Kolumna

Navigator

Ko, s kim, koliko i kada

Nešto sa sluhom ljudi u Srbiji očito nije u redu, jer koliko god glasno da se kaže da Zakon o elektronskim komunikacijama, ako bude usvojen u ovom obliku, nikome ne daje za pravo da prisluškuje bez dozvole suda, svi i dalje govore o prisluškivanju kao o gotovoj stvari. Rekao bih da je u pitanju naše tradicionalno ubeđenje da vredimo mnogo više nego što to tržište pokazuje, pa se svako krckanje u telefonu čita kao kačenje klema od strane "službe". To što mi imamo da kažemo kumu ili drugaru sa kojim dogovaramo kafanu ili fudbal od ogromnog je interesovanja za "njih" ko god oni da su. Ne bih da potcenim značaj službi bezbednosti, ali ne bih baš ni da ih slikam kao svemoguće.

Dakle, Zakon o elektronskim komunikacijama trebao bi da uredi jednu važnu oblast naših života, a to su telefonski razgovori i druge usluge koje uz njih idu, slanje elektronskih poruka i fajlova, krstarenje internetom. Sve to obilato plaćamo, a da nije baš jasno u kojoj meri smo zaštićeni od monopola, stvarnog (koji je navodno ukinut) i prikrivenog (koji se čuva odsustvom Zakona, a potom će odlaganjem donošenja podzakonskih akata). Da je manje paranoje, a više brige za sopstveni novac, kojeg izgleda imamo u izobilju, više bismo se bavili regulacijom petlji i vlasništvom nad takozvanom "poslednjom miljom" .

Za sada je atraktivnije pričati o nameri zakonopisca da MUP-u i BIA omogući ulazak u baze, odnosno listinge koji govore o našim komunikacijama.

Najpre bih rekao da smatram da su podaci o tome kada sam, koga i koliko dugo pozivao, kome sam i odakle pisao imejl, šta sam pretraživao na internetu, sastavni deo moje komunikacije. Baš kao i sadržaj. Razlika je u tome što prethodne podatke provajder komunikacionih usluga čuva, ako ni zbog čega, a ono zbog toga da bi se naplatio to jest dokazao da mi je uslugu pružio. Na primer, dete se zaigralo pozivajući brojeve iz neke egzotične reklame ili igrice i sada je stigao nenormalno visok račun. Ko bi ga platio, a da mu listingom ne dokažu da su razgovori obavljeni?

Ako listing postoji pa postoji, postavlja se pitanje treba li i onima koji se brinu o bezbednosti omogućiti da zavire u njega kada im to posao naloži, a bez odluke suda? Dakle, nema prisluškivanja i čitanja, samo pogled na (uprošćeno govoreći) vaš račun.

Zašto da ne, pod uslovom da postoji jasna civilna kontrola koliko se često i nad kime taj uvid vrši. Znam da to otežava rad službi, ali demokratija je tu pomalo kao teretana – mučno je vežbati, ali posle se osećate odlično!

Lično, poveo bih računa o tome da li se listinzi promeću kroz neki softver. To može da ukaže na mnoge zanimljive pojave, a jedan operativac može da obradi stotine hiljada razgovora za nekoliko minuta i da mu program izdvoji samo rezultate koji se pokažu kao neobični, u zavisnosti od kriterijuma, naravno. Zakon je tu potpuno nedorečen, kao da predviđa samo "ručno" gledanje.

A pisan je zato da nam u telefonima više ne bi krckalo. Ne bi valjalo da promaši temu.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu