Udbini radikalski arhivi (4)

RATNI DRUGOVI: Vojislav Šešelj, kapetan Dragan Vasiljković...

Kapetan Dragan očima DB-a

Neke ljubavi kratko traju. Ljubav kapetana Dragana Vasiljkovića i Službe državne bezbednosti potrajala je od aprila, kada nestaje s radara Službe do novembra 1991, kada je opet stavljen pod mere. Neke druge ljubavi potrajale su malo duže. Dragan je, sa svoje strane, odmah shvatio da treba raditi sa jakima, a ne sa slabima i za tren oka se snašao. Ispostavilo se kasnije da ni ti jaki nisu najpouzdaniji

Daniel Snedden, kasnije poznat kao Dragan Vasiljković, pojavljuje se u ovim dokumentima, pretežno Lauferovim, dosta rano. Može se rekonstruisati da je pažnju Državne bezbednosti privukao krajem 1990. kada je svojim avionom doleteo iz Nirnberga (SR Nemačka) u Beograd, da ima od ranije kontakte u Baru (o tome je "Vreme" pisalo) i da ga od tada rade po "obaveštajno indikativnoj liniji". Tada je s njim doletela i izvesna Gordana Đurić koja je radila za Nikolu Šainovića, koji će postati prva Draganova veza u Miloševićevoj vlasti. U podugačkoj informaciji od 3. aprila 1991. operativni radnik Dragan Filipović (poznatiji kao "Fića" i "F-2"; ironija sudbine…) detaljno prepričava Vasiljkovićeve (on je za njih i dalje Daniel Snedden) razgovore sa raznima. Ukratko, kapetan im postaje veoma zanimljiv zbog veza sa "ekstremnim krilom SPO" (novinar u civilu Dejan Lučić i neki Aleksandar Pavić, politikolog iz SAD), s kojima se, kaže Fića, dogovara da im nabavi oružje ako misle da nasilno ruše režim. Kaže i da je januara 1991. putovao u SAD da "uspostavi vezu sa CIA" oko toga. Njegov raniji kontakt, međutim, bio je Srba Milovanov, na Zvezdari poznat kao Srba Avijacija, tada narodni poslanik SPO-a koji je smesta prebegao radikalima i Šešelju. Valjda su se znali po vazduhoplovnoj liniji.

…i Klara Mandićfoto: željko jovanović

KO JE KAJZER BOBI: Kapetan Dragan preko te neke Gordane Đurić stupa u vezu sa Nikolom Šainovićem. Ovako ili onako Šainović ga spaja sa Radmilom Bogdanovićem kao nadležnijim licem za ta posla. Tu kreće ljubav: prvo Srba Milovanov poručuje kapetanu Draganu da u vezi s "onim poslom u Kninskoj krajini… više nikome ne nudi svoje usluge… Sada sam razgovarao sa ministrom unutrašnjih poslova i to mi je, na neki način, prepušteno." Čiča Radmilo i Dragan sreću se 3. aprila 1991. i tu nastaje ljubav na prvi pogled. Srba mu je već sve sredio: službena kola, vozača, "ministar unutrašnjih poslova stoji iza toga". Draganu je obećano nekoliko desetina školovanih mladih policajaca da ih uvežba u Kninu i sve je ne može bolje biti. Kapetan Dragan javlja Gordani Đurić da mu se "ponovo bude nade za spas Srbije, zato što je u MUP-u sreo vrlo pametne i profesionalne ljude".

Sve do novembra 1991. o Kapetanu nema ni reči više u ovim arhivima. Nikakvo čudo: do septembra 1991. Kapetan (ne treba ništa više) ljubimac je srpske javnosti, nepobedivi heroj koga čuvaju Borke i Sneže, lepe knindže, o kome se prave stripovi tipa "Mirko i Slavko", kome Brana Crnčević donosi plastične vreće para u "Šumatovac", na koga žmićkaju lucprdaste kolumnistkinje na hektarima novinskih strana, koji se slika sa međedima i lepoticama; uopšte apsolutni kućni ljubimac Srpstva Vaskolikog. Šta je on za to vreme radio predmet je jedne druge i duže priče, ali o tome kad dođe do suđenja u Hrvatskoj.

U međuvremenu SDB uvodi mere kontrole telefona i prethodne obrade nad Klarom Mandić, a po liniji obaveštajne indikacije na izraelsku službu. Sasvim staromodno, obrazlažu to njenim navodnim "simpatijama za Izrael tokom rata 1974.", vezama sa raznim izraelskim poslovnim ljudima i neproverenom tvrdnjom da joj "brat radi za Mosad". Pominju i čuveno Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva, koje je najbolje zaboraviti. Te dve "linije rada" Službe, Dragan i Klara, uskoro će se susresti.

U međuvremenu je ljubav splasnula iz razloga o kojima ćemo više kad dođe do suđenja Draganu Vasiljkoviću u Hrvatskoj. Ukratko: Kapetan se posvađao sa Milanom Babićem i kasnije sa Milom Martićem oko ratnih zločina i buduće politike Republike Srpske Krajine i uskoro je zamoljen da napusti tu teritoriju.

Očekivano, 6. novembra 1991. beogradska Uprava SDB-a, iznad potpisa Franka Simatovića lično (o tempora, o mores! Pa zar nisu bili onoliki ratni drugovi i saborci?), predlaže tajnu kontrolu telefonskih razgovora Daniela Sneddena sa telefona u stanu u kome živi Klara Mandić, što se vidi iz prethodno odobrenih mera TKTR prema njoj. Kapetan je sada lice sumnjivo; "izmodio se", što bi rekao Ljuba Živkov. Obrazloženje je rutinsko: te služio u raznim vojskama; te ima veze sa raznim oficirima Izraela, Velike Britanije i Nemačke; te "navodno imao određene kontakte sa CIA", ali i sa "pojedinim ekstremistima iz SPO". Kako? "Zagovarao je povezivanje sa inofaktorom, formiranje i naoružavanje paravojnih formacija" (bravo, Frenki) itd.; nastavili su tamo gde su stali u aprilu; pojma nisu imali ko je Snedden. Frenki predlaže meru kao "stalnu", jer se prva mera od tri meseca pokazala kao korisna: "…predlažemo da se od isteka dosadašnjeg rešenja ubuduće mera primenjuje kao stalna". Pazite: "od isteka"! Ne znam koliko je to tada bilo zakonito; nešto mi se čini da nije, ali šta sad s tim?

Već 12. decembra 1991. imamo izveštaj o tajnoj kontroli telefonskih razgovora lica po imenu Robert (za prijatelje Bobi) Kaiser, državljanina SR Nemačke i neko vreme poslovnog i inače prijatelja Kapetana Dragana (mere su zavedene 15. jula 1991). Pa kaže: 11. decembra Kajzer zove nekog Brajana Hola u SAD i raspituje se za kupovinu izvesne veće količine vojne opreme, dogovara se da ode u Atlantu, Džordžija, i obiđe razne firme iz te oblasti. E, sad, gde tu spada Bobi Kajzer? Uz Kapetana, jer me je on s njim upoznao u leto 1991. (bio je tu i neki Richard Schneider, isti takav kao i oni, ali je ubrzo nestao iz opticaja). Taj Bobi Kajzer potomak je podunavskih Švaba iz Iloka (kako je tvrdio) i došao je 1991. u Bačku Palanku, gde je otvorio radnju za lovačko oružje i opremu pod firmom "Global Consulting". Suština je u tome što su njih trojica (Dragan, Bobi i Richard) muvali kršeći sankcije EEZ-a, uvozili zastarelu elektronsku i drugu opremu i prodavali je za velike pare ovim našim amaterima iz Službe i vojske. Dragan je inače vodao tog Kajzera po Krajini, gde je ovaj uživao: slikao se u maskirnoj uniformi, s puškom sistema "Galil" i ofarban po licu, u onom oklopnom vozu Blagoja Guske koji "ide i đe nema šina". Taj Bobi Kajzer uskoro se udaljio iz Srbije i svih srpskih zemalja i pritom odneo razne tuđe pokretne stvari, kako nam je Kapetan kasnije melanholično saopštio.

SADJENJE TIKVI: Dragan Vasiljković, međutim, javlja se u telefonskim razgovorima Klare Mandić tokom leta 1991, ali po njenoj liniji obrade i broju telefona. Tako 23. avgusta 1991. Dragan razgovara s nekim Slavišom iz Krajine na temu političke situacije; pre toga se pravi žurka oko njegovog boravka u Beogradu, gde će doći mnogi, pa i Vuk Bojović. U informaciji iz aprila 1994. o Dafininim poslima, Klara Mandić pominje se u kontekstu iznošenja nekih 50 miliona maraka na Kipar, o čemu je ovde bilo reči ranije. Kapetan Dragan javlja se poslednji put u ovim arhivima sa datumom 25. jul 1992, u okviru zbirne informacije o događajima u Istočnoj Bosni iz Centra DB-a Valjevo: "U Bratuncu je (tako piše…) u tri navrata dolazio i Kapetan Dragan i razgovarao sa predstavnicima vlade (ne kaže se koje vlade). Izvesni Pupe, čovek Kapetana Dragana, pre mesec dana odveo je grupu od dvadesetak ljudi iz Bratunca u njihov kamp kod Skelana na obuku koja je trajala oko četiri nedelje. U sklapanje aranžmana obuke bio je uključen i Derikonjić Miroslav, predsednik SDS-a Bratunca". Kasnije se u informaciji pominju i "Mitrović Pero i Spasojević Dušan (ne onaj naš; ovaj je iz Bajine Bašte), koji se predstavljaju kao radnici MUP-a Srbije… Prilikom jednog boravka u Stanici milicije (Bratunac, valjda), Mitrović se pred grupom građana hvalio da je bio u društvu s kapetanom Draganom, koji mu je dao dozvolu da likvidira oko 100 Srba na ovom području, kako bi uveo red… Pre desetak dana Mitrović je otišao u Skelane s Kapetanom Draganom, od kada nije dolazio u Bratunac."

Dragan se, dakle, motao po Istočnoj Bosni, što je i potvrdio u razgovoru sa novinarima "Vremena" 1993. Tada je, ponovićemo to, bio "zgađen ratnim zločinima" i time što je morao "Muslimane da spasava od srpskog noža". Ali, o tome ćemo drugi put, kad dođe vreme.

Sada, iz ove Udbine perspektive, vidi se da je politički pragmatizam stvar ozbiljna. Dragan im je bio sumnjiv do neba – dok im nije prišao, sve i dok im je prodavao zastarelu elektroniku za lepe pare. Kad su se politički razišli – e, onda pod mere odmah. Ko sa njima tikve sadi, o glavu mu se lupaju.

Za kraj ove dosadne i tužne priče: čujem da je direktor BIA Saša Vukadinović veoma nezadovoljan ovom radikalskom publikacijom, jer da se tako javlja opasnost od "dekonspiracije" (otkrivanja) imena radnika Službe i saradničkih veza, pošto je u mnogo slučajeva reč o malim sredinama, pa se to može lako dokonati. U pravu je što se ljuti: reč je o otkrivanju službenih tajni. Niko mu ne brani da podnese krivične prijave protiv uređivačkog odbora "Sabranih dela prof. dr Vojislava Šešelja" koji su prekršili dogovor sa Vladom Republike Srbije i još dodali svoje Lauferove dokumente – ako sme.

Makedonija i nove komite

Ako je neko zaboravio, devedestih godina Voja Šešelj uporno je tvrdio da "u Makedoniji živi 400.000 Srba" koji da jedva čekaju anšlus sa domovinom i da se na tome radi, a to je ionako Južna Srbija i šta sad. Pominjao je Skopsku Crnu Goru, radikalske dobrovoljce; nove komite – jednom reči.

U ovim radikalskim i Udbinim arhivama ima reči i o tome. Zaječarski Centar RDB-a javlja 13. avgusta 1993. sledeće o aktivnostima (redigovano): "Uspostavljen je kanal kojim će se Srbima u Makedoniji dopremiti određena količina oružja, koje je već obezbeđeno u Bosni. Ovaj kanal bi trebalo iskoristiti i za odlazak jedne grupe dobrovoljaca… sa zadatkom napada na milicijsku stanicu u selu Kućevištu. Ekstremna grupa Srba iz Makedonije je već razradila plan napada, pa je s tim u vezi u (redigovano) planirano ubacivanje jedne diverzantske grupe od 10 do 12 ljudi." Onda se razmatraju mogućnosti za pomoć iz Republike Srpske, uključujući tu i Sonju Karadžić, Biljanu Plavšić itd.

Centar RDB-a Vranje šalje 10. aprila 1995. "Informaciju o ekstremizmu SRS, sa posebnim osvrtom na paravojno organizovanje i naoružavanje". Tamo piše da se aktivisti SRS "zalažu za izazivanje incidenata na granici sa BJRM, u cilju korišćenja situacije za nasilno preuzimanje vlasti u Srbiji. Ova aktivnost iz redova SRS nailazi na podršku i blagonaklon stav ekstremnijih pripadnika SPC na ovom području, u prvom redu Pahomija, vladike Vranjske eparhije, koji je došao iz bivše BiH i koji je aktivan u kontaktu sa Srbima iz BJRM, gde podržava radikalnu struju i ekstremne pojedince, pripadnike SČP, kojima pruža utočište u manastiru Prohor Pčinjski". Ima tu i Branislava Vakića i nekog Trajčeta Kmetovića iz Skopske Crne Gore, koga je Centar RDB-a Vranje čak "konspirativno priveo", pa ga je posle sudija za prekršaje odrapio sa 50 dana zatvora i proterao iz SRJ.


Bokana za ministra!

Veliki vođa "Belih orlova" prolazi kroz ovu evidenciju tek od juna 1992. i to po liniji kontakata sa nekim emigrantom Đorđevićem iz Čikaga, kome objašnjava da je baš bio u Bosni i da su rukovodioci Republike Srpske "živa inteligencija, dokazani i probrani ljudi", Velibor Ostojić, Aleksa Buha i to. "Banja Luka mora biti eksperimentalni grad srpskih mozgova"; veli Bokan. Aleksu Buhu, doduše, sumnjiči da je "možda ubačen od policije". U jednom drugom razgovoru, sa nekim Takićem iz Bosne, Bokan kaže da su mu neki ljudi predložili da "Beli orlovi" na čelu s njim, Bokanom, u Bosni uspostave vlast i postanu bosanski specijalci.

Od toga nije – slava Bogu – ništa ispalo, ali 7. oktobra 1992. Bokan razgovara s nekim Ćenom sa Pala. Kaže mu da mu šalje "50 boraca, prekaljenih u ratu sa Hrvatima i muslimanima i da je svako na svoj način zver, te da vodi računa kako se s njima postupa i da im se obećani zahtevi u smislu novčane nadoknade obavezno ispune". Inače…

U ovim arhivima Dragoslav Bokan se ponovo pominje – i to izokola – tek početkom juna 1993. Naime, odeljenje Savski venac beogradskog Centra RDB-a saznaje "iz pouzdanog izvora" da je Javna bezbednost 1. juna 1993. pretresla prostorije nečega što se zvalo "Srpski otadžbinski savez" i pritom zaplenila jednu automatsku pušku M-70, jedan automat sistema Špagina (M-41) i 200 metaka. Četiri (!) radnika obezbeđenja tog Saveza kazali su da oružje pripada Dragoslavu Bokanu. Milicija je pokušala da ga pronađe kod tate i mame, pa kod svastike, ali ga nije bilo.

Već 13. avgusta 1993, međutim, saradnička veza RDB-a iz Zaječara kontaktira sa Bokanom radi nalaženja veza u Vojsci, ali te veze se ispostavljaju kao neodgovarajuće. Dogovor sa vezama iz Republike Srpske (Sonja Karadžić i Biljana Plavšić) je da "proguraju Dragoslava Bokana na neko ministarsko mesto kako bi dobio politički legitimitet… Posebno se ističe da se vrše pregovori sa SPC, sa, kako se kaže, starešinama nekog manastira na Hilandaru da treba da se da određena pomoć nekoj stranci u Srbiji. Pominju se sredstva u visini od 100 do 500 hiljada maraka, pa s tim u vezi Dragoslav Bokan treba putovati za Svetu Goru", kaže operativni radnik CRDB-a Zaječar.

Dodajmo i da je nešto kasnije Dragoslav Bokan bio uhapšen u Novom Sadu zbog protivpravnog lišenja slobode i pokušaja iznude nad nekim lokalnim poslovnim čovekom, ali se to zagubilo u tadašnjem pravosuđu.

Iz istog broja

Globljenje štampe u obligacionim parnicama

Mandarinski duševni bolovi

Dimitrije Boarov

VAC-ova avantura u Srbiji

Prevareni partner upolitičkom braku

Ljiljana Smajlović

Intervju – Neven Marinović, izvršni direktor Foruma poslovnih lidera

Biznis pomaže društvu

Ana Radić

Na smrt Bogdana Bogdanovića (1922–2010)

Pesnik zelene kutije, ukleti neimar, protivrečnost na dve noge

Ivan Ivanji

Slučaj Slavka Ćuruvije

Karike koje nedostaju

Miloš Vasić

Intervju – Radojica Pešić, direktor JP Nuklearni objekti Srbije

Država nije pogrešila

Slobodan Bubnjević

Vreme Beograda – Studenti na praksi

Iskustvo u javnom sektoru

dodatak priredila biljana vasić

Vansudska priča o transkriptima razgovora s Bagzijem

Fantom u sudu

Tatjana Tagirov

Intervju – Milan Krkobabić, zamenik gradonačelnika Beograda

Po meri običnog čoveka

Mirko Rudić

Socijalna politika i zdravstvo

Ušteda i dobitak

Jasmina Lazić

Podrška malim i srednjim preduzećima

Svoj biznis kao spas

Jelena Jorgačević

Bekim Fehmiu (1936–2010)

Blistavo i strašno

Sonja Ćirić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu