Kolumna

Lisica i ždral

Zatišje pred odmor

Kako sam zbog frivolne odeće bio vraćen iz katastra

Vinem se po jednom od ovih svirepo sparnih dana do zdanja u kome je i katastar, da se raspitam kako napreduje moj slučaj, kad: "Ne možete ovakvi u zgradu, žao nam je…"

A ja u majici, bermudama (nikad nisam siguran kako se ova imenica menja ni otkud ona: odevni predmet koji u Bermudskom trouglu nosi i staro i mlado?): "Pustite me samo danas, neće mi ovo preći u naviku…" Ne smeju da krše PS, kamere sve snimaju i kad bi na snimku sevnula moja nagota, supervizor bi ih kaznio, ja nalevokrug, nije ti ovo Turistički savez Igala, ovo je državna ustanova, a mera čijom si žrtvom danas pao verovatno je odblesak bontona koji je pre desetak godina nametnut bankarskim službenicama, kad im je zakonodavac složio i boje, propisao visinu potpetica, dužinu sukanja, dubinu dekoltea, vrstu maskare etc. E, sad je pristojnost naturena i mušterijama, tako mi i treba, moj predmet čamiće neobiđen još nedelju dana, dok se ne vratim u dugačkim pantalonama, pa opet, danima mi nešto govori da nisu baš ni ti portiri toliko u pravu: kako ženske noge mogu da se vide ispod kolena? Jesu mnogo lepše od muških, netaknutih sredstvima za depilaciju, krvrgavih, nepocrnelih, ne videvših ni sunca ni solarijuma, i ne zna se koje su odvratnije, o muškim nogama još govorim, tanke koje se završavaju se čitavim perajima, ili one slonovske a čiji vlasnici najčešće nose patike i drže da ta vrsta obuće ne treba nikad da se pere…

Pa opet: zar glede muške mode i bontona nismo na stupnju kad su žene u pantalonama bile teška sablazan? Muškarci koji bi da obnaže ekstremitete dovedeni su u neravnopravan položaj, vaspitna mera koja mi je izrečena biće za tričavih pedeset godina smešna, isterivanje mene iz katastra biće kao slučaj službenice koju je šef poslao kući da pantalone zameni haljinom ili suknjom, kako joj drago.


Kako je država digla ruke od bilo kakvog mog razvoja, evolucije, mutiranjao estetskoj hirurgiji ili čudotvornom eliksiru da i ne govorim

Osoba nečitkog potpisa izdala mi je 9. XII 2003. ličnu kartu i ispod moje voždovačke adrese na pisaćoj mašini otkucala reč "trajna". Čime je zapravo rekla: poslednja. Ovo ti je, Ljubomire, legitimacija za sve dane, za sva godišnja doba i za godine koji su ti još preostale, više ne moraš da se slikaš za novu ličnu kartu, država se više ne kladi kao dosad da ćeš živeti još deset godina, ali zar nisi i sam primetio koliko su novorođenčad neverovatno nalik jedna drugima, a da se taj zovimo ga fenomen još jedared ponovi sa veoma starim ljudima, a naročito sa samrtnicima i pokojnicima?

Imam tu ludu sreću da sam sa sela i da sam mrtvace viđao na stolu i docnije u otvorenom kovčegu, i, zaista, sva ta lica i ti mirni osmesi zar nisu jedan te isti osmeh? Mojoj na Karaburmi uginuloj zebi smanjilo se telo i zašiljilo lice kao pravoj starici na odru, tog jutra sam, našavši je ukrućenu u uglu kaveza, pomislio kako smrt ima isto lice za sve vrste, ali manimo se smrti i vratimo se starosti koja zvanično počinje onog dana kad ti tvoja rođena država izda trajnu ličnu kartu. Pa imao sam samo pedeset jednu godinu! Medicinski sam doduše počeo da propadam još u Lozničkoj, sa trideset šest, trideset sedam godina. Primetim ja da na oba oka imam okruglasta zadebljanja, kao neka dečja sočiva, odem u dom zdravlja, a doktorka će: "Nije to ništa, to su degenerativne promene…" – "Kako to mislite, ja – degenerik?!" Ispalo je po njenom, i bio bih zaboravio tu epizodu da me svega četvrt veka docnije nije otpisala i država.

Čuo sam da u Švedskoj produžavaš vozačku dozvolu kao i kod nas, svakih desetak godina, a kad prevališ sedamdeset i neku napišu da ti dozvola važi do 2110. godine: vlast neće više da ti produžava dozvolu, ali ti, kao Bajaga biserima rasutim, želi da živiš još godina sto, pa ako taj rekord prešišaš, a ti izvoli opet u SUP!

Neće ti skandinavska dosetka produžiti vek, niti će ti ga zluradost srpskog činovništva skratiti, pa opet, jedna ti država šaljivo nazdravlja, druga kao da iza mutnog šaltera, kroz koji nikad ne znam dopire li moj glas do dežurnog homo sapiensa, mrmlja "doterao si cara do duvara, old man!".

&


Pre sto pedeset godina reč "letovanje" nije ni postojala, sad je to mora nad svačijom glavom

Šta je najdosadnije svakog leta? Kako šta, pa razgovori gde će ko da letuje, anegdote sa mora, slike, filmovi… Najteže je dakako samo letovanje, i treba mnogo građanske i lične hrabrosti da se bračnom drugu ili porodici prizna: meni se uopšte ne ide na letovanje!

Pre nekoliko godina smo se nakon celodnevne vožnje kroz kolevku civilizacije (a kontinentalni deo kolevke je kao Mesečeva površ, nema rastinja, nema hlada) obreli u Atini, odspavali par sati i taksijem se u zoru odvezli do luke. Tamo – milionski narod (što bi rekao prodavac tekstila u Igalu kome ide loše jer beskrajna traka sirotinje prolazi kraj njegove butige kao pored turskog groblja; pitam ga kako ide, ide super, super, vidiš da milionski narod prolazi!); udara me ruksacima i staro i mlado, panika kao na aerodromu u prvim danima rata, feriboti se pune li pune, stignemo na Tasos, lepo ostrvo, kao i sva druga uostalom, ali sam neispavan i začuđen, šta ja tu tražim, preda mnom su tri nedelje jedrenja, ka catari prti grupa Anglosaksonaca sa rančevima i kuferima, svi pocrneli i odmoreni, blago ovima, ovi idu kući, prošlo mi je kroz glavu. Bio sam dovoljno priseban da to ne kažem naglas, ali osetio sam zavist kao kad je nekom Vinku iz Zadra ubrzo po mom dolasku u JNA stigao paket sa civilnom odećom – odslužio vojni rok.

Iz istog broja

Navigator

Seks u getu

Zoran Stanojević

Nuspojave

Draga, ne budi peder

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu