: evropska i azijska. On često azijatske probleme rešava na evropski način – hoće da evropeizuje Aziju, da joj nametne starogrčku kulturu, fundament evropske kulture. I, s tačke gledišta jednog Evropljanina, to je Aleksandrova svetla strana. S tačke gledišta jednog Azijata, međutim, to je njegova mračna strana zato što je on klao svakog ko mu se nije pokorio. On je bio prvi globalista. Ali, hteo je da pomiri svet na jedan čudan način – silom. Primenjivao je pravilo koje su kasnije promovisali Rimljani: ako hoćete mir, spremajte se za rat. To je neshvatljivo, ne može se ratom postići mir, to je kao da vatru gasite benzinom.

Čini se da Aleksandra ne svrstavate u velike ljude?

Paradoks, ujedno i jedan od razloga zbog kojih sam napisao ovu dramu, jeste da naše škole, britanske, američke i ostale, uče svoju decu da je Aleksandar bio veliki čovek. Zašto je on veliki? Zato što je dobio rat? A da ga je slučajno izgubio, onda ne bi bio veliki!? Ne možemo da postanemo Evropa a da decu učimo na takvim paradigmama. Mi moramo da ih učimo na paradigmi Betovena, Šekspira, Andrića ili Krleže, na primerima paradigmatičnih ljudi poput njih. Deca u školi uče istina i o njima, ali ne kao o paradigmama, već kao o nekim kompozitorima i piscima. To su pitanja koja moramo razrešiti inače ćemo svi potonuti, i ja volim što spadam u ljude koji bi da ih razreše. Dok ima ljudi koji potežu ta pitanja i te emocije – ja se divim beogradskoj reakciji protiv zločina izvršenog nad psom – ima nade.

Da li je u javnosti vaša drama komentarisana kao aluzija na mišljenje da je Aleksandar Veliki poreklom iz Makedonije?

Da, pričali su ljudi da ga svojatam. Da sam hteo da ga svojatam, napisao bih svečanu akademiju, organizovao bih slet na skopskom stadionu! Barem su nam sletovi bliski! Dakle ne, nisam pisao dramu da bih svojatao Aleksandra. Premda, mi se ne možemo odreći fakata koji govore da mi zapravo oremo iste njive koje su oni orali, pijemo vino sa vinograda sa kojih su i oni pili, živimo u istoj klimi… Razlika između naše i grčke politike je samo u jednom: ona je isključiva, ona kaže Aleksandar je samo naš i tačka, a naša je inkluzivna, mi kažemo da je Aleksandar – i makedonski. Mislim da smo mi bliži istini. Inkluzivnost je demokratska osobina. Nema na svetu države koja nije multinacionalna.

Izjavili ste da je Aleksandar mejnstrim predstava, da u režiji nema elemenata koji već nisu izmišljeni.

Kad čovek prođe 30 i više godina avangarde u svojoj karijeri, njemu ona dosadi. Sećam se da je moj profesor, kad je video moju studentsku predstavu, rekao: nije to ništa novo, to što vi sada radite, mi smo radili još pre 20 godina! Kad sam ja počeo to isto da govorim mojim studentima, shvatio sam da je patetično biti ostareli avangardista. Avangardista od 70 godina je smešan, jer hoće da bude napredniji od dvadesetogodišnjaka! Ponoviću reči Ace Popovića: Čovek treba da piše ono što misli.

Na početku vašeg mandata kao ambasadora u Beogradu predložili ste da se reciprocitetno otvore srpski, odnosno makedonski kulturnoinformativni centar. Do ostvarenja te vaše ideje, jedni o drugima saznajemo (i utičemo na kulture jedni drugih) zahvaljujući gostovanjima autora: Nikola Ristanovski je zbog uloge u Dervišu i smrti zvezda beogradske scene, u pozorištima režiraju Slobodan Unkovski, Aleksandar Popovski, igraju se tekstovi Dejana Dukovskog

Da, autori su prisutni u obe zemlje, ali, kad je reč o institucionalizaciji saradnje, tu sporije napredujemo. Inicijativu za otvaranje kulturnih centara u obe zemlje pokrenuo sam već u prvom mesecu mog mandata. Postavilo se pitanje da li države imaju novac za takve projekte, pa sam predložio da ugovor sadrži klauzulu koja će im dozvoljavati da svako otvori kulturni centar kad hoće. Međutim, ta moja inicijativa je još u fiokama. Iskomplikovala se zato što je predloženo da taj ugovor obuhvati i obnavljanje kulturnih spomenika Zebrnjak, spomen-kosturnice podignute u čast poginulim srpskim vojnicima u bici kod Kumanova 1912. godine, i manastira Prohor Pčinjski gde je prvi put održana skupština o osnivanju Makedonije kao države. Sad smo mi izrazili spremnost da damo dozvolu da srpska vlada sredi Zebrnjak i Kajmakčalansku kapelicu kroz čiji oltar prolazi granica sa Grčkom. Mi ćemo to dozvoliti kao gest dobre volje. A kad jedna strana pokaže dobru volju, obavezno je onda pokaže i druga! Na svu sreću, zadržali smo takmičarski duh i u izražavanju dobrog! Eto, zato mislim da ćemo uskoro uspostaviti te stepenice dobrih gestova. Uostalom, to nam svi traže, zavađeni nećemo nikada ući u EU! U međuvremenu, srpska manjina u Makedoniji je otvorila kulturno-informativni centar. Srpska manjina ima ustavnog prava da to uradi, i ako nađu sponzora, neka ga otvaraju. Doći će vreme, i uskoro će se otvoriti kulturni centri u obe naše zemlje zato što nam je saradnja zajednički cilj. Mislim da smo naučili da ne pristupamo evropskim problemima na azijatski način. Obe naše vlade su takve, i to je sreća i za vaše i za naše građane.

Poslednjih godina zemlje bivše SFRJ, Balkan uopšte, sve više nalazi interese zbog kojih sarađuje: trgovinske, ekonomske, vojne. Ipak, smatra se da kultura prednjači, da je kultura najveća spona između nas.

Tačno, ali, s druge strane, balkanske države nikad nisu imale drugih problema osim kulturnih. Mi se svađamo zbog stvari koje svet ne razume – i zato nas ne razume. Mi se svađamo zbog pitanja da li je Marko Kraljević bio Srbin ili Makedonac, da li je Đerđ Kastrioti bio Srbin zato što mu se mati zvala Vladislava, ili Albanac. Ili Makedonac? Grci su se naljutili zato što smo mi skopski aerodrom nazvali Aleksandar Veliki! Grčkim kolegama koje tvrde da je Aleksandar Grk ja kažem da nije samo Grk, da on pripada čitavom svetu, prema tome, i nama! Naravno da je šteta što se tako ponašamo! Predlagao sam svuda, svim balkanskim kolegama i državnicima, da napravimo zajedničku avionsku kompaniju. Takva kompanija znači novac. Ali, izgleda da mi ne znamo da pravimo novac, znamo samo da ga pozajmljujemo. Ili: zašto ne bismo zaradili na balkanskom fudbalskom šampionatu? Koliko bi tu ljudi došlo! Zašto ne napravimo balkanski kulturni prostor? Eto, Sterijinom pozorju sam predložio da postane balkanski festival i da tako povrati sjaj velikog festivala koji je imao u vreme Jugoslavije. Srbija bi se preko kulture lakše integrisala u Evropu. Pa pogledajte budžete za kulturu balkanskih zemalja, svuda je oko jednog procenta. Makedonski je još i najbolji – iznad dva procenta. A kad bi se ujedinili u poslovima kulture, lakše i bolje bi stvarali! A o nauci i da ne pričam! Koreni ovih nesrećnih situacija leže u načinu raspadanja naše bivše domovine SFRJ. Nismo smeli da uradimo ono što smo uradili! Makedonija se jedina nije obrukala zahvaljujući mudrosti i veštini, jer, čak su i Slovenci vodili rat! Mi smo se rastali od SFRJ na evropski način. Bez kapi znoja, a kamoli u suzama i krvi! Što se tiče raspada ostale Juge, ja takvu količinu mržnje nisam video, to je bilo strašno! Nazvao sam je u svojim esejima kulturom mržnje! A nju je neko odnegovao. Mi moramo s tim da raskrstimo, inače nam nema napretka. Na svu sreću, na vidiku su lideri koji će, uz pomoć EU, imati vizionarske moći i sposobnosti da krenu u integracionu politiku Balkana.

Iz istog broja

Knjige – Otac

Inventura kostura iz ormara

Teofil Pančić

Knjige

Carstvo jezika

Ivan Milenković

Venecijanski bijenale arhitekture

Susreti ljudi i arhitekture

Milan Prodanović

TV manijak

Plavci

Dragan Ilić

Tuzla – Književni susreti Cum grano salis

So, koza i Martin Luter King

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu